RIJEKA – Ina se nalazi pred potpisivanjem ugovora s međunarodnim konzorcijem, u suradnji s kojim će se izgraditi hidraulična brana s depresijama, odnosno niz bušotina uz samu obalu ispod Rafinerije nafte Rijeka u Urinju. Riječ je o bušotinama na kopnu, koje će stvoriti umjetnu depresiju i trajno će riješiti dugogodišnji problem onečišćenja mora ispred Urinja.

Cijeli projekt bit će okončan za dvije godine, u planu je ulaganje u iznosu od pet do šest milijuna eura, a kako bi se plan sanacije kostrenskog podmorja realizirao po planu, formiran je i tim stručnjaka koji se sastoji od djelatnika Ine, ali i vanjskih konzultanata, koje predvodi Bojan Lončar.

Obnova spremnika jedna je od preventivnih mjera

– Ono što je cilj izgradnje hidraulične brane je stvoriti najnižu točku u podzemlju, tako da sve što je u povijesti sakupljeno i dolazi odozgo te curi u more, odlazi u te depresije. Taj niz bušotina će biti spojen cijevima na tri prijenosna pogona i sve što se nađe unutra izvlačit će se van i ići na obradu. Neće se raditi nikakva distinkcija vode, morske vode ili ugljikovodika. Sve će se vaditi, a ugljikovodike koje nađemo vraćat ćemo u proizvodnju i na preradu, dok će se voda obrađivati do analize koja dozvoljava ispust u more, kao što i inače radimo obradu otpadnih voda, objašnjava Lončar.

Prezentacija u Kostreni

To konačno rješenje, kaže, bit će idući tjedan predstavljeno i na Općinskom vijeću Kostrene, a da bi se došlo do njega, kontaktirano je sedam različitih svjetskih kompanija, analizirana su razna njihova rješenja, provedeno je niz istraživanja i ispitivanja te je u konačnici hidraulična brana odabrana kao najbolje trajno rješenje.

– To konačno rješenje kostur je cijelog programa zaštite mora. Predviđeno je da će se raditi 50 bušotina, a sam projekt realizirat će se kroz tri faze. U prvoj fazi međunarodni će konzorcij napraviti pet testnih bušotina te sva potrebna dodatna istraživanja da se vidi kako se točno kreće fluid u podzemlju. Moguće je da će se broj planiranih bušotina povećati na 70 do 75, to će ovisiti o toj prvoj testnoj fazi. U drugoj fazi radit će se niz bušotina, a u trećoj će se ugrađivati oprema te će se započeti s crpljenjem. Cijeli projekt će trajati dvije godine. Planiramo da ćemo u 2027. godini imati implementirano rješenje koje će trajno riješiti problem, najavljuje voditelj tima za sanaciju.

Ina kontinuirano provjerava kanalizacijski sustav

Dodajući da nije riječka rafinerija jedina na svijetu smještena na morskoj obali te ima problem istjecanja onečišćenja u more, Lončar kaže da je tim Rafinerije obišao slično postrojenje na Tenerifima.

– Riječ je o rafineriji koja je zatvorena, ali je kontinuirano curila i bila suočena s istim problemom kao i mi, a to su stara curenja. Obišli smo i rafineriju u Andaluziji te smo zaključili da su obje rafinerije ovim rješenjem postigle zadovoljavajuće rezultate. Svjesni smo našeg problema, svjesni smo da je podzemlje kontaminirano kroz povijest i da u podzemlju stoji određena količina ugljikovodika. Cijela kompanija je angažirana i to nam je jedan od glavnih prioriteta. Svima je u interesu da se problem riješi. U suživotu smo s lokalnom zajednicom dugi niz godina i plan je da Rafinerija ostane raditi te da nađemo rješenje. Godinama se bavimo ovim problemom, naglašava Lončar.

Zahtjevna morfologija

Urinjsko podmorje, kaže, ima izuzetno zahtjevnu morfologiju podzemnog tla. Krški dio je težak za istražiti, pun je podzemnih kaverni i mjesta gdje se potencijalno mogu nakupljati ugljikovodici.

– Činjenica je da je u prvim desetljećima rada Rafinerije, sve do 90-tih godina, ekološka svijest bila niska. Nisu postojale preventivne mjere i u to vrijeme puno je toga curilo u podzemlje koje je geomorfološki jako kompleksno. Dosadašnja intenzivna geološka i geofizička snimanja podzemlja pokazala su da ima jako puno rasjeda i pukotinskih sustava koja sadržavaju neku vrstu tekućine, a prilikom te detekcije nismo mogli vidjeti radi li se o ugljikovodicima ili morskoj vodi ili pak o izvorima vode.

Ina kontinuirano provjerava kanalizacijski sustav

Išli smo bušiti bušotine i negdje smo našli ugljikovodike koje izvlačimo konstantno. Međutim, prije tri godine riječko je područje pogodio potres, u zadnje dvije godine imali smo iznimne razine plime i oseke, a visoko more ulazi u podzemlje i služi kao brana ugljikovodicima koji su sakupljeni kroz povijest. Kada se more spusti, to se prelijeva van i to je ono što smo počeli doživljavati u zadnjih godinu i pol dana, objašnjava voditelj tima.

Kratkoročna rješenja

Trajno rješenje na vidiku je tek za dvije godine, a do 2027. godine još su dvije sezone. To ne znači, napominje Lončar, da se u tom periodu neće ništa poduzimati, jer implementirat će se kratkoročna i srednjoročna rješenja koja se već primjenjuju i koja će se još dodatno intenzivirati kako bi se smanjio utjecaj zagađenja.

– Bušotine radimo već i sada. Imamo 31 aktivnu bušotinu iz koje crpimo, a u ovoj godini planiramo napraviti još njih 20 te vjerojatno toliko i u idućoj godini. Kako snimamo podzemlje, tako ciljamo u bušotinu i izvlačimo. Nekada se dogodi da izvučemo samo vodu, nekada ugljikovodike. Ukoliko se radi o ugljikovodicima, bušotinu držimo trajno aktivnom i sadržaj stalno izvlačimo, a ako se radi o vodi ili morskoj vodi, bušotina ostaje kao monitoring bušotina, odnosno pratimo dolazi li što u nju ili ne.

To se kontinuirano radi i sve što izvadimo ne završi u moru. Razlika između tih bušotina i budućih je što će te buduće stvarati depresiju, a ove sadašnje “napadaju” mjesto gdje smo prepoznali ugljikovodik. U praksi to znači da se, kada probušimo, može promijeniti tok i ugljikovodik može otići negdje drugdje, jer tok se kontinuirano mijenja. To radimo trenutno i planiramo intenzivno nastaviti do implementacije trajnog rješenja, najavljuje Lončar.

Oceanske brane

Međutim, ipak se, dodaje, dogodi da u more nešto ode, a kako bi se to lokaliziralo unutar rafinerije, postoji niz brana koje ograničavaju otjecanje onečišćenja.

– Problem su veće plime i oseke zbog kojih brane u nekom trenutku ne mogu to odraditi kao što smo mislili. Zato smo nabavili oceanske brane koje su više i dublje, ali da bi se privezale na obalu, mora postojati betoniran temelj s klizačem za koji su zakačene kako bi mogle pratiti valove te plimu i oseku. Za to moramo dobiti lokacijsku dozvolu, odnosno dozvolu za gradnju na pomorskom dobru, objašnjava Lončar.

Dodaje da su s procesom ishođenja dozvole krenuli lani u srpnju, a do sada je dobiveno ovlaštenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, napravljeno je projektno rješenje te sada treba predati zahtjev Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine za izdavanje lokacijske dozvole.

– Kao jedan od uvjeta za to je i ocjena utjecaja na okoliš Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije s kojim smo održali sastanak te očekujemo da ćemo do kraja ovog tjedna imati njihovu ocjenu. Ako uspijemo ishoditi sve dozvole, u drugoj polovici lipnja bit ćemo spremni za ugradnju brana. Vjerujem da su institucije spremne pratiti nas kako bi što prije dobili njihova odobrenja i oceanske brane bile postavljene prije ljetne sezone. Također je plan izgraditi zidiće gdje su najveća izviranja iz stijena kako bi se stvorili mali bazeni iz kojih će se vaditi sadržaj koji se neće širiti dalje, zaključuje Lončar.

Sadržaj iz podzemlja se svakodnevno analizira

Rafinerija nafte Rijeka, kaže Lončar, svakodnevno izvlači sadržaj iz podzemlja i šalje ga na laboratorijsku analizu kojom se pokušava više toga povezati.

– Imamo ekspertni tim koji tumači sve nalaze. Cilj je eliminirati radi li se potencijalno o nekom novom propuštanju ili je pak u pitanju povijesno propuštanje. Također, pokušavamo okrupniti bušotine da bi utvrdili radi li se možda o većem bazenu podzemlja koji sadrži nakupine i tada pojačavamo geofizička mjerenja i pokušavamo locirati tu bušotinu i direktno crpiti iz nje. Na moru radimo pojačane kontrole i ugovorena kompanija za sanacije na moru je kontinuirano prisutna s brodovima i održava brane, a imamo i vlastiti nadzorni tim koji je svakodnevno zadužen za obilazak obale, objašnjava Lončar.

Provode se i preventivne akcije za dijelove za koje je procijenjeno da su potencijalni izvori novih propuštanja.

– To su spremnici, kanalizacija i cjevovodi. Provodimo niz preventivnih mjera. Imamo redovita ispitivanja, čišćenja i rekonstrukcije spremnika. U zadnjih pet godina uložili smo oko 30 milijuna eura samo u održavanje spremnika, a u ovoj godini planiramo ulaganje od 11 milijuna eura u rekonstrukciju, ispitivanja i ostale radove oko spremnika. Redovito se ispituje kanalizacija, odnosno rade se probe nepropusnosti. Na ispitivanje i sanaciju kanalizacije u ovoj se godini planira utrošiti oko tri milijuna eura. Najmanji rizik su cjevovodi, jer oni su nadzemni, vidljivi i lako dostupni te se stalno provjeravaju. Međutim sva dosadašnja ispitivanja pokazala su da nemamo novih propuštanja, već je problem ono povijesno. Planirana hidraulička brana s depresijama ubuduće će sprječavati prodor ugljikovodika u more, bilo da je riječ o povijesnom ili novom porijeklu, uvjeren je Lončar.