Tko je barem jednom doživio Riječki karneval, tog nasmijanog kritičara društvene zbilje kako bi rekla naša kolegica Mrva, nije mogao ne opaziti lik morčića. Dapače, tko je bar jednom prošetao Rijekom, nije mogao ne primijetiti gospodina s turbanom oko kojeg kruže brojne legende.

Ako ga nisu vidjeli “uživo” tijekom Riječkog karnevala, mogu ga vidjeti na svakom koraku u obliku hrvatskog autohtonog pučkog nakita, jednog od najprepoznatljivijih simbola Rijeke, Kvarnera i Hrvatskog primorja koji je službeno postao maskota Riječkog karnevala 1994. godine.

De Canziani u svojoj knjizi “Morčić, riječki specijalitet”, objašnjava da riječki morčić ima dekorativnu i statusnu, ali i amajlijsku vrijednost – vlasniku donosi sreću.

Jedna od legendi o tome zašto baš morčić krije se u objašnjenju povjesničarke Radmile Matejčić koja ističe da je njihov nastanak potrebno povezati s povezanosti naših obala s Venecijom čiji su zlatari počeli izrađivati ovaj nakit inspirirani Orijentom.

Riječki karneval 2019., Foto: Damir Škomrlj

Legende o Morčiću

Jednu od prvih legendi o Morčiću naveo je Riccardo Gigante. kazavši ovako: “Tatari su 1242. godine, nakon što su godinu prije osvojili Ugarsku, sljedeći Belu IV. u bijegu, došli na more gdje su se utaborili na uzvisinama iznad Šibenika te su zemlju prelazili uzduž i poprijeko žareći i paleći.

Tijekom jednog od njihovih pohoda, zaustavili su se na nekoliko kilometara od Rijeke, na Grobničkom polju, koje je tada bilo gotovo u
cijelosti prekriveno vodom jezera, otkuda su bili prijetnja gradu. Riječani, u nemogućnosti sprječavanja nadiranja pljačkaša, obratili su se molitvama Nebu kako bi izmolili pomoć.

Nebo se nije oglušilo na njihov vapaj, na njihovu tjeskobu i kad su Tatari namjeravali napustiti taborište i nastaviti pohodom na Rijeku, na njih se sruši strašna tuča kamenja, poubija ih i zatrpa sve do vrata ostavivši im vidljive samo glave, pri čemu i jezero bijaše gotovo u potpunosti zatrpano.

U spomen ovom čudesnom događaju, polje dobi naziv ‘Kameno polje’ koje je zadržalo do danas, a Riječani su počeli izrađivati zlatne glavice i stavljati ih da vise na ušima žena, a katkad i muškaraca, posebno ribara i pomoraca.”*

Sljedeća je legenda o Zrinskom koju piše arheologinja i povjesničarka umjetnosti Matejčić. Ova legenda datira iz 16. stoljeća, doba kada su se Turci utaborili na Grobničkom polju te je i Rijeci prijetila opasnost od napada.

“S Gradine kod Jelenja Zrinski je odapeo strelicu koja je turskog pašu pogodila u sljepoočnicu i zatim se je turska vojska u strahu razbježala ostavivši za sobom turbane na polju.

Za to vrijeme opsade stanovnici Rijeke molili su se usmjeravajući pogled prema nebu da kamenje s neba ubije Turke. Usred njihova bijega upravo to se i dogodilo te su Turci ostali zatrpani kamenjem. Kao uspomenu na taj događaj Riječani su svojim ženama izradili
i poklonili naušnice s glavom pokrivenom turbanom.”*

Nakit s motivom morčića, Foto: Nebojša Trajković, Arhiva NL

U drugoj polovici 19. stoljeća Rijeka je sa svojim poznatim moretistima i njihovim umijećem izrade morčića postala najjače središte za izradu takva nakita pa se kao izraz autohtonosti nazivaju „riječki morčići“, koji se razlikuju od venecijanskog nakita. Morčići su se nosili i kao amajlija ili srećonoša.

Nosili su ih sinovi jedinci kao amajlije te ribari i pomorci, koji bi ih u slučaju brodoloma unovčili kako bi se mogli vratiti kućama.

Morčić kao simbol Riječkog karnevala

I tako nakon mnogo godina, morčić je postao jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Rijeke, a izražava i pripadnost gradu Rijeci. Posljednjih godina motivi morčića izrađuju se od raznih materijala i apliciraju se na razne predmete, ali morčić ostaje simbol koji prati grad Rijeku, a posebice Riječki karneval.

Vraćamo se u sadašnjost gdje nam naša sugovornica Ivana Cvitan Polić iz vlastitog iskustva otkriva kako je to biti morčić i što znači biti morčić.

“Morčići su simbol Riječkog karnevala i bez njih je nezamislivo ijedno događanje vezano uz Riječki karneval. Iako povijesno imaju drugu simboliku, u karnevalu imaju funkciju pratnje meštra i kraljice karnevala, nešto kao počasna garda.

S obzirom na to da je to bilo dosta davno, ne sjećam se uopće kako sam postala morčić, obzirom da sam u te studentske dane svuda radila i na razne preporuke dolazila do poslova”, započinje svoju priču Ivana koja je bila morčić 2008. i 2009. godine.

Objašnjava nam da se morčići dijele na muške i ženske što joj je posebno zanimljivo jer joj se uvijek činilo da su svi isti. “Ima ih tek nekoliko i oni se uvijek nalaze uz meštra i kraljicu karnevala.

Jedan morčić (muški) nosi karnevalsku zastavu, a ostali imaju zadaću pratiti meštra i kraljicu. Pomažu kraljici s njenim plaštom, a meštru recimo čuvaju gradske ključeve do predaje gradonačelniku”, kaže nam Ivana.

Ivana kao morčić, Foto: Privatna arhiva

Tijekom našeg razgovora, prisjetila se i svoje omiljene uspomene iz vremena kada je bila morčić.

“Bila je nekakva izložba na temu karnevala u Pomorskom i povijesnom muzeju Grada Rijeke, a morčići su na izložbi trebali biti nešto kao živi eksponati. Ne znam ako sam ikad išta teže radila u životu.

Stajati nepomično i mirno dok te svi pozorno motre, a još sam ja s tim plavim očima baš bila zanimljiva pa je još teže bilo izdržati tu pozornost.

I druga, jedne godine niti jedna kraljica niti pratilja nisu mogle pratiti meštra Tonija na senjski karneval, pa sam ja iskočila iz morčića i bila kraljica na jedan dan. E to je već bilo nešto sasvim drugačije i mogu reći da se uz našega meštra lako osjećati kao kraljica”, prisjeća se naša sugovornica.

Morčić na rallyju Paris-Bakar iz 2002. godine, Foto: Ivica Tomić, Arhiva NL

Kako izgleda jedan dan u životu morčića?

Ivana nam otkriva da je priprema morčića dugotrajna kao i skidanje maske. “Oblačenje se odvija pod budnim okom TZ grada Rijeke, a šminkanje je tada radila profesionalna šminkerica.

Koriste se kazališne boje i najljepši dio je farbanje lica. Šljokice oko očiju i na ustima su malo manje ugodne, pogotovo kad padnu u oko ili kad potajno vadite slamčicu iz rukava da popijete malo vode da ne razmažete šminku.

Skidanje šminke je poseban izazov i sjećam se da sam u vrijeme karnevala nerijetko danima bila sva ‘šljokasta’ i na fakultetu. Ženski morčić ima malu suknjicu i po tome ih je najlakše prepoznati.

Kostim je višeslojan, materijali su debeli pliš, a na glavi je potkapa, perika i spužvasta kapa. U ljetnim mjesecima je u njemu jako toplo i nimalo lako”, priznaje nam Ivana.

Osim na morčiće, gaji i predivne uspomene vezane za sami Riječki karneval.

“Imam ih stvarno jako puno. Sjećam se jedne godine kad je na dan Velike povorke bilo užasno hladno i padala je neka grašica. Onda sam još bila dijete i gledala sam povorku iz publike – nije bilo šanse ostati doma i to od početka do kraja.

Jedan od sudionika povorke je bio gol u nekoj kadi, a koža mu je od hladnoće bila tako crvena da je bilo bolno za gledati. ali i onda i sad on je za mene bio simbol karnevala, Rijeke i naše tradicije – krepat, ma ne molat.

Riječki karneval 2018. godine, Foto: Damir Škomrlj, Arhiva NL

Devet mjeseci nakon maškara – baby boom

Obožavam Riječki karneval i nisam propustila niti jedan, bilo u povorci bilo u publici, ali uvijek s maskom na licu. Užasno mi je teško što ga ove godine neće biti, to je skoro kao da je otkazano ljeto, jer karneval je stvarno peto godišnje doba.

Mislili smo da treba izbrisati 2020. godinu, ali ona je bar imala karneval, a 2021. je ta koja u stvari nosi sve loše posljedice korone. Kad čujem pjesmu ‘Riječki karneval’ probude se sve divne uspomene, osjećaji i to je nešto što se neće promijeniti dok sam živa”, srčano će Ivana.

Za nju su maškare doba ludila, zabave, veselja, kostima, šljokica, prespavanih nedjelja i nezaboravnih subota, a obožava se maskirati do neprepoznatljivosti i za nju je maska uspjela ako je nitko ne prepozna.

“Nekad mi je bilo važno biti što ljepša, danas uživam u ‘ružnim’ i strašnim maskama. Maškare su mjesto gdje smo bar mi iz prigrada imali pravi tanci, naučili dvokorak i valcer, a neki i potresujku.

Puno nas se zaljubilo i upoznalo baš na maškarama, a vrlo često baš devet mjeseci nakon maškara imamo baby boom. Potrebne su našem društvu  kao ispušni ventil i stvarno kad osudimo tog jadnog pusta, nekako je lakše.

Kad čujem zvonjavu grobničkih dondolaša, znam da će sve biti dobro. Da bez obzira na dobre ili loše stvari iz prošle godine, kad se zapali pust i razbudi kraj, dolazi nam proljeće, ljepše vrijeme, bolje vrijeme. Kraj karnevala meni je uvijek bio ispraćaj stare godine i početak nove, a tri kralja jedan od najdražih dana, jer poslije njih počinju maškare”, otkriva nam Ivana.

Prepoznatljivi simbol Riječkog karnevala, Foto: Damir Škomrlj, Karneval 2018. godine

Razgovor smo priveli kraju napravivši puni krug od početka teksta pa upitali Ivanu koja joj je omiljena legenda o morčiću. U maniri prave Grobničanke, najdraža joj je upravo ona koja simbol Riječkog karnevala povezuje s bitkom na Grobničkom polju.

“Tad je uz pomoć molitve naših ljudi nastalo čudo i kamenje s neba rastjeralo neprijateljsku tursku vojsku. Nakon njih ostalo je prazno Grobničko polje puno bijelih turbana od kojih je kasnije nastao nakit sve do današnjeg dana.

Morčić je jako bitan dio naše kulture i jedan od must have komada nakita u skoro svakoj obitelji, pa iako ga nikad ne nosili, sigurno ga mnogi čuvaju doma”, zaključuje naša sugovornica.

Riječki karneval 2007. godine, Foto: Vedran Karuza

___

* Izvori za legende o morčiću: “Riječki karneval – rituali i kultura sjećanja”, M. Stiglić,  “Morčić, riječki specijalitet = Moretto specialita fiumana”,  Theodor de Canziani Jakšić