RIJEKA – Na Dušni dan 2. studenoga sjećamo se svojih dragih pokojnika, a vjernici mole za duše svojih najmilijih, želeći ih sresti kada, kako kaže molitva, »jednom smrti više neće biti, ni mržnje, ni žalosti, ni suza, ni straha, ni boli. Jednom radost će biti, radost svih ljudi, blagdan bez kraja, radost neizreciva jednom i zauvijek«.

Kulturna dobra

Uoči i na Dušni dan posjećuju se groblja sa sjećanjem u srcu i molitvom na usnama jer groblja svakome pričaju svoju priču i svatko sa svojim mislima usredotočen je na svoje najbliže. No, groblja su jednako tako i dokument vremena, svojevrsna povijest mjesta u kojemu se nalaze te ljudi koji su u mjestu živjeli. Tako na području Grada Rijeke ima osam groblja: Kozala, Trsat, Centralno gradsko groblje Drenova, Donja i Gornja Drenova, Zamet, Draga i Sveti Kuzam, a groblja Kozala i Trsat su 2006. trajno zaštićena kao kulturno-povijesne cjeline i imaju svojstvo kulturnog dobra.

Groblje Kozala posebno je zanimljivo, jer je Rijeka jedan od prvih europskih gradova koji je djelatnost groblja odvojio od Crkve, a bilo je to upravo zasnivanjem groblja Kozala. Više o tome, kao i o groblju kao dokumentu vremena, rekao nam je Theodor de Canziani, povjesničar umjetnosti i vrsni poznavatelj riječke (povijesno)umjetničke historije. Groblje Kozala na površini od 109.847 četvornih metara čuva brojne poznate Riječane i priča priču o Gradu koji teče. A njegova povijest seže u 1771. godinu, kada je tadašnja općina Rijeka kupila prvo zemljište s namjerom da napravi komunalno groblje. No, na značajnije korake čekalo se osamdesetak godina, da bi 1856. godine Luigi de Emili predstavio svoju ideju te se prema njegovom nacrtu i krenulo u izgradnju groblja, zajedno sa zasebnom dijelom židovskog groblja koji je pridružen 1885. godine. Groblje je prošireno na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće prema zamislima arhitekata Filiberta Bazariga i Venceslaoa Celligoia koji su vidjeli centralni dio groblju kao »potkovu«, koja se održala do danas, te periferne dijelove groblja u više razina.

Do 2013. godine i velikog nevremena čempresa je bilo puno više / Snimio Marko GRACIN

– Kroz vjekove pokojnici su se ukopavali prema vjerskoj, nacionalnoj ili drugoj odrednici, no taj se običaj krajem 19. stoljeća mijenja, što vidimo i na primjeru groblja Kozala. U Rijeci je bilo jako puno groblja, uz crkve i druge (vjerske) ustanove, no gradske vlasti pomalo kroz 19. stoljeće, a najviše na prijelazu stoljeća, »prisiljavaju« s navodnicima i bez njih, Riječane da se grobna mjesta počnu koristiti na komunalnim grobljima. No, veliki dio pokojnika nije prenesen na komunalna groblja, već samo spomenici, tako da Rijeka krije puno grobnica na mjestima na kojima to ne bismo očekivali, uz crkve, kod stambenih kuća, parkova, voćnjaka i drugdje, kaže Theodor de Canziani. No, vraćajući se na groblje Kozala, De Canziani podsjeća kako je ono do 2013. godine i velikog nevremena bilo posebno obilježeno čempresima, kojih i sad ima, ali u manjoj mjeri.

Mistična atmosfera

– Ti čempresi tvorili su jednu mističnu atmosferu središnjeg dijela groblja, a ponad njih dominirao je, a i danas dominira, zvonik crkve svetog Romualda i svih svetih. Arhitekt Bruno Angheben projektirao je crkvu sv. Romualda i svih svetih te je zvonik, koji se trenutno obnavlja, zamislio kao kameni »čempres« koji će izvirivati ponad pravih čempresa i imati svoju religijsku simboliku. Titular crkve dijelom je samoopisujuć, svi sveti su logično povezani uz mjesto počinka preminulih vjernika, a što se tiče sv. Romualda, ima više tumačenja. Kako je gradnja crkve potaknuta govorom D’Annunzija pri pokopu legionara koji su preminuli u Rijeci, smatra se da je Romuald preuzet kao ime D’Annuzijeva oca, ali i jednog velikog donatora. Gradnju crkve politički i financijski podupirala je talijanska vlada s Benitom Mussolinijem na čelu, opisuje De Canziani.

Prije no što se dotaknemo znamenitih Riječana koji počivaju na groblju Kozala te priča vezanih uz njih, podsjetimo kako je Groblje Kozala danas izdužena oblika, podijeljeno u dvije ovalne površine, s glavnom poprečnom alejom u sredini. Desno od ulaza je istočna, starija polovica groblja, koju čine tri veće cjeline. Zapadni dio groblja lijevo je od ulaza, podijeljen također u tri cjeline.

Najstarije su sačuvane grobnice podignute 1850.-ih i 1860.-ih, a pokojnici se na groblju i dalje pokapaju. Jedno od prvih značajnih mjesta počivališta koje nam De Canziani pokazuje je historicistički mauzolej koji su za obitelji Nikolaides i Bartolich izgradili arhitekt Filibert Bazarig i kipar Ivan Rendić. Mauzolejem dominira portalna zona s prezimenima obitelji te Rendićeva skulptura žene koja čita, dok se ispred središnjih vrata nalazi skulptura lava.

Skulptura lava ispred središnjih vrata
/ Snimio Marko GRACIN

– Nažalost, grobnica naočigled propada, a vidimo da je to bila jedna vrlo nobilna grobnica s pozlaćenim rešetkama na ulazu. Danas su nam ipak najvredniji dio grobnice memorijalne ploče u unutrašnjosti koje nam svjedoče o ovim dvjema obiteljima. Nikolaiki Nikolaides bio je otomanski i grčki konzul u Rijeci. Oženio je imućnu udovicu Mariju Bartolich Gellettich. On je bio vrlo egzotičan čovjek, a iz nadgrobnih ploča saznajemo o njegovu životu i djelovanju. Doista bi trebalo ovakve grobnice koje su od šireg javnog značaja na neki način sačuvati, jer će grobnica, ako se netko za nju ne pobrine, vjerojatno propasti do trenutka kada će je biti jako teško ili nemoguće popraviti. No, ovaj mauzolej nije jedini značajni spomenik arhitekture na groblju koji propada. Možemo ga stoga izdvojiti kao primjer, na kojem se vidi kako bi trebalo sustavno održavati i brinuti o značajnim grobnicama koje su redom naša europska putovnica, kaže naš sugovornik.

Historicistički mauzolej za obitelji Nikolaides i Bartolich izgradili su arhitekt Filibert Bazarig i kipar Ivan Rendić / Snimio Marko GRACIN

Središnja »potkova«

Uz spomenuti mauzolej, hodajući udesno, krećemo se uz središnju »potkovu« groblja kojom su nekad također dominirali čempresi, a koji su stradali u spomenutom nevremenu 2013. godine. Na »donjoj« razini potkove grobne su niše u kojima također počivaju mnogi poznati Riječani. Među njima je pokopana i Ernestina Ciotta, sestra riječkog gradonačelnika Giovannija de Ciotte. Tu je i riječki izumitelj ribarske acetilenske svjetiljke Giovanni Dellaiti, opisuje De Canziani.

Jedna od najkvalitetnijih monumentalnih historicističkih grobnica, mauzolej obitelji Gorup pl. Slavinjski / Snimio Marko GRACIN

– To su vrlo skromne niše, no svejedno bi valjalo pripaziti da se sačuvaju. S vremenom nestaju ljudi koji su plaćali za ta grobna mjesta, a kad se to dogodi, a pojavi se netko drugi tko bi htio grobno mjesto zakupiti, onda će ploča biti uništena, a pokojnik prekopan u zajedničku kosturnicu. A to bi bila nepovratna šteta da se imena poznatih Riječana i Riječanki tako gube iz memorije, što se nažalost nerijetko još uvijek događa, govori naš vodič. Ponad »potkove« i niša nalazi se spomenik preminulim talijanskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, a lijevo od njega jedna od najkvalitetnijih monumentalnih historicističkih grobnica s obilježjima neoromanike i neobizantske umjetnosti. Ona je djelo Ivana Rendića, a mauzolej je podignut za obitelj Gorup pl. Slavinjski, čiji je pater familias Josip Gorup bio riječki brodovlasnik, bankar, hotelijer i poduzetnik, graditelj hotela Evropa. Gorupi su slovenska plemenitaška obitelj te na grobnici vidimo i slovenski, uz hrvatski jezik.

Giovannija de Ciottu često se smatra najuspješnijim riječkim gradonačelnikom / Snimio Marko GRACIN

Moć i bogatstvo

– Riječko groblje pružalo je tu mogućnost da se svatko izrazi prema svojem nacionalnom, kulturnom i drugom opredjeljenju. Tako uz hrvatski i slovenski, na drugim grobnicama vidimo pretežito talijanski, ali i mađarski, njemački, francuski, engleski, latinski, grčki… Svi brojni jezici na groblju svjedoče o multikonfesionalnosti, multikulturalnosti i inim riječkim pluralizmima te Rijeci kao gradu koji je kroz svoju povijest primao ljude i putnike iz različitih dijelova Europe, ali i svijeta. Ako govorimo o mauzoleju Gorup, recimo da je on dobar primjer brige o kulturnim dobrima jer je relativno nedavno, unazad zadnjih 15 godina, obnovljen po odluci Grada. U prizemlju mauzoleja se nalazi kripta i ukopne niše, a ponad kapela s prekrasnim mozaikom inspiriranim bizantskom i venecijanskom umjetnošću, kaže naš vodič. Unutrašnjost je obložena mramorom različitih boja, što svjedoči o moći i bogatstvu vlasnika, a u prvom planu je reljef koji prikazuje obitelj Gorup s prepoznatljivim riječkim vizurama, Trsatskom gradinom, župnom crkvom sv. Jurja te Svetištem Majke Božje Trsatske. Nedaleko mauzoleja obitelji Gorup nalazi se jedan neoznačeni sarkofag na povišenju, odvojen od ostalih, koji je do danas sav obrastao bršljanom. Na prvu se ne zna o komu se radi, no Theodor de Canziani kaže kako je riječ o sarkofagu markiza Gervasonija, riječkog profesora i masona, čovjeka izrazito naobražena i utjecajna u svome vremenu.

– On se dao pokopati na ovako nama jedan neobičan način, ali je to način koji svjedoči o njegovom životnom svjetonazoru, kaže. Suptilnije oko i na drugim će grobnicama spaziti simbole koji se povezuju sa slobodnim zidarstvom poput ouroborosa, zmije koja jede svoj rep. No, ne ulazeći previše u tu tematiku, valja se dotaknuti, koliko je to moguće u kratkom pregledu, i drugih značajnih osoba riječke povijesti.

Grobnicu slikara Giovannija Fumija ostvario je kipar Ivan Rendić / Snimio Marko GRACIN

Dominantni mauzolej

Najimpozantniji mauzolej ostavili smo skoro za kraj jer od ulaza pa do njegove pozicije ima još mnogo toga. No, grobljem Kozala definitivno dominira mauzolej Roberta Whiteheada. Smješten je na najvišem dijelu groblja, a do njega vodi kameno stubište na čijim je ravnim dijelovima ploha bila izlivena u metalu kao poveznica s Whiteheadovim poslom: obradom metala i naravno kasnije torpedom.

Mauzolej Roberta Whiteheada smješten je na najvišem dijelu groblja
/ Snimio Marko GRACIN

– Mauzolej je djelo velikog riječkog arhitekta Giacoma Zammattija, koji je izgradio gotovo sve Whiteheadove kuće, a u podnožju vidimo tunel, koji također asocira na lansirnu rampu torpeda. Kapela je također impozantna, a u njoj vidimo dvije skulpture Roberta Whiteheada i njegove žene Frances, djelo kipara Mayera. No, grobnica je zapravo prazna i nitko u njoj nije pokopan! Whitehead je preminuo u Engleskoj te je i ondje pokopan, nisu ga prenijeli u riječki mauzolej koji si je dao izgraditi. Priča se i kako je u jednom trenutku Bernie Ecclestone htio unajmiti Whiteheadovu grobnicu na sto godina, no s Gradom Rijekom nije došlo do dogovora… govori nam Theodore de Canziani. Groblje Kozala kao cjelina uvršteno je u listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a uz njega pojedinačno su uvršteni i mauzoleji koje smo opisali, Gorup i Whitehead, te treći mauzolej obitelji Manasteriotti u relativnoj blizini Whiteheadova.

Mauzolej Masteriottijevih ukrašen je pseudoegipatskim dekoracijama / Snimio Marko GRACIN

Neobična dosjetka

Grobnica Manasteriottijevih sastoji od kripte u koju se silazi stubištem te mauzoleja pravokutnog tlocrta prema kojem vodi stubište s obje strane.
– Njegov autor je također Ivan Rendić, a ukrašen je pseudoegipatskim dekoracijama, baš kao i unutrašnjost u kojoj se nalaze i kršćanski i drugi simboli. U kapeli se nalazi i simbolični oltar-žrtvenik iznad kojeg je višebojna oltarna pala s centralnim motivom križa koja završava reljefom Kristove glave, govori nam De Canziani. Na kraju nas naš vodič vodi na židovski dio groblja, odijeljen niskim zidom, a koji čuva i židovsku kosturnicu te spomenik ubijenima u Drugom svjetskom ratu. Po običaju, De Canziani stavlja kamenčić na grob, što je židovski običaj koji se očuvao do dana današnjeg. Židovi su u svojoj pradomovini obično pokopani u pjeskovitom tlu pa su pri posjetu svojim grobljima stavljali kamenje na grob, kako bi se sačuvalo ukopno mjesto. Ovo je groblje čudom spašeno u vremenu Drugog svjetskog rata neobičnom dosjetkom: visokom crnom drvenom ogradom.

Opisan je samo djelić dvosatne šetnje i gotovo stotine drugih vrijednih grobnica koje pričaju svojom umjetničkom vrijednošću o graditeljima, arhitektima, vlasnicima i korisnicima, kiparima i slikarima te vrijednim majstorima. Galerija je ovo umjetnina i arhiv na otvorenom koji spominje značajne ljude, njihova zanimanja i mjesto u Rijeci kroz stoljeća.

U mauzoleju Whitehead
nalaze se skulpture Roberta Whiteheada i njegove žene Frances / Snimio Marko GRACIN

Reljef obitelji Gorup s riječkim vizurama / Snimio Marko GRACIN

Nažalost, mnoge su grobnice prepuštene propadanju / Snimio Marko GRACIN

Pri posjetu židovskom groblju običaj je staviti kamenčić na grob / Snimio Marko GRACIN