RIJEKA – Vjerovali ili ne, usred Rijeke i usred studenog procvjetao je jorgovan. O tom, ne baš uobičajenom cvatu, obavijestio nas je Ivan Simčić, dobri duh cvjetnjaka smještenog među višekatnicama u Bribirskoj ulici. Zapravo, to vam je bilo ovako:

– Dobar dan, ja sam Ivan Simčić i u mom je cvjetnjaku procvjetao jorgovan. Sami znate da jorgovan cvate na proliće, a da je sad jesen, pa ako je čudo onaj ki je procval u Novom Vinodolskom, onda je i ovaj moj. Vas zanima?

– Naravno da zanima i nije nam namjera raditi diskriminaciju jorgovana po lokalnoj pripadnosti, u šali smo odgovorili i brzo se »ispalili« ka Simčićevom cvjetnjaku.

Stigao s Veprinca

Dočekao nas je riječki umirovljenik, od 1953. godine pretplatnik Novog lista, rodom Labinjon, a srcem i dušom Riječanin zaljubljen u svoj kvart u koji je došao 1976. i u svoj grad u koji je došao ranih 50-ih godina prošlog stoljeća, a najviše i oduvijek u cvijeće.

– Ki ne voli cveće, ne voli ni ljudi, rekao je Ivan i upoznao nas sa svakim cvijetom u svom rascvalom vrtiću. Rekao nam je tko je kome mama, tko kome brat i tko kome nono u tom cvjetnom svijetu. Ispričao kako je spomenuti jorgovan već lani pokazao sklonost ka cvatu u jesen, a zamislite na proljeće je cvao tek reda radi.

Ono na što je najviše ponosan je obitelj ruža. Ima ih svih vrsta, a onu stupnjevanu na »15 točaka mirisnosti«, e tu nam je obećao darovati kad procvate. Ima šjor Simčić i ljubavnu preporuku baziranu na ružama, pa kaže:

– Uberete ružu, otkinite joj latice pa ih spravite med lancuni ili va kušinelnicu i ljubav je zajamčena.

Vraćamo se opet na jorgovan koji je zamijenio proljeće za jesen. Pitamo gdje ga je tako »luckastog« nabavio.

– Iskreno ću vam reći, ukrao sam ga na Veprincu. Zapravo ga baš i nisam ukrao samo sam mladicu pokupio. Uzeo sam tamo kade j bilo i zasadil tamo kade ni. Eto, tako van je on došao u moj vrtić. Da mu je još dva dana sunca, vjerujte bio bi u punom cvatu. A briga me, cval on na proliće ili jesen, njegova stvar, meni je bitno da cvate. Evo, vidite ovaj vrtić, to je moj svijet, moja razbibriga i moje veselje. Lijepo je i meni, i svima oko mene. I dok san delal, a ni krova u gradu na kojem nisam radio, limar sam po struci, nije mi bilo teško prije posla zaliti rožice. Niš meni ča je vezano uz cvijeće nije teško, priča šjor Simčić, spominjući usput galeba Đuru koji nas je motrio s vrha susjedne zgrade.

Nije mu Đuro baš simpatičan, ugrožava mu vrapce i ostale ptice kojima je usred cvjetnjaka napravio kućicu.

Kad će nagrada?

Požalio se i na činjenicu da je pretplatnik Novog lista punih 67 godina, pa ga čak dobivao i dok je služio vojsku u Sloveniji, i što igra svaku nagradnu igru, nikad ništa nije dobio. Napomenuo je da ga pročita od početka do kraja, a početak mu je svaki put na osmrtnicama jer »kad dođeš u neke godine, nažalost, na tim stranicama nađeš najviše poznatih«, potom sportske stranice, a onda ostatak, podsjetio da sve što u životu radiš s ljubavi to uspije, poželio nam sve najbolje i zamolio da mu nađemo kako se zvao roman koji je 1953. izlazio u Novom listu i radi kojeg se on u Novi list zaljubio zauvijek.

Eto, to bi priča o jeseni sklonom jorgovanu i njegovom prijatelju Ivanu, a što se tiče romana iz 1953. godine potražit ćemo ga u novolistovskoj arhivi.