Mladu misu Sanjin Francetić slavio je 18. srpnja 1999. godine u crkvi svete Lucije u Kostreni. Za svećenika je zaređen mjesec dana ranije, u riječkoj katedrali zaredio ga je tadašnji riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut 26. lipnja. Povod je to za razgovor s jednim od omiljenih riječkih svećenika koji je proteklih osam godina župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, najstarije riječke župne crkve, znane još i kao Vela crikva i Assunta, te brine za oko tri tisuće duša koje žive na području župe.

Na tu službu došao je nakon što je četiri godine bio rektor Riječke bogoslovije, prije toga bio je župnik na Jelenju, a svoje je prve službe imao u Delnicama i Senju. Iako je danas siguran da ga je Bog pozvao da bude pastir duša, svoj životni put počeo je u Brodoindustrijskoj školi gdje je izučio zanat za stolara. Bio je stipendist »Viktora Lenca« gdje je bio i dvije godine na praksi, prije no što je s 21 godinom upisao Teologiju u Rijeci.

– Uoči svećeničkog ređenja, vlč. Barbiš, koji je danas pokojni, poslao mi je poruku »Bog te uzeo od stolarskog stola, banka i stavio te za nebeski stol – oltar.« To je istina, Bog je onaj koji odlučuje i odabire, a mi prihvaćamo, ili u svojoj slobodi odbacujemo njegov poziv, govori Sanjin Francetić.

Strah od javnog nastupa

Omiljeni propovjednik reći će da je u mladosti, a pogotovo na Teološkom fakultetu, imao strah od javnog nastupa. Danas se to nimalo ne vidi, pa i propovijedi prožima svojim specifičnim humorom. U jednoj će tako, za vrijeme pandemije koronavirusa, vjernicima poručiti da ne budu hiperpobožni jer će završiti na hiperventilatoru. Jasno, dao je svakom na savjest da bira kako će se u toj situaciji ponašati oko bitnih pitanja za vlastito zdravlje, ta nije liječnik da u tome savjetuje, ali oko crkvenih praksi u dijeljenju hostije bio je jasan i jednostavan. Kada takvo vrijeme dođe, kao što je bilo koronavrijeme, ne treba »divljati« ni na jednu stranu, već biti razuman, koliko znamo i umijemo.

Ta jednostavnost o svakodnevnim bitnim pitanjima, još je jedan od razloga popularnosti mons. Francetića među vjernicima. S tako zahvalnim sugovornikom tema za razgovor je bezbroj, a mi ovoga puta pitamo kako danas Primorci žive svoju vjeru, što je dobro, a što loše, o njegovu svećeničkom geslu »O ljubavi Tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka!« Psalma 89, o životnom i vjerničkom putu, o situaciji u Riječkoj nadbiskupiji koju su potresli skandali s pedofilijom, nedopuštenom ponašanju svećenika s bogoslovima, razgovaramo sa Sanjinom Francetićem.

U uvodu smo naveli dio bitnijih podataka iz njegove biografije, a u razgovoru krećemo od početka, kako je tekao njegov životni put.

– Rođen sam u Rijeci i prve godine života bio sam na Gornjoj Drenovi, s mamom i tatom. No, rastali su se kad sam imao tri i pol godine i ja sam s mamom otišao u Kostrenu. Volim reći da sam Kostrenjan, ali se onda ljute Drenovčani, nasmijat će se Francetić.

U ranoj dobi shvatio je da želi biti stolar, gledajući i učeći zanat od susjeda Josipa Krbavca s kojim je rado radio i družio se.

– On mi je preporučio to zanimanje i u Rijeci sam upisao Brodoinudstrijsku školu, smjer stolar, opisuje.

Usporedno s time počeo je otkrivati svijet vjere. Njegovi roditelji i šira obitelj nisu redovito išli u crkvu, a neki uopće, pa ga je u duhovnu dimenziju uveo svećenik Marijan Dujmić, župnik župe sv. Jurja mučenika na Gornjoj Drenovi.

– Počeo mi je davati duhovnu literaturu i oduševio me za Boga. Prva knjiga koju sam pročitao bila je životopis arškog župnika sv. Ivana Marije Vianneyja. I tako sam zakoračio u vjeru i molitvu. Jedno vrijeme htio sam biti i franjevac, jer sam često išao na Trsat i vidio franjevce kako rade u vrtu, što sam i ja često činio s nonićem i vlč. Dujmićem. Kasnije, u srednjoj školi, i nakon, počeo sam osjećati da me Bog zove da postanem svećenik. No, bilo me je strah studija. Završio sam zanatsku školu i brinuo sam se kako ću završiti fakultet, govori naš sugovornik.

Duhovni poziv

Značajnu ulogu u njegovu duhovnom razvitku imao je i kostrenski župnik Ivan Stošić, s kojim je produbio molitveni život u zajednici Zrno, a kojemu se i povjerio da želi biti svećenik. Od tada je duhovni poziv rastao, ali ne bez prepreka. Uz brigu oko studija, tu je bila i stipendija »Viktora Lenca«. Budući da ju je primao dvije godine, očekivalo se da će četiri godine ostati raditi u škveru. Što sad učiniti? Za njega na sreću, a za druge nesreću, pokazalo se da u »Lencu« ima viška radne snage, te je mogao slobodno otići.

Foto Milan Đekić

– Župnik Stošić potom me preporučio nadbiskupu Antonu Tamarutu koji me prihvatio. Morao sam još položiti 4. razred srednje škole, što je bilo jako teško jer sam morao učiti latinski i grčki. Ali zahvaljujući dobrim profesorima kod salezijanaca, koji su imali strpljenja sa mnom, i kolegama koji su mi bili podrška, malo po malo sam otkrivao da Bog želi da budem svećenik, sjeća se Francetić.

Teologiju je upisao na jesen 1993. godine.

– E, onda su počeli problemi. To je ozbiljan studij, trebalo je uz latinski i grčki učiti i hebrejski. Sve su to teški predmeti, a zbog mog srednjoškolskog obrazovanja mnoge su stvari nedostajale. No, opet sam naišao na profesore koji su za to imali razumijevanja. Nadbiskup Devčić bio je profesor filozofije i bio je jako strpljiv, iako je znao burno reagirati na ispitima. Kad bi vidio da nešto ne znaš, a podrazumijevalo se da bi trebao znati, onda je donosio knjige koje je trebalo pročitati i učiti iz njih. Uz nadbiskupa Devčića, koji je tad bio i rektor Teologije, tu su bili i biskup Bogović koji je kao povjesničar i profesor staroslavenskog stvarno imao razumijevanja i uvijek je htio pomoći, kao i pokojni Marijan Jurčević. Uvijek se tražilo načina da nam se olakša, nitko nije imao stav: »Sad ću ja tebe, pa ćeš vidjeti kako ćeš odletjeti«, kaže naš sugovornik.

Prvu službu imao je u Delnicama kao đakon. Ondje je pripremajući se za propovijedi i pomažući župniku stekao iskustvo koje mu je koristilo u daljnjem životu i službama. Potom je postavljen za kapelana u Senju, gdje je župnik bio Mile Čančar.

– U njemu sam doista doživio kolegu, ali i oca. Stvarno je bio podrška i pomoć što god mi je trebalo, a znao je i kako mladog čovjeka poučiti. Pripremajući se za nedjelju uvijek bi meni prepustio da sve pripremim za misu i drugo, poticao me da razmišljam što mogu i kako ću, opisuje Francetić.

Prva samostalna služba

Nakon dvije godine, Riječko-senjska biskupija podijelila se na dvije: Riječku i Gospićko-senjsku te je morao donijeti odluku za koju će se opredijeliti. I odlučio se za svoju matičnu Riječku te je dobio službu župnika na Jelenju.

– To je bila moja prva samostalna služba i tu sam se stvarno jako bojao. Kao župnik ostaješ sam i odgovoran si za cijelu župu. No, dobro je što sam imao veliku podršku svećenika koji su me doživjeli kao svojega, danas pokojni Ivoslav Linić i Josip Šimac koji su rodom iz Jelenja, te Josip Manjgotić. Na njih sam se mogao osloniti. Posebno su mi bili važni i vjernici laici kojih je na Jelenju bilo puno. S njima sam otkrivao smisao svoga svećeničkog života i poslanja. Ispovijedajući, ne zato da to obaviš, nego zato što stvarno vidiš da te ljudi trebaju. To mladom svećeniku puno znači, opisuje nam mons. Sanjin Francetić.

Ovdje se dotičemo njegova mladomisničkog gesla »O ljubavi Tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka!« koje se trudi živjeti i danas.

– Već kao studentu teologije znalo se dogoditi da nisam imao osnovne stvari koje su mi trebale. Mama je sama radila, otac je isto pomagao koliko je mogao, a zato je Bog često providio neke ljudi koji su mi pomogli. Bio sam jako sramežljiv i bilo mi je neugodno uzeti kad bi mi netko nešto davao. No, kroz te sam primjere iskusio Božju ljubav i dobrotu, govori župnik Assunte.

Čovjek može autentično svjedočiti samo o onome što je iskusio pa tako Francetić doživjevši Božju ljubav podcrtava svojom zadaćom da prihvati svakog čovjeka, da ne prestane govoriti koliko Bog voli baš svakoga i nikada ga ne zaboravlja. Nije uvijek u životu lako, no to su kušnje koje Bog dopušta kako bi učvrstio našu vjeru. Od smrti voljenih, bolesti, do onih puno manjih, privatnih i poslovnih izazova, Bog situacijama »kleše« čovjeka kako bi se izgradio i bio na dobro sebi i drugima. Jedan od izazova s kojima se naš sugovornik susretao bio je kada ga je nadbiskup Devčić 2012. godine imenovao rektorom Riječke bogoslovije, čime je postao odgovoran za odgoj kandidata, budućih svećenika.

– To je bio stvarno najveći šok u mom svećeničkom životu. Nikad nisam o takvoj stvari razmišljao, niti je želio. Upravo su polagali temelje crkve na Podhumu, a mene je nadbiskup premjestio iz Jelenja. To je bila tuga neizreciva, no nadbiskup je smatrao da je to žrtva koju moram podnijeti, opisuje Francetić.

Na pitanje kako je bilo na rektorskoj poziciji, kratko i jasno će reći: »Teško«.

– Imao sam jednog bogoslova koji je bio stariji godinu dana od mene, pilota Damira Štifanića, danas župnika u Vodnjanu. Bio je tu i liječnik Đuliano Trdić. To su ljudi koji su pametni i sad ja njima trebam biti rektor. Nabio sam sebi taj kompleks. Ali shvatio sam da ja njih odgajam prvenstveno svojim svećeničkim iskustvom i svojim životnim primjerom, a ne znanjem što sam ga uzeo iz knjige. To je bitno, što i Papa želi reći, da treba cijeniti iskustvo starijih. Svećenik Milan Simčić, koji je imao veliko iskustvo iz Rima, uvijek je govorio da kandidati studirajući primaju znanost, ali im je potrebno i svojom životom svjedočiti, opisuje Francetić.

Teške odluke

Kaže da je bilo tu i teških odluka, kada je trebalo kandidatima reći da svećenički poziv nije za njih. No, kaže da takvih situacija nije bilo puno. Kada gleda većinu svećenika kojima je bio rektor, kaže da je jako ponosan na njih. Danas ne zna što mu budućnost nosi. Kao križ prihvatio je svoju bolest, multiplu sklerozu.

– Hvala medicini i doktorima koji čine čudesa. Više ne molim Boga da budem zdrav, znam da tu nema ozdravljenja. Sada se šalim da je moja bolest moja zaručnica i prihvaćam je. U budućnosti će biti kako Bog bude htio, kaže naš sugovornik.

Polako otvaramo i opće teme, pa tako pitamo mons. Francetića za komentar o vjeri u Riječkoj nadbiskupiji. Koliko je ona življena, sakramentalna, koliko ljudi odlazi u Crkvu jer je upoznalo da je Isus Krist živ, a koliko se moli i u crkvu ide iz navike ili nekih drugih razloga. I općenito, kakav je duh Primorja i okolice. Kaže da je Rijeka specifičan grad koji se diči tolerancijom, no koja nije uvijek tolerantna, ako možemo tako reći »isprve«. Prije nekoliko godina Francetić je pokrenuo incijativu da se na kapelu sv. Ivana Nepomuka koja se nalazi na Kontu, vrati križ. I pišući riječkoj gradskoj upravi prvo je dobio odbijenicu, s obrazloženjem da je Rijeka tolerantan grad i da se križ nema što postavljati.

– Ponovo sam im se javio s pitanjem kakva je to tolerancija, ako se tolerira, recimo, Hare Krišna, a ne toleriraju se kršćani? I mi imamo pravo biti dijelom društva i sudjelovati. Na kraju smo dobili dopuštenje i križ je vraćen na kapelicu, u skladu s konzervatorskim rješenjem, kaže Francetić.

Dotičemo se onda i vjere u Rijeci i okolici. Francetić kaže da je njegova župa izgubila više od pet tisuća ljudi u proteklih deset godina. Ljudi se iz grada sele u okolicu i to je izazov. No, Assunta je u centru grada te mnogi često usput navraćaju pomoliti se.

– Odlaze u banku, k liječniku, pa zastanu i mole. Mnogi mole iz navike, ali me oduševljavaju mladi ljudi, kad ih vidim kako mole i kada ih ispovijedam. Mladi ljudi danas stvarno vjeruju u Boga. Oni dolaze u crkvu i traže Boga, ne po starim šprancama, nego svojim, ali ga traže. U tome im treba pomoći. Treba raditi s mladim ljudima, s obiteljima, pomoći im da žive svoju vjeru, govori naš sugovornik.

Govoreći o mentalitetu, kaže da je u Primorju takav da se misli da samo žene idu u crkvu.

– Na primjer, u Kostreni su muškarci išli na brod, a žene u crkvu. I to se tako prihvaćalo i prihvaća. Ili u Viškovu i Kastvu, »ča će jedan Kastavac va crikve«. To je mentalitet koji se stvorio i koji nije dobar. Zato mi je drago da muškarci javno mole subotom. Ne znam komu to smeta. Ako su dobili dopuštenje od Grada, pusti ih neka mole, reći će Francetić.

Sin ovoga kraj

Vraćamo se i na povijest našega kraja koji se često opisuje »crvenim«.

– Ja sam sin ovoga kraja i često sam u kontaktu s partizanima, koje ne gledam kao neprijatelje. Moj nono je bio partizan, majčin otac, kojega sam jako cijenio i stvarno sam ga volio. Volim ga i sad i otkad je preminuo molim za njega. Upoznao sam mnoge partizane. To nije nešto odmah protucrkveno. Ima jedna priča sa Zlobina gdje su u Drugom svjetskom ratu došli partizani iz Dalmacije. Župnik je to čuo i sav se preplašio da će mu se nešto dogoditi, jer je čuo i znao da su partizani ubili mnoge svećenike. No, oni su došli i rekli mu da žele upisati mise za njihove stradale kolege. Tako da je ipak u partizanima bilo vjernika, na primjer Ivan Matetić Ronjgov i Vladimir Nazor, iako se oni danas takvima možda ne percipiraju. No, nažalost, mnogi su svećenici stradali u Drugom svjetskom ratu i poslije. No, ako ćemo raditi distinkciju, to je onda problem komunista koji su otvoreno protucrkveno djelovali, opisuje i nastavlja:

– Mnogi su svećenici trpjeli i bili ubijeni. Ja sam odrastao uz kostrenski bezdan, mi smo se sa školom ondje šetali i pitali smo učiteljicu što je ondje. Ona bi rekla da je to smetlište, nama se nije govorila istina. To je jedan primjer, a ima ih još. Ove godine slavimo sto godina naše nadbiskupije, i što je napisao i nadbiskup Mate u poruci za tu prigodu, trebali bismo imati povijesno čišćenje memorije po tom pitanju. Naravno, isto moramo biti svjesni da su neki svećenici činili loše stvari i da za to treba od Boga tražiti oprost. Nisam ih ja osobno učinio, ali ih je učinio moj brat, dio moje velike obitelji, moje nadbiskupije, govori.

Tu je prilika da se dotaknemo skandala koji su potresli Riječku nadbiskupiju. Svećenik Milan Špehar priznao je da je zlostavljao dječake, a bilo je tu i pisanja o neprimjerenim odnosima između svećenika i kandidata za svećenike u Bogosloviji.

– To je duboka rana na Crkvi. To je sramota. Nije mi jasno kako se čovjek može toliko deformirati. Tim više što su svećenici koji se spominju bili nositelji pastorala Riječke nadbiskupije. Kod Špehara nisam nikad primijetio takvo nešto. Sada naknadno su neke stvari kod njega bile čudne, njegovo odijevanje i šale, ali uvijek se držim one izreke da je lakše biti pametan kada se ide sa suda nego na sud, kaže Francetić.

Pitanje celibata

U Katoličkoj crkvi poći za svećenika znači i doživotno živjeti celibat. Uzdržavati se u potpunosti od spolnih odnosa, radi Kraljevstva nebeskoga. No, to nije doktrinarno pitanje, već pitanje crkvene stege. Papa bi, recimo, mogao dopustiti ređenje oženjenih muškaraca.

– Celibat je jedna borba, ali uz Božju pomoć se može. O pitanju celibata odlučuje Papa, odnosno Crkva. Ali ne na temelju jedne male grupice, nego se promatra cijeli svijet. Očito je da bi neki muškarci bili i dobri muževi i dobri svećenici, ali iskustvo Pravoslavne crkve govori nam da svećenici koji žive u braku s time nose i veliki teret. Na primjer, što ako djeca svećenika ne budu htjela ići na vjeronauk, a on mora svojim župljanima govoriti da djeca trebaju ići u Crkvu? To je jedan mali detalj, ali ima i puno drugih, reći će Francetić.