Te, prve godine novog milenija Rijeka je još uvijek tek sabirala impresije koje su joj u nasljeđe ostavila prethodna dva turbulentna desetljeća. Osamdesete, koje su s jedne strane obilježile prava socijalna i kulturna revolucija, ali i evidentni raspad nekad moćnog, socijalističkim modelom privređivanja definirano gospodarstvo. Te promjena sustava devedesetih, bolje rečeno povratak na politički model prije 1945. godine, koja je k tome unijela i mnogo razmirica na internom i nacionalnom planu. Pa tako i vrlo malo, ako da ikoliko, zrelih pomaka prema nekom novom, boljem gospodarstvu i društvu.

Osvrnemo li se u tom vrtlogu, istina ne prvom pa i ne najsnažnijem u protekla dva stoljeća u kojima je Rijeka dobivala sve veći značaj, na turizam, deklarativno jedan od novih važnih pravaca buduće privredne slike grada, brojke su bile uistinu nemale, mogli bismo ih nazvati i – mizernima. Rijeka je naime te, prve godine novog milenija, zabilježila 65.000 noćenja. Koliko su ostvarivala najmanja i infrastrukturom najsiromašnija mjesta na Jadranu – Karlobag primjerice. Ipak, da će uslijediti i mnogo bolja budućnost dala je navijestiti nova knjiga »Riječka gostoljubivost: hoteli, restorani, gostionice, kavane, kupališta« Igora Žica, iznimnog riječkog autora, formalne likovne i književne naobrazbe, koju je pak izdala nakladnička kuća Adamić. Na čijem se čelu nalazi agilni Franjo Butorac, osoba koja je svojim »cunami-izdavaštvom«, iznimnim brojem objavljenih knjiga u godinu dana, došla do niza zanimljivih rekorda.

BITI IGOR ŽIC

Kad bismo pokušali biti Igor Žic, što je dakako nemoguće kako humanoj, tako ni umjetnoj inteligenciji jer riječ je o jedinstvenom stilu i »rukopisu« koji je teško ma i kopirati, ovako bismo započeli povijesni pregled Rijeke i njezine turističke situacije unatrag četvrt stoljeća. Vremena koje u velikoj mjeri obilježava upravo specifični autorski nerv Igora Žica. Nedavno je, u tipičnoj »riječkoj utihnini« koja istina bilježi značajne događaje, ali ih istovremeno na neki svoj neobičan način i ignorira, potiskuje na margine, objavljeno reizdanje navedene knjige. Dakako, preuređeno i, što je jako važno, nadopunjeno sa značajnim događajima kao i svojevrsnim »smjernicama za budućnost«. Ono što je također više nego važno, kao nakladnik se pojavljuje Turistička zajednica grada Rijeke, odnosno osobno Petar Škarpa, njezin direktor koji je to postao nekoliko godina nakon izlaska prvog izdanja te značajne knjige. Dokaz je to sasvim nekih novih vjetrova koji su zapuhali zadnjih godina na riječkom turističkom nebu. Povijesti i statistike radi – između dva izdanja knjige, zaključno s 2024. godinom – riječki turizam je udeseterostručio broj turističkih noćenja, danas ih je više od 650 tisuća. Jako je, istina, daleko sve to od ostalih jadranskih, pa i mnogo manjih gradova – Zadar primjerice bilježi 2,5 milijuna noćenja – ali da donosi određeni optimizam, svakako da.

Razgovarati s Igorom Žicom na jednu temu je vrlo teško jer on pojedina razdoblja riječke povijesti uvijek slika na integralni način. Kad kaže da je razdoblje prije I. svjetskog rata Rijeka dočekala kao jedan od najznačajnijih gradova, u demografskom i gospodarskom smislu, u ovom dijelu Europe što je pratilo čak 20 iznimnih hotela, on to potkrepljuje značajem grada unutar cjelokupnosti funkcioniranja Austro-Ugarske Monarhije, baš kao što propast riječkog turizma iza 1945. godine pojašnjava zaluđenošću socijalizma s industrijalizacijom. Sve ima svoje uzročno-posljedične veze u koje vas Žic unosi na način da se osjećate kao integralni dio upravo tog vremena, kao da ste u »vremenskom stroju« ili glumac u Zemeckisovim povratcima.

MALI VELEGRAD

Čitajući vašu knjigu posvećenu riječkoj gostoljubivosti dobiva se jasna vizija kako bi za Rijeku bilo najbolje da Monarhija nije nikad propala. Ona ju je dovela do respektabilnog europskog značaja kakav nikad prije ni poslije nije imala. Jeste li pokušali stvoriti projekciju Rijeke, pa tako i njezinog turizma, da se nisu događali veliki politički lomovi, njih najmanje tri – 1918., 1945. i 1990. – u 20. stoljeću?

– Cijela Europa doživljavala je velike lomove u 20. stoljeću. Europa je stoljećima bila najkrvoločniji kontinent. No, uvijek je pravi problem kako će se određena sredina postaviti poslije velikih lomova. Rijeka se u svemu tome nije odviše dobro snašla. U sklopu Austro-Ugarske Rijeka je bila osma europska luka po prometu, »mali velegrad« po konceptu života i bogatstvu, izrazito elitistička i vrlo kontradiktorna. Za Rijeku se govorilo tada da je »mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski, a gradonačelnik Ciotta njemački«. Pod Italijom, dakle između 1924. i 1943., Rijeka je potonula u apsolutnu beznačajnost, a Sušak se diže kao najljepše uređeni turistički grad Kraljevine Jugoslavije i luka za promet drvom u kojem se gradi najviša zgrada u državi – neboder u sklopu Hrvatskog kulturnog doma. U socijalističkoj Jugoslaviji Rijeka je imala dvostruko više zaposlenih od Istre! Međutim u svim tim dramatičnim promjenama Rijeka je izgubila dio stanovništa… i cijelu dušu! Da unesemo malo metafizike u ovaj razgovor.

Knjiga je izazvala veliku pažnju kad se pojavila u svom prvom izdanju. Kako je uopće došlo do ideje, kako ju je prihvatio vaš tadašnji izdavač Franjo Butorac?

– Neda Andrić, nekadašnja gradonačelnica, željela je objaviti knjigu o riječkim hotelima. Jako se iznenadila kad smo se sreli u Državnom arhivu i kad je čula da imam gotov rukopis. S gotovim rukopisom otišao sam do uvijek nepredvidljivog Franje Butorca i uslijedila je knjiga. Mi smo tada razgovarali o obliku knjige kakva je sada objavljena, no Butorac je mislio da je to odviše skup projekt za Adamić. Povod knjizi bio je podatak da je Rijeka imala 20 hotela 1914. godine, a Zagreb samo tri, a da je Opatija s njih 13 bila drugi turistički centar Austro-Ugarske.

TRAGIKOMIČNE GRANICE

Iako je prošlo četvrt stoljeća, »Riječka gostoljubivost« je i danas jednako aktualna. Istovremeno budi sjetu i svojevrsnu žal za prošlošću, ali i ponos koji je mogući generator bolje budućnosti po uzoru na impresivnu prošlost. Posebno je zanimljiva aktualizacija unutar aktualnog tisućljeća, svakako i simbolika prve i zadnje stranice njezinih korica. Koja je njezina poruka?

– Poruka je vrlo jednostavna. Rijeka je 1805. imala Adamićevo kazalište, koje je projektirao i sagradio svojim novcem Andrija Ljudevit Adamić, najbogatiji i najpoduzetniji Riječanin svog doba. Želio je slično napraviti i u Karlovcu. Njegovo kazalište imalo je 1.600 sjedećih mjesta dok današnje, podignuto 1885. ima 620!? Rijeci trebaju uspješni poduzetnici koji razumiju duh vremena. Rijeku je uništila njena autističnost. Hotel Hilton čija se fotografija nalazi na zadnjoj stranici omota, kao resort, tek je djelomičan odgovor na dobro postavljeno pitanje.

Kako vidite budućnost gostoljubivosti glavnog grada Kvarnera? Jasno ste je naznačili mogućnošću prenamjene prostora koji na simbolički način počinje ispred kuće i ateljea slikara Joška Eterovića, a završava na Preluku, granici s Opatijom, potencijalno u Lovranu, na kraju obalnog šetališta više nego simboličnog naziva – Franje Josipa I.

– Teško je socijalističku industriju, u što ubrajam i brodogradnju, pretvoriti u nešto novo, živo i profitabilno. U vrijeme najvećeg uzleta grada, od 1868. do 1914. godine, Riječani su maksimalno koristili državna sredstva za svoje planove. Problemi su se ukazali na području jezika i kulture jer su Mađari počeli politički gušiti grad. Ne smijemo zaboraviti da je Rijeka, većinski hrvatska, ostala bez ijedne škole na hrvatskom jeziku! Ponekad se ekonomski napredak može saplesti o takvu banalnost kao što je materinji jezik. Prvi problem današnje Rijeke su granice grada, koje su tragikomične. Rijeku guše njene granice. I diletantizam. Turizam je šlag na torti, a tijesto je izgorilo, pa se šlag nema na što staviti. Odnosno, trebat će neko vrijeme da se ispeku nove kore…

Unatoč optimizmu, ponekad nam se čini kako Rijeku, njezine vodeće ljude, karakterizira sintagma »pasivna agresija«. Prihvatit će svaku ideju, pa tako i onu o ekstremnim neboderima na Kantridi, da bi je kasnijim birokratiziranjem rastakali do propasti. Nedostaje li Rijeci, pa i ne samo kad je turizam u pitanju, daleko veća doza samosvijesti, drskost koja je karakterizirala njezine tvorce u vremenu neposredno nakon otvaranja željezničke pruge koja ju je povezala s Bečom i Peštom?

– Djeluj lokalno, razmišljaj globalno. Riječani su otišli po Roberta Whiteheada, koji je, kako nam je poznato, izumitelj torpeda, graditelja parnih kotlova za ratnu mornaricu u Trst i dovukli su ga u Rijeku koja je tek započinjala svoj fascinantan uspon. Rijeka od 1993. nema potrebe za ljudima izvana, jer su svi zabavljeni rentijerskim bedastoćama. Turizam nisu apartmani – turizam je razlog dolaska! Kultura, stare gradske jezgre, pošteni i atraktivni restorani, umjetnine zbog kojih se satima stoji u redovima! U Hrvatskoj su i dalje prvi razlog dolaska more i fantastična klima. No, to već dugo nije dovoljno. Istovremeno, Venecija je smrt turizma jer broj turista bitno nadmašuje broj stanovnika grada! Toscana je raj na zemlji! Supruga i ja uglavnom obilazimo Toscanu i Istru, kao hrvatsku inačicu Toscane. Istra danas ima dvostruko više zaposlenih od Rijeke! Rijeka je grad najstariji u Hrvatskoj! Starčići nemaju novih ideja već samo kukaju kako je nekad bilo dobro! I naravno, nikad uprava grada nije imala tako skučene nazore kao u posljednjih tridesetak godina. Malomišćanski obzori i kampanilizam rastvorili su gradskost Rijeke. A željeznička pruga, koja je od 1873. vukla grad velikim koracima naprijed, nedostojna je 21. stoljeća. A kad se Zagrebačka obala, s novim kontejnerskim terminalom, stavi u punu funkciju vidjet će se koji je to problem.

RIJEKA ŽIVI U ZABLUDI

Ne samo kao stanovnik ovog grada nego i zaljubljenik u njega, bojite li se da nisu daleko vremena u kojima će Rijeka doći na broj stanovnika s početka 20. stoljeća. Ne nažalost kao jedan od najvećih gradova ovog dijela Europe – kako jasno naglašavate tada je imala više stanovnika nego Dubrovnik, Split, Šibenik i Zadar zajedno, jednako kao primjerice Zagreb – nego kao jedan od najmanjih. Između dva izdanja »Gostoljubivosti« sa 140 pala je na 100 tisuća stanovnika.

– Rijeka dugo živi u zabludi da ima budućnost. U ovom trenutku njena budućnost je u razini staračkog doma i zdravstvenog turizma. Vrlo sam pesimističan jer ni trendovi, ni brojke nisu dobri. Ključno pitanje je zašto bi turisti trebali doći u Rijeku? Zbog Starog grada? Srušili smo ga. Zbog kupanaja? Uz kontejnerske terminale i brodogradilišta u centru grada? Zbog umjetnosti i povijesti? Art-kvart je zgodan, ali to je kamilica. Katastrofalan problem su parkirališna mjesta – kojih nema! Ja u Toscani radim ratni plan kako obići pojedine povijesne gradove – zavisno od parkirališnih mjesta! Nekoliko puta sam se u Firenzi, u punoj sezoni, parkirao nedaleko Ponte Vecchio po cijeni nižoj od riječkog parkinga?! Kojeg ionako nema. U Rijeci mi je najjednostavnije ići pješice. U Rijeci su pješaci pobijedili vozače! To nije dobro u zemlji u kojoj najveći broj turista dolazi automobilima. Budućnost hrvatskog turizma skriva se, kao prvo, u sigurnim parkiralištima, potom izdvojenim OPG-ovima i fantastičnoj hrani po razumnoj cijeni. Prošli vikend bili smo u vinariji Deklić u Vižinadi i prva stvar koju ću pamtiti je fantastična gostoljubivost! Isto važi i za vinariju Rossi i niz drugih. Kao i za dugi niz konoba. Hrana mora biti dobra, ali cilj je prisna srdačnost. Moram spomenuti i OPG Sveti Jure u Unešiću, koji je »malo iza kraja svijeta«, gdje su nas ljudi dočekali, kad su nas prvi put vidjeli, kao da smo jedini i najbolji gosti na svijetu! U kolovozu?! I napravili su peku za dvoje – što u Dalmaciji, provjereno, nitko ne radi! To je turizam, a ne deseci tisuća turista, dijelom nagorenih tijela, po plažama!

Nisu li onda turizam kao i vaše naznake njezinog razvoja u drugom izdanju knjige, mogući spasonosni recept za prekid raspadajuće demografije koja je danas karakterizira?

– Turizam da, ali nužno je upristojiti željeznicu, izmisliti parkirališna mjesta, podignut niz malih obiteljskih hotela, izvući kulturu iz mraka – iako Rijeka stoljećima njeguje duboku i iskrenu averziju prema toj bizarnoj djelatnosti!, dramatično podignuti razinu restorana, učiniti pristup gostima osoban, čak i kad je gužva. Turizam je pretvaranje masovnog u osobni doživljaj. Transmutacija! Od olova dobiti zlato! Želim da me konobari znaju po imenu. Želim da me ribari vode sa sobom u ribolov. Želim da me upućuju na mjesta na kojima ću vjerovati da ona postoje samo zbog mene! Želim u ozbiljnim muzejima biti jedini posjetitelj koji će satima biti sam što mi se više puta dogodilo u Arezzu – i to pamtim! Kao i kad me je barun Albergotti, u čijoj renesansnoj vili odsjedamo, odveo u svoju gradsku palaču u centru Arezza i tamo me satima zabavljao pričicama i o Rijeci i o Plavom Jadranu, tom nesretnom podrumu Teatra Fenice i o brodu »Barba Rude«, dakle o šezdesetim godinama, dok sam ja njega zabavljao pričicama o D’Annunziju u Guvernerovoj palači. »La pioggia nel pineto«! Njegova slavna pjesma »Kiša u boriku«. Turisti najviše traže ili ono što im je jako blisko, ili ono što im je posve egzotično!

Kako vidite današnju riječku turističku samosvijest. Nije li, pomalo apsurdno, činjenica da se nalazi u jednoj od najturističkijih regija ovog dijela Mediterana, utjecala na njezinu »sramežljivost«, razmišljanje – nismo niti možemo biti poput Opatije, Crikvenice, Malog Lošinja…

– Rijeka je u terminalnoj fazi. Čeka se – uskrsnuće!

PUNO TOGA PIŠEM ISTOVREMENO

U kvalitativnom i kvantitativnom smislu jedan ste od najznačajnijih autora koje je Rijeka ikad imala. Objavili ste 31 knjigu vaših beletrističkih, ali uradaka koje bismo mogli definirati kao romansirane povijesnice grada. Ta sjajna niska vas predstavlja kao iznimno zanimljivog i apsolutno originalnog autora, čemu se možemo uskoro veseliti. Koja je vaša 32. knjiga?

– Puno toga pišem istovremeno. Najveći dio mojih knjiga su eseji o smislu i besmislu… povijesti… i sadašnjosti. Povijest me fascinira kao upozoravajuća metafora budućnosti. Volim kad moji tekstovi zbune ili šokiraju čitatelje ogoljenim činjenicama. Ja to zovem alegorijske hiperrealitične priče s moralnom poukom. Trenutačno pišem o riječkom Kaštelu, koji je nekih tisuću godina stajao na mjestu gdje su Mađari podigli monumentalnu zgradu Suda, početkom 20. stoljeća. I naravno, Kaštel je nestao bez traga. A turistima bi bio jako zanimljiv…