PETRINJA – Bilo bi uobičajeno da u rijetko naseljenim selima porazbacanih kuća na dolazak stranca psi čuvari reagiraju poprilično agresivnim lavežom i jasnim pokazivanjem svoje dentalne moći.

Krenete li cestom od Petrinje prema Hrvatskoj Kostajnici ili iz Gline prema Dvoru, i nakon nekoliko kilometra, desetak njih, skrenete u unutrašnjost tog prostora prema selima kao što su to Vlahovići s jedne ili Jabukovac s druge, pa Banski Grabovac i Drenovac, Martinovići, ili Gradac Veliki i Mali – ništa od toga! Potpuno suprotno, trčat će vam u susret, razdragani, mašući repom, veliki i mali. Kuštravi, ravne dlake, smeđi ili garavi. Toliko izmiješani da ni najuporniji genetičari ne mogu definirati spajanje kojih ih je pasmina na svijet donijelo. I ne samo da će do vas dotrčati ventilirajućih repova, odmah će vam se uz noge maziti, skakati na vas. Željni samo jednog – istinske pažnje i ljubavi, ma i sasvim malo nje biti će dovoljno.

Pseća tuga

Jer psi nisu ljudi. Oni su mnogo iskreniji. Dok je kuća stamena, a gospodar suveren, dok ima blaga u štali, a u smočnicama suhog mesa, oni su jaki, gordi, laju. Možda i ne bi baš snažno ujeli, ali jasno daju do znanja kako nije pametno eksperimentirati ulaskom u prostor koji oni čuvaju. Ali kad se dogode katastrofe, kad udaraju potresi, kad pet po »rihteru« postane doručak, ručak i večera, e onda psi pokazuju kako žele bliskost, mir pa i zaštitu sa svakim tko naiđe. Pa bili to i novinari. Tragedija je ljudska velika, silna. Još i veća jer kod njih na tugu djeluje i gubitak materijalnih dobara što s psima baš i nije slučaj. Pa stvaraju sliku nekako da, ma skoro pa bismo je mogli nazvati i biblijskom, sličnoj onoj kad su se kod Noe na barku svi složno sklonili.

Foto S. Drechsler

– Paralelno s ljudskim tragedijama, na ovim se prostorima isto zbiva i sa životinjama. S obzirom da njihovim vlasnicima nedostaje svega, ni životinje ne prolaze bolje. Kako naše udruge i inače skrbe o dobrobiti životinja, od razornog potresa skrbimo i o potrebama koje su se u tom slučaju pojavile na ovim prostorima.

Udomljavanje

Naglasile su nam to Sara Jedriško i Branka Režić koje smo susreli u Topuskom nakon što su provele akciju zbrinjavanja sasvim malih psića, beba starih nekoliko dana u stradalim Majskim Poljanama. Sari se u naručju vrpoljio Artur, dok su drugi psi već krenuli put Rijeke, na udomljavanje.

– Dolazimo u ime udruga Kira i Vis Vitalis koje skrbe o napuštenim životinjama. Kad je u pitanju potresom stradalo područje, donosimo sve vrste hrane, a uspostavio se i suprotni lanac, onaj u kojem napuštene životinje, a tu je poseban naglasak na najnemoćnije, na štence, putuju prema Rijeci, pojasnila nam je Branka Režić.

Ni macama nije lako

Znatno ih je manje, ili se možda manje pokazuju i još manje udomljavaju, ali strašno težak period podnose i mačke. Potpuno stisnuta uz prepolovljenu bačvu iz koje vatra grije »sjenicu« od crnog najlona što predstavlja i kuhinju i dnevni boravak, sijamska je mačka Ljubice Tomić iz Grabovca Banskog gotovo nepomično ležala. Toliko u stresu da nije ni osjetila kako je tako do pola tijela užgala svoju, gustu, njegovanu dlaku.