Liburnija Film Festival, jedan od rijetkih festivala koji iz godine u godinu jednakomjernim tempom povećava publiku i razinu kvalitete, 13. će izdanje dočekati uz nikad veći broj odličnih hrvatskih dokumentaraca i organizatore jednako entuzijastične kao i prije 12 godina, kad su doslovno »od nule« napravili danas u međunarodnim okvirima prepoznatljivu manifestaciju. Festival koji se oduvijek vodio isključivo idejama neprofitabilnosti, kvalitete i promoviranja hrvatskoga filma, u posljednjih je desetak godina uvelike pridonio jačanju hrvatske dokumentarne scene, dokazujući da je moguće raditi kvalitetnu kulturnu manifestaciju uz malo novca i puno entuzijazma. Igor Bajok, jedan od najaktivnijih aktera jačanja hrvatskog civilnog društva u posljednjem desetljeću i izvršni direktor LFF-a, danas se rado prisjeća kako je sa šačicom prijatelja »na brzake« pokrenuo simpatični festival u lučici u Ičićima.

– Prije 13 godina, točno u ovo doba godine, preko prijatelja sam upoznao Aleksandra Pilepića iz Pule koji je taman završio svoj prvi dokumentarni film »Pula heroin«. Našli smo se na piću na Kontu i brzo nakon što smo popričali, zaključili smo da postoji prostor, a i potreba, za time da organiziramo festival na kojem bi se mogli prikazivati hrvatski dokumentarni filmovi. U to vrijeme nije bilo puno mjesta gdje su mogli biti prikazivani, a dokumentaraca je bilo sve više. Tada nije bilo toliko festivala kao što ih ima danas. To s ekspanzijom broja festivala u posljednjih deset godina je, međutim, dobar razvoj događaja – mislim da je dobro da svako mjesto koje pokaže imalo interesa, može i treba imati filmsku manifestaciju neke vrste. Tada smo mi, međutim, popunili prazninu u Opatiji i okolici i to se pokazalo kao pun pogodak, jer je već na prvu večer prvog izdanja došlo nevjerojatno puno ljudi od kojih većina i dan danas redovno dolazi na LFF. To je festival koji je u potpunosti posvećen hrvatskom dokumentarnom filmu i ima bogat popratni program, pa iako nije veliki ambiciozni festival, postoji mnoštvo ljudi koji ga čekaju i koji znaju gdje će provesti kraj kolovoza. To je dodatna snaga i motivacija nama koji ga radimo da ga razvijamo i unapređujemo iz godine u godinu.

Mikrozajednica 

Kako je to bilo pokrenuti festival praktički »ni iz čega«. Budžet je bio jako mali, većina vas koji ste ga pokretali nije bila od ranije u filmskim vodama… – Istina. U Ičićima je postojala naša grupa – grupa prijatelja koji su nekoliko godina prije toga osnovali jednu od prvih hrvatskih mikrozajednica građana, udrugu Moji Ičići , i imali smo snage i volje da stvaramo uz ostale aktivnosti i neki kulturni program. Budžet je bio oko 15 tisuća kuna, no ljudi koji pokreću tako nešto znaju da te na početku obično vodi čisti entuzijazam i snažna unutarnja motivacija, tako da ti zapravo novac nije toliko bitan. Prvi put je uvijek najslađi, jer je pogonjen čistom energijom i željom. Radili smo to s velikim krugom ljudi, naših prijatelja, poznanika i kolega, od kojih nam je svatko nekim svojim specifičnim znanjem pomogao kreirati nešto iz ničega. 

Kakve je sve tako mali budžet improvizacije uključivao? 

– Od prve godine mi radimo LFF na betonskom platou. Na početku na toj lokaciji nije bilo ni struje u blizini, nismo imali dovoljno stolica, nismo imali projektor, nismo imali opremu. Samo smo oko sebe imali ljude koji su bili spremni uložiti svoje vrijeme i novac da se to realizira. U trenutku kad ne raspolažeš nikakvim sredstvima, i pronalaženje najbliže utičnice postaje problem. Nemaš stolica, moraš pronaći stolice jer ne želiš ipak da ti ljudi sjede na podu. Kako smo u kratkom roku od početne ideje krenuli raditi festival, PR je išao usmenom predajom – ljudi koji su nam pomagali pričali su drugima da se nešto događa i odjednom se stvorilo 200 ljudi na prvoj večeri festivala. Taj totalno intimno prijateljski način na koji radimo festival ostao je njegovo obilježje svih ovih godina, a ti ljudi su ujedno postali i ostali najbolja vjerna publika festivala. 

Torba puna VHS kaseta 

Kako ste nabavili filmove u tako kratkom roku za prvo izdanje?– Pile je došao s velikom sportskom torbom punom VHS kaseta. On je bio povezan s Faktumom i Motovun Film Festivalom, pa smo prve dvije godine imali reviju filmova do kojih smo mogli doći, a među kojima su bili i neki važni naslovi. Nakon toga smo počeli objavljivati natječaj za filmove, a na treći LFF potom dolazi Oliver Sertić sa svojim filmom »Hrvatska, kraj na zemlji«, dokumentarcem koji je i dan danas aktualan. Uskoro je na festivalu počeo voditi filmske radionice zajedno s Filmaktivom i Fade Inom i onda smo vrlo brzo proširili suradnju na način da je postao umjetnički selektor festivala. S njegovim dolaskom napravljen je veliki iskorak – mogli smo se nazvati festivalom, a ne revijom dokumentarnog filma, gdje su autori prijavljivali filmove, a on je radio program na temelju tih prijava. U jednom trenutku, a to je bilo prije 10. izdanja, počeli smo razmišljati kako bi mogli festival još više razviti. Pao je dogovor da Oliver preuzme direktorsku poziciju i to je bio pun pogodak. Novi veliki uzlet festivala se dakle događa od desetog izdanja do danas. Broj prijavljenih filmova je porastao, pojačala se međunarodna suradnja, festival je dobio veću vidljivost, proširio se edukacijski program i tehnički aspekti su se »digli«, posebno u smislu boljeg projektora. Svake godine smo uložili novi element, jer smo bili svjesni da festival ne smije stagnirati. Tu sad možemo doći do problema s financijskim rješenjima: nije, dakle, upitno može li se festival nastaviti održavati, ograničena sredstva su međutim ograničavajući faktor u dinamici daljnjeg razvoja festivala. LFF se može još razvijati, ali za to nam je onda potreban veći budžet.

Da, čini se da u poplavi manifestacija koje s vrlo ambicioznim program niču preko noći, a često tako i nestanu, manifestacije koje se polako i kvalitetno razvijaju očigledno izvuku deblji kraj… – LFF nije komercijalna manifestacija, niti ga mi želimo tako predstavljati. Mi se ne pojavljujemo s nekakvom poslovnom idejom i ne razmišljamo o tome što bismo mi mogli ponuditi nekoj lokalnoj zajednici kako bi ona mogla kupiti taj brend, taj proizvod, tu mogućnost marketinga. LFF u sebi prije svega nosi određenu kvalitetu, standarde, tradiciju koja je građena vrlo postepeno i nije napuhana marketinška priča. Vjerujem da će to u budućnosti prepoznati i turistički akteri, bez obzira što se vrijednost LFF-a ne može iskazati u broju noćenja. 

HAVC je odlična stvar 

Ipak, kako kao dugogodišnji aktivni sudionik razvoja civilnog društva gledaš na to koliko podrške prema kvalitetnim, a neprofitabilnim kulturnim manifestacijama dolazi od strane državnih institucija zaduženih za razvoj kulture? »Dopušta« li službena hrvatska kulturna strategija opstanak manifestacija i projekata koji nisu komercijalni proizvod? – Odlična stvar vezana za film u Hrvatskoj je osnivanje HAVC-a, centra koji je u potpunosti posvećen razvoju filma. Ono što, međutim, Hrvatskoj nedostaje je sveobuhvatna strategija razvoja kulture koja bi obuhvatila i razvoj filma i festivala, no i drugih kulturnih segmenata i manifestacija. Ministarstvo kulture ima svoj strateški plan, ali to nije strategija razvoja cijelog jednog sektora u društvu. Druga odlična stvar koja se dogodila hrvatskoj kulturi je zaklada Kultura nova koja je uvelike pridonijela razvoju kulture i organizacija u kulturi i to upravo onih koje nemaju proizvod temeljen samo na marketingu, već na kvaliteti. Pozitivno je i da postoje javni natječaji. Međutim, s druge strane, u zadnjih desetak godina se izuzetno povećao broj organizacija i manifestacija što je odlično, no smanjuje se količina sredstava i konkurencija postaje puno veća. Jedini način da se dođe do tih sredstava, što je bazično dobra stvar, je pisanje projektnih prijedloga u kojima moraš vrlo jasno i artikulirano pojasniti što radiš. U organizacijama koje organiziraju kulturne događaje, međutim, obično nisu menadžeri, nego ljudi koji stvaraju tu kulturu i nemaju puno iskustva u pisanju projekata. Dakle, s druge strane bi netko mogao reći da je važnije da projekt bude formalno dobro napisan, nego kolika je njegova realna kvaliteta. Isto tako, dramatično su se smanjila sredstva i na lokalnoj i regionalnoj razini, a i tu se povećao broj programa i projekata koji se prijavljuju. Dakle, imamo neki raskorak u povećanoj kvaliteti i broju organizacija u kulturi, a s druge strane izostaje neka strateška pozadina koja bi definirala koji su prioriteti, kako će se kultura u Hrvatskoj razvijati i kako će se podržavati. Dakle, sve to skupa nije crno-bijela slika, a postoje i drugi afirmativni načini kako podržati neke izvaninstitucionalne, marginalizirane projekte. Za sve postoji način. Sljedeći važan faktor, koji nije iskorišten, su europska sredstva dostupna organizacijama koje se bave kulturom. Radi se o potpuno novoj razini i organizacije u kulturi moraju ulagati jako puno u sebe da bi mogle iskoristiti taj način financiranja.

Druga i drugačija stvarnost 

Kad pričamo o potrebi za nacionalnom kulturnom strategijom i izdvajanjima za kulturu, koliko je kultura bitna za razvoj civilnog, građanskog društva?– Razvijena kultura i kulturna scena, te publika, preduvjet su za razvoj civilnog društva i razvoj društva općenito. Dugo godina sam radio u Ličko-senjskoj županiji gdje smo provodili projekte koji su imali cilj razvoj civilnog društva na tom području. Donatori su ulagali relativno puno novaca u takve projekte, no te aktivnosti nisu imale održive rezultate, a jedan od razloga je bio da je na tom području bilo izuzetno malo pojedinaca i organizacija koje su nudile afirmativne kulturne sadržaje. Dakle sadržaje koji bi na neki način otvarali vrata i pomagali mladim ljudima da pronalaze nove interese, vrijednosti, prate trendove u razvoju kulture. 

U tom kontekstu se hrvatski dokumentaristi čine kao posebno važna snaga koja razotkriva neke negativne i promiče pozitivne fenomene u društvu…– Pa to je bila i glavna poveznica onog čime sam se ja do tada bavio u društvu, i dokumentarnog filma. Mi smo kroz prve godine LFF-a bili fokusirani na dokumentarne filmove koji su prikazivali drugu i drugačiju stvarnost hrvatskoga društva. Bilo nam je bitno pokazati naličje hrvatskog društva i imali smo što pokazivati. U međuvremenu je u Hrvatskoj stasalo civilno društvo i organizacije civilnog društva su danas nezaobilazan faktor u razvoju pojedinih sektora u Hrvatskoj. No da se vratimo na prethodnu priču o financijama. Da bi došle do novca, organizacije civilnog društva su se morale puno više baviti sobom, što je, da parafraziram jednoga kolegu, otupilo tu aktivističku oštricu koju su imale. Sada se umjesto demonstracija, problemi pokušavaju riješiti okruglim stolovima i sastancima. Što isto nije loše, jer se trebaju koristiti svi alati da se ukaže na neki problem u zajednici.

Crowfunding spaja našu publiku i autore filmova 

U kontekstu »aktivnog građanskog sudjelovanja« LFF je ove godine pokrenuo i jednu neobičnu, do sad neviđenu akciju u hrvatskoj kulturi – crowfunding kampanju kojom pitate publiku da vam pomogne prikupiti novac za nagrade autorima. – Crowfunding je relativno nova pojava koja omogućava pojedincima i organizacijama da predstave svoj projekt i inicijativu i traže od šire zajednice da se upoznaju s njim, te ako im se svidi da ga podrže kroz donacije. Na taj način su već realizirane tisuće projekata diljem svijeta. Mi smo u zadnje dvije godine svakako htjeli financijski nagraditi autore, te im dati tako konkretnu podršku za buduće projekte. Kako ta sredstava nismo uspjeli osigurati iz javnih sredstava, a poslovni sektor nažalost još uvijek isto ne prepoznaje LFF kao mjesto u koje bi mogao ulagati, zaključili smo da je crowfunding kampanja idealan način kojim ćemo povezati našu publiku i autore filmova. Izuzetno smo zadovoljni trenutno kako se kampanja odvija, došli smo na 25 posto od predviđenog iznosa koji pokušavamo prikupiti – radi se ukupno o 3500 dolara – i vjerujemo da ćemo se do početka festivala približiti tom cilju. Kampanja je i jako dobro poslužila za daljnju promociju festivala i nadam se da će ovo biti poticaj i drugim organizacijama da se upoznaju s crowfundingom i da to prepoznaju kao potencijalni izvor sredstava.