Za koji dan pred riječkom čitateljskom publikom bit će predstavljena riječka povijest iz pogleda i perspektive proživljenog jednog sasvim običnog građanina. Knjiga koja opisuje Rijeku od 40-ih godina predstavlja vrijednu kroniku ispisanu intimnim sjećanjima i doživljajima jednog dječaka, mladića, prenoseći auteničnu sliku života u gradu, od siromašnih poratnih godina nakon Drugog svjetskog rata do riječkih zlatnih godina 60-ih, uključujući pritom i brojne fotografije. Autor knjige Igor Brajdić umirovljeni je profesor kojem ovo nije prva knjiga.

Prošle je godine u dva toma opisao svoje susrete s plemenima američkih Indijanaca, a sad pred publiku stavlja izazovno štivo o odrastanju i životu u Rijeci kroz posljednjih 70-ak godina. Osim pisanjem kronika, autor je i fotografski zapisivao razvoj grada što je već i predstavio na izložbama fotografija. Prizori neizgrađene periferije gdje je odrastao danas djeluju gotovo nadrealno. U novoj autobiografskoj knjizi prisjeća se i druženja s osobama koje su obilježile razvoj i put gradskog života, a sve krijepi živim opisanim slikama kao i onim viđenim kroz objektiv fotoaparata.

Književna karijera

Pred izlaskom je vaša nova knjiga »Život jednog Riječanina i Fijumana sa zapadne periferije Rijeke«. Rekli ste kako ste dugo dvojili objaviti je, zašto?

– Pa, nisam vidio drugog načina kako na stvaran način prikazati svoje odrastanje, a da pritom uključim i brojne osobe koje sam u životu upoznao, posebno tijekom djetinjstva i mladenaštva, s naglaskom na moju užu i širu obitelj. Time sam, htio – ne htio, morao dotaknuti tuđe živote i, što je još dodatno dvojbeno, na način kako sam ih ja doživio. Siguran sam da moje viđenje njihova života ne odgovara njihovim sjećanjima. No ocijenio sam da ipak u većem dijelu dijelim njihove uspomene i da nema nečega što bi im izrazito zasmetalo. Ta se moja dvojba odnosila na moje odrastanje, život prije braka, dok sam za razdoblje od zasnivanja obitelji nadalje dobio odobrenje supruge Hanel. Polazeći od rečenoga, kao i pozitivnih recenzija, prvenstveno Velida Đekića, na kraju sam se odlučio za objavljivanje u izdanju Sagite iz Opatije. U uvodu sam u pjesničkoj formi naveo dvojbe i odluku o objavljivanju.

foto: Sergej Drechsler

Vaše je štivo vrlo pitko, čitatelja začas uvučete u atmosferu osobnog putovanja, bilo da je riječ o prvoj ili drugoj knjizi, druženjem s Indijancima ili čitajući kronike grada. Čini se kao da ste oduvijek pisali, vješto opisujete emocije i događaje, što baš nije sukladno vašem zvanju, profesoru prirodnih nauka, odakle vam to?

– Kada bi se pošlo samo od mojeg zvanja, to bi možda bilo začuđujuće, a možda i ne. Ali ako pođemo od mojeg šireg životnog iskustva, počevši od odrastanja kao jedinca bez stege zbog ranog gubitka autoritativnog oca, u idealnom okolišu za dječaka, bavljenja različitim poslovima, od varioca do sveučilišnog profesora, to onda možda i nije tako čudno. Usto mislim da je još važnije što sam već od osme godine zahvaljujući knjigama koje mi je ostavio pokojni otac, a posebno od srednje škole do danas, neprekidno širio područje interesa izvan samog sustava školovanja. Počeo sam širiti znanje s poviješću, posebno poviješću matematike i fizike s naglaskom na astronomiju, nastavio s udubljivanjem u zapadnjačku i istočnjačku filozofiju i kulturu, dotaknuvši i druga područja kao sociologiju, geologiju i psihologiju. Osim navedenog svoj utjecaj sigurno imaju i brojne pročitane knjige iz beletristike, stripovi i SF-a. Za kraj bih naveo i utjecaj beskrajne ljubavi koju osjećam za jedinog unuka Lea. Što se tiče lakoće pisanja, istu ocjenu dobio sam od čitatelja mojih knjiga o Indijancima. Takva ocjena mi laska, ali smatram da sam daleko od istinskog pisca beletristike ili sličnoga. To mi nije niti namjera. Indijanci i ova autobiografija su početak i kraj moje »književne« karijere.

Narodni heroji

Riječke kronike započinjete svojim djetinjstvom, opisujući grad koji je tek stasao. Sjećanja dopiru i do nekih zaista davnih vremena, među fotografijama nalaze se i neki narodni heroji po kojima neke riječke ulice danas nose imena, a vaš otac prijateljevao je s njima?

– Tom dijelu knjige sam posvetio dosta truda. Pritom moram istaknuti kako mi to nije bilo jednostavno jer ne živim u prošlosti, ali sam zato radeći na tim sjećanjima otkrio da ta prošlost živi u meni, u pritajenom obliku. U opisu prošlosti poseban sam naglasak stavio na oca i njegovu obitelj, koji su bili antifašisti i pripadnici otpora. Moj je otac u jednom periodu kao partizan bio uključen u borbenim akcijama u Lici gdje se i razbolio na pluća, od čega je na kraju i umro u mukama u 31. godini života. Od njegovih mnogobrojnih drugova posebno sam istaknuo Marija Gennarija, Giuseppea Duella i Giuseppea Carabina jer su oni s mojim ocem, njegovom sestrom Laurom i njezinim suprugom Edoardom činili jednu grupu ilegalaca.

Fotografija Marija Gennarija u posjedu Brajdićeve obitelji

Opisujete doba siromaštva, neimanja, što i nije bilo tako davno, svega pedesetak godina unatrag. U međuvremenu su se dogodili bitni pomaci u gradu, proširio se, tehnološki napredovao… U kojoj mjeri vas je djetinjstvo u takvim okolnostima oblikovalo?

– Djetinjstvo u siromaštvu je temelj mojeg pogleda na svijet i njegove vrijednosti. Danas, zapravo već duže vremena, živim u zadovoljavajućem materijalnom statusu, ali sam u sebi ostao onaj dječak koji je, kako bi dopunio kućni budžet, na smetlištu iza kuća skupljao bakar, broncu, gizu, željezo i ostalo pa to u naprtnjači nosio pješke sve do Piopi gdje je bilo mjesto otkupa metala. Materijalno blagostanje može vremenom rasti, ali uvijek ostaje mogućnost da ga izgubite.

Vaša zanimanja su vrlo široka, od haiku poezije do Indijanaca i budizma. Za sebe kažete da ste nevjernik, no vaša potreba za duhovnim čini se da je nepresušno traganje? Traje li to i danas?

– Traje li ga traje. Propitkivanje je teret, ali i zadovoljstvo. Ono je sastavni dio liberalnog pogleda na život koji dijelim, gdje se propituje ne samo razna vjerovanja i teorije o životu, postojanju, svemiru već se propituje i svakidašnjica i mnogobrojna ograničenja koje pojedino društvo postavlja pred pojedinca. Zato sam svojedobno prigrlio budizam, zapravo učenje samog Bude, a ne religije koja je proizašla nakon njegove smrti. Buda je rekao: »Ne znam postoji li duša nakon smrti ili ne, ne znam je li svemir konačan ili beskonačan, postoji li bog ili bogovi ili ne. Ja vas učim samo jedno: što je patnja, kako ona nastaje i kako ona prestaje. Ali nemojte to prihvatiti samo zato što vam ja to govorim, već sve što vam ja kažem propitujte u sebi i za sebe.«

Levitacija ili san

Proučavali ste budizam, čak ste opisali svojevrsnu levitaciju? Smatrate li da ste je doživjeli? Možete li to opisati?

– To je bilo u vrijeme kada sam intenzivno pokušavao doživjeti nirvanu. Već od rođenja sinova prestao sam pušiti, konzumirati alkohol i kavu, s ciljem pročišćenja svijesti. Uz to sam vježbao hatha jogu. Mislim da je jedan od rezultata bio taj da bi u ranim jutarnjim satima moja svijest odlazila iz spavaće sobe, sve više i više u visinu te bih kao izvan sebe promatrao prvo sebe pa zgradu u kojoj smo imali stan i sve veći prostor. To bi se iznenada prekinulo. Zahvaljujući mojem prirodoslovnom obrazovanju i što nisam odgajan u vjeri, to je za mene bio samo zanimljiv događaj. Posebno što ne mogu biti apsolutno siguran da to nije bio samo ranojutarnji san, ali ipak mislim da sam to stvarno doživljavao u budnom stanju. Osim toga, u jednom sam dužem razdoblju mogao odvojiti sjedište svijesti tako da promatram svijet i ljude kao što se gleda neki film s distance. Od te sposobnosti sam se vremenom namjerno odvojio, negdje je u meni, ali potisnuto.

Winnetou i Brajdić

Ipak susreli ste se s Dalaj Lamom i s Ivanom Pavlom II?

– Da, i zapazio sam u njihovu ponašanju velik utjecaj budizma i kršćanstva. Dalaj Lama je veseo, humoru sklon čovjek, dok je papa Ivan Pavao II bio njegova suprotnost. No takav utjecaj kršćanstva moram uzeti s rezervom jer je primjerice sadašnji papa Franjo bliži Dalaj Lami na osobnoj i vjerskoj razini u praktičnom smislu te riječi.

Vratimo se vašim gradskim kronikama, nakon djetinjstva slijedi mladenaštvo i nova slika grada. Opisujte Rijeku u njezinim zlatnim godinama, spominjete Teatro Fenice, Plavi podrum, kultni brod Barba Rude, riječke prostitutke među kojima i najpoznatiju Irmu… Iznosite brojne detalje, je li to »putovanje« bilo naporno, svega se sjetiti nije baš lako, koliko dugo ste pisali knjigu?

– Glavninu knjige sam napisao za nekih šest mjeseci, ali sam sve donedavno to dopunjavao nekim detaljima kojih bi se prisjetio. Znači samo stvaranje knjige je potrajalo.

Čitatelju nudite i brojne fotografije kojima ste zabilježili neke glavne gradske događaje: izgradnju cesta, objekata, ali i sasvim nasumične ulične prizore… Što vas privlači tomu, kako odabirete prizor?

– Kao fotograf amater koji je sudjelovao na osobnim i skupnim izložbama, naučio sam se prepustiti atmosferi u kojoj se nalazim i time zapažati stvari koje me same privuku da ih fotografiram. Pritom većinom fotografiram u okviru neke teme koja me zaokuplja, a ne nasumično. To je posebno vidljivo u fotografijama Rijeke i Kvarnera. Snimanje volim uspoređivati s lovom. Nikada ne znate kad će vam se »lovina« pojaviti i morate biti stalno spremni na »pucanj«. Naravno da to nije uvijek moguće jer ili nemate sreće biti na pravom mjestu u pravo vrijeme ili se umorite držeći u ruci »oružje«. Tako baš kada ste ga spustili ili sklonili, evo vaše »lovine« koja nestane onako brzo kako je i došla pa vi ne stignete »pucati«.

Vaš je životni put pun zaokreta, krenuli ste studirati fiziku na PMF-u jer nije bilo astronomije. Studij ste prekinuli da biste se vratili u Rijeku i radili u »3. maju« kao običan radnik. Kasnije ste završili fakultet i mirovinu ste dočekali kao redovan profesor u trajnom zvanju. Jeste li ikad požalili za nečim, odnosno ima li nešto u čemu se još želite okušati?

– Doslovce nisam požalio ni za čim. Kako se ono kaže – opet bih sve ponovio. U nekim trenucima sam osjetio izgubljenost, no kasnije bi se sve to posložilo. Nemam potrebu iskušavati se u nečem novom. Došao sam u neko stanje u kojem sam zadovoljan. No rado bih išao na neka putovanja, najradije u pratnji unuka. Pritom ne bih išao u urbane sredine, već u Maroko, Arizonu među Navaho Indijance kao i u posjet nacionalnom parku Mesa Verde, u Kambodžu, Tajland i Šri Lanku u razgledavanju veličanstvenih budističkih hramova i kipova Bude. Neispunjeni san mi je prisustvovanje još jednom Plesu Sunca, ali na drugoj lokaciji i drugom ogranku plemena Lakota od već iskušanih. No sve te želje me ne uznemiravaju. One i većinu onoga što čini moj svakidašnji život osjećam i doživljavam s odmakom. Kao da to želi netko drugi, a ja sam samo promatrač. Tu vidim utjecaj Budina učenja: Ne prepustiti se niti kontrolirati želje, već ih promatrati kako dolaze i odlaze kao da je riječ o nekom drugom koji to doživljava. Tako barem ja shvaćam Budino učenje, odnosno jedan njegov dio.

Knjiga obiluje fotografijama na kojima su zabilježeni zanimljivi prizori razvoja grada

Potpuna sloboda

Vaša supruga Hanel, koja je vodila prestižnu agenciju Grunfeld za nekretnine, a sada je savjetnik te koju često spominjete u svojoj knjizi, dala Vam je veliku potporu. Imate različite interese, a opet ste tako neodvojivi?

– Ha, ha! Reklo bi se da se dobro dopunjavamo, ali da ne bude zabune, ima tu i malih, ali i velikih bitaka vezanih za sukob mišljenja koji je zbog njezina temperamenta neizbježan. A mogao bih to opisati i riječima moje supruge »Ti odletiš dva metra u zrak, a ja te spuštam natrag na zemlju«. I tako posljednje 52 godine.

Često ste znali danima izbivati i sami lutati, boraviti u prirodi. Kao mladić propješačili ste put od Zagreba do Rijeke, jednom ste cijelu noć pješačili od Sovinjaka do Poreča? Što vas se najviše dojmilo za tih šetnji, boravaka pod vedrim nebom?

– Osjećaj potpune slobode, odvojenosti od svakidašnjice i njezinih problema. Nakon tih pješačenja sam bio istinski pročišćen. Posebno je bilo pješačenje iz Zagreba pa sam jedan doživljaj iz tog putovanja pretočio u haiku pjesmu. Tu je i pješačenje iz Sovinjaka do Poreča noću pod zvjezdanim nebom i mjesecom, pri čemu sam imao osjećaj nadrealnosti koju smo hodanje noću može potaknuti. Osim tih dužih pješačenja često planinarim, najčešće sam, a rjeđe u društvu. Više volim pješačiti i planinariti sam jer je tada moj duhovni kontakt s prirodom potpun. Rekao bih da je moj odlazak u prirodu u samoći isto kada vjernici idu u crkvu da budu sami s Bogom. Tu igra ulogu i činjenica da sam jedinac, a prema mojem iskustvu jedinci ne samo što ne pate u samoći već im je ona ugodna. Moja deviza u društvenom životu je: »Kada te vidim, dobro, kada te ne vidim, isto dobro.«

Obitelj Brajdić i pogled na Turnić

U knjizi spominjete kako ste u jednom životnom trenutku imali moralnu dvojbu napustiti obitelj i otići u pustinjake, no ipak ste odustali od te ideje. Smatrate li da je običan život puno bolji poligon za vježbanje duhovnosti od izoliranih prostora?

– Kada sam iz moralnih razloga napustio Budin put i nasušnu potrebu da idem u pustinjaštvo na Cejlon ili Tajland, osjetio sam prazninu koju sam postupno popunjavao svakidašnjicom. Prvo sam naučio kuhati, mesti i slično. Rekao bi netko iz nebeskih visina u ne baš ružičastu svakidašnjicu. Taj su problem iskusili mnogi koji su kretali nekakvim duhovnim putem pa su ga napustili. Ja sam imao sreću što sam imao, i imam, uz sebe suprugu koja je nadasve realistična borbena osoba i koja mi je bila potpora. No ostaje pitanje je li mi žao što nisam nastavio Budinim putem. Odgovor na vaše pitanje bi bio da za postignuće bilo kojeg istinski duhovnog cilja, a tu ubrajam i Budino učenje, treba ići u pustinjake. Ali ne na način da napuštanjem obitelji i svojih bližnjih njima nanosite bol. Indijci su to rješavali na način da bi se u pustinjaštvo mogao povući čovjek koji je ispunio sve obveze u životu, ali opet ne bez odobrenja važnog dijela obitelji. Znači, spreman sam ponovo se prihvatiti Budina puta ako me životni uvjeti na to ponukaju, odnosno ako mi to omogućuju, ali bez iščekivanja ispunjenja tih uvjeta.

I za kraj, što smatrate najvećom životnom vrednotom?

– Toliko je mudrosti u raznim oblicima izrečeno u nekoliko tisuća godina pisane riječi koje su doprle i dopiru do nas da smatram kako na to pitanje ne mogu odgovoriti nekom svojom mudrošću, a koja u nekom obliku nije već izrečena. Ako baš moram odgovoriti, mogu reinterpretirati jednu od takvih misli, a mogao bih tako i niz drugih. Pa evo: »Živi tako kao da ćeš sutra umrijeti!« a moja varijanta je: »Živi tako kao da ćeš možda sutra umrijeti, a možda i nećeš!«