RIJEKA – Mijat Klobučar s Donjeg Zameta, o kojem smo svojevremeno pisali kao o čudu od vinogradara, jer je sa svoje tri loze ubrao 150 kg grožđa, a jedan grozd kapitalac težio je čak 6,5 kg, sada iznova ruši vlastite rekorde. Većina grozdova je naime, teška oko 5 kg, a ovosezonski kapitalac je tek nešto lakši od 6,5 kg.

– Kada smo našem rođaku u Koprivnici odnijeli grozd, najprije smo morali pronaći dovoljno veliku kadicu u koju ćemo ga staviti. Svi su ostali bez teksta kada su ga vidjeli, iako je to vinorodni kraj, pa su se nagledali svakojakog grožđa, pohvalio se Mijat.

O lozi se najviše brine on, rado zaposli i suprugu Dragicu, a i svoju odraslu djecu, pa i njihovu djecu. Mijat sada ima puno radne snage, jer je tu već i četvero unučadi. Ovaj bivši vozač »Autotroleja«, sa suprugom koja je radila u istoj firmi, ali na prodaji karata, kuću je na Zametu počeo graditi 1984. godine, kada je taj dio Rijeke zapravo bio hrastova šuma. Mijat i Dragica su je na svom terenu iskrčili sami, što je bez mehanizacije bio ogroman posao, ali imali su hrastov ogrjev za naredne tri zime. E, na takvom terenu još i danas rastu Mijatovi divovski grozdovi.

Nisu badava stari Kelti smatrali da je najbolja zemlja za život na mjestu gdje je rasla hrastova šuma. Ima Mijat i drugog asa u rukavu, zalijeva trse kišnicom iz rezervoara, Božjom vodom, kako je on naziva. Ima on i znanja, jer se prije bavio uzgojem krizantema u tri velika plastenika, ali taj posao je zamijenio za uzgoj loze kada je Dragica oboljela od alergije na pelud. Na lozu srećom, nije alergična, jer od grožđa se još nitko nije razbolio osim kada je previše prerađenog grožđa popio. I tako je s lozom godinama sve išlo kao po loju, Mijat je čak nije morao ni prskati, jer nikada nije bila bolesna. Prijateljima je podijelio tko zna koliko reznica za uzgoj, no nikada nije znao objasniti o kakvoj se sorti radi. On je kaže, cijepio svoju nekakvu lozu, ni sam ne zna kakvu, nekom lozom koju je dobio iz Amerike, opet ne zna kakvom, a rezultat je eto, i njega iznenadio. I sve je ove godine, od 2014. kada je posadio svoja tri trsa, uživao u divovskom urodu, a glavni posao bio mu je prorjeđivanje grožđa, kako bi bobice imale više mjesta za rast i kako se pergola ne bi slomila, ali svemu dođe kraj, pa tako i lagodnom uzgoju grožđa.

– Sad je jednu lozu uhvatila nekakva bolest, pa bobice pucaju i gnjile. Nosio sam grozd i listove kod doktora za grožđe (agronoma op.a.) u Matulje i on kaže da je oboljela od pepelnice i da joj nema spasa. Ne vrijedi više čak ni ako bih je oprskao, grožđe neće biti za konzumaciju, a to je inače konzumno grožđe. Srećom, lozu ću uspjeti spasiti, ali idućih godina ću konačno morati prskati sve loze i to četiri-pet puta. Takva su vremena izgleda došla, a ne znam jesu li to klimatske promjene ili što drugo, no odsad ću morati oko loze više truda dati, a ne samo ljubavi, govori Mijat.

I zaista, nema veće nevolje nego gledati kako vam propada već skoro zrelo grožđe, koje je rodilo i prerodilo kao nikad dosad. Propao je i trud i nada da će opet kao i prijašnjih godina uveseliti susjede i prijatelje slatkim bobicama. Ali, ima opet Mijat još jednog asa u rukavu, zapravo nekoliko, jer pored tri već opjevane loze ima i fragolu, plavicu, crnicu, sitno bijelo i ljubičasto grožđe, koje on tako naziva i koje je sve sam uzgojio. Kad čovjeku ide od ruke, ne može ga ni pepelnica iznenaditi.

– Nisam klonuo duhom, kaže Mijat, kojeg trenutno najviše zabavlja grožđe koje je do prije tri godine bilo crno, a sada je postalo veselo ljubičaste boje. Tko zna što će od njega biti dogodine?