Mr. sc. Daina Glavočić / snimio Vedran Karuza
Riječko groblje Kozala jedno je od najstarijih groblja u Hrvatskoj sa specifičnom grobljanskom arhitekturom. Najpoznatija ukopna mjesta uglednih Riječana često potpisuju poznati umjetnici, a groblje je zanimljivo i stoga jer su u njemu sahranjeni predstavnici različitih nacionalnosti, kultura, jezika i zanimanja
Na ovaj dan prisjećamo se naših dragih kojih više nema. To je dan kad nas preplavljuju emocije i sjećanja. Dan kad našim precima i dragim nam osobama koje su nam obilježile život odajemo počast svečanim odlaskom na groblje, ne bismo li ukrasili njihovo posljednje počivalište i ukazali poštovanje. Groblje je sveto mjesto, a to je bilo i u minulim vremenima, te ga krase brojne lijepe grobnice poznatih Riječana koje nerijetko potpisuju poznati umjetnici.
Ovom prigodom uoči Dana svih svetih posjetili smo groblje Kozala i u društvu povjesničarke umjetnosti mr. sc. Daine Glavočić obišli neke od najpoznatijih grobnica. Mr. sc. Glavočić posljednjih pet, šest godina vodi stručno povijesno-kulturno vođenje po riječkim grobljima, te smo razgovor s njom zapodjenuli upravo na tu temu.
Najmonumentalniji mauzolej i zaštićeno kulturno dobro je mauzolej obitelji Whitehead koji je 1905. godine projektirao arhitekt Giacomo Zammattio. Pritom bih napomenula da u toj grobnici nema Whiteheada, jer je kao i supruga mu pokopan u Engleskoj, gdje se vratio pred kraj svoga života. Zammattio je započeo izgradnju, ali se nakon dvadeset godina provedenih u Rijeci vratio u Trst, te je tako mauzolej dovršio Carlo Pergoli. Pergoli je značajan arhitekt za Rijeku jer je projektirao klaonicu, ribarnicu i mnoge druge građevine u našemu gradu. Tijekom izgradnje grobnice planirali su i okoliš, zelene površine i pristup grobnici. U unutrašnjosti mauzoleja prekrivenog pozlaćenim mozaicima nalaze se dva sarkofaga na kojima počivaju s ležećim kipovima pokojnika Roberta Whiteheada i njegove supruge Francis koje je izradio Giovanni Mayer iz Trsta.
Upoznavanje groblja
– Svake godine međunarodna udruga groblja ASCE organizira tjedan upoznavanja groblja. Svako lokalno groblje koji je dio te organizacije ima zadatak, potrebu i želju da na svom groblju priredi neku manifestaciju. To se redovno odvija i na velikim grobljima metropola poput Milana, Genove, Beča i Zagreba. Organiziraju se koncerti, čitanje poezije. U Beču, primjerice, imaju i noćni koncert kako bi se razbio strah od groblja i od mrtvih, jer uvijek prevladava nelagoda od odlaska na groblje. Organizira se izložba i vođenje odnosno obilazak najvažnijih i najpoznatijih grobnica uz stručno vodstvo. Komunalno društvo Kozala organizira to stručno vođenje, a bilo je i koncerata limene glazbe, klape i izložba slika. Svake je godine sve više Riječana koji dolaze na to stručno vođenje jer ih zanima povijest riječkih groblja, o poznatim osobama koje su tu sahranjene, o kiparima i arhitektima koji su gradili grobnice ili stvarali nadgrobne kipove. Mislim da je to vrlo zanimljivo i korisno događanje, kazala je mr. sc. Glavočić istaknuvši da je riječko groblje na Kozali planirano kao monumentalno.
– Kozala je jedno je od najstarijih groblja u Hrvatskoj, jer je iz 1838. godine. Znamo da je grad počeo otkupljivati zemlju za groblje početkom 19. stoljeća. Fiumanski autori Antoniazzo-Bocchina i Viezzoli pišu da je već 1781. kupljen vrt Francesca Saveria Zuzulicha za potrebe novog groblja, a od 1788. se razmišlja o daljnjem proširenju, koje se i ostvaruje 1793. zahvaljući Kobleru, kupnjom značajnijeg komada zemljišta, napuštenog augustinskog vinograda na Kozali. Na tom se prostoru planiralo urediti 1.200 grobnih mjesta, kosturnicu, pogrebnu kapelu i mrtvačnicu, a taj dio groblja je dobio naziv »primo aquisto«.
Foto V. Karuza
Ubrzo se pokazalo da je taj teren premalen, pa je nadalje slijedilo otkupljivanje terena za širenje područja groblja prema zapadu. Teren otkupljen od bivšeg vlasnika Zuzulicha bio je druga kupnja »secondo aquisto«. Groblje se od vrha terena brežuljka spuštalo i širilo prema Škurinjskoj Dragi i naselju Kozala, a na sjeveru je doprlo do crkvice sv. Luke, kasnije barutane, koja je stajala uz cestu za Drenovu. Na, većinskom, katoličkom dijelu novoga groblja Kozala podignuta je kapela Sv. Križa te blagoslovom »zemlje za pokoj vječni« i 1. prosinca 1838. godine, novo groblje na Kozali je službeno otvoreno kao gradski komunalni objekt sa službenom Knjigom ukopa od 1. siječnja 1872., Libro di registro.
Tijekom obilaska groblja Kozala obišli smo i grob Giovannija Ciotte, dvadesetpet godina najuspješnijeg gradonačelnika Rijeke. Pritom nas je mr. sc. Glavočić uputila i u dio njegove životne priče.
– Kao zastupnik Rijeke borio se za autonomiju u hrvatskom i mađarskom parlamentu u Budimpešti. Bio je unuk Andrije Ljudevita Adamića, bogataša i graditelja Rijeke, a prvi je napravio »masterplan« tadašnje Rijeke i angažirao najbolje arhitekte kako bi se izgradilo kazalište, luke, nasipavanje Delte, kolodvor, šire ceste… I sam je bio veleposjednik. Smatram da je bio jedan od najboljih upravljača gradom koji je od Rijeke želio stvoriti europski grad. Njegova supruga bila je književnica, svjetska dama koja je govorila nekoliko jezika i koja se družila s važnim političkim ličnostima i intelektualcima onoga vremena. Ciottin je grob restauriran, kao srećom i desetak drugih zahvaljujući udruzi Fiumani u Italiji. Grobnica Giovannija Koblera, koji je pisao o povijesti Rijeke, izgrađena je 1892. godine, ali je autor cjeline nepoznat. U njoj su pokopani članovi obitelj Kobler, a krase je izuzetni sklad proporcija antičkog hrama.
Umjetnička vrijednost
Govoreći o umjetničkoj vrijednosti grobnica naša je sugovornica istaknula:
– Tipovi i oblici nadgrobnih spomenika, skulptura i nekih izuzetno uspjelih rješenja prelaze u sferu javne memorijalne i grobne plastike te se u bezbroj varijanti recikliraju još gotovo dva stoljeća sve do današnjih dana. Stilska raznorodnost i kvalitativna neujednačenost je za groblja specifikum, a u perifernim i graničnim sredinama kakva je u 19. st. Rijeka bila, ta je raznorodnost postala kvalitetom. Među najstarijim nadgrobnim spomenicima Kozale zapaža se utjecaj zakašnjelih baroknih formi i romantičarskog duha u najstarijim cipusima s kartušama i mrtvačkim lubanjama.
Zbog specifičnog se sadržaja u arhitekturi mauzoleja preferira klasicizam, kako bi se naglasila dostojanstvenost, mir i trajnost. Romanički detalji odaju sigurnost i trajanje snažnijim volumenima polukružne konstrukcije, a bizantski utjecaj odaje raskoš svjetlucanja zlatnog mozaika i efektne kupole, pojam gotike prizivao je duh mističnosti i onostranosti, a renesansni ili barokni elementi svojim su raskošnim i bogatim formama, skulpturama, te miješanjem materijala i tehnika, davali su veći značaj ne samo mauzoleju već i njegovim stanovnicima. Secesijski feminizirani motivi, vijugavih mekanih oblika, patetičnih, naročito funeralnih prizora, polunagih tugujućih žena, često su dopunjeni simboličnim detaljima bizarne faune: sova, šišmiš, zmija i egzotične flore.
Iako je naša kritička svijest prihvatila koncept određenog i jasnog odnosa umjetnosti i društva, stila i povijesne epohe, gledajući te neobične kombinacije grobne scenografije, mi kao promatrači ipak prihvaćamo neku ironičnu dimenziju groblja zbog njegove namjene i sadržaja, dopuštajući da nama prevlada jedno irealno stanje duha koje preoblikuje naš stav uvažavajući i ono, što inače ne bi moglo biti prihvatljivo.
Najpoznatije grobnice
– Annibale Ploech bio je precizni mehaničar u Beču i na poziv Whiteheada došao je u Rijeku raditi za njega. Bio je vrlo cijenjen radnik jer je znao kako sprovesti u djelo sve potrebno da bi torpedo funkcionirao. U tom poslu zaradio je veliki novac, jer je imao trodijelni ugovor zajedno s Whiteheadom i gradonačelnikom Ciottom i Lupisa koji je dao ideju za torpedo. U gradu je Ploech dao izgraditi nekoliko kuća od kojih je najljepša palača Ploech na Žabici. U toj je kući živjela njegova obitelj, a posljednji potomak bila je Dora Ploech. Obiteljsku grobnicu na groblju Kozala konstruirao je ing. Filiberto Bazarig uz pomoć Ivana Rendića koji je bio iznimno dobar kipar i specijalizirao se za grobnu arhitekturu i plastiku. Njegov sjedeći anđeo koji u naručju drži zaspalo dijete, skulptura se zove »Spava« i datira iz 1887. godine, je prekrasan. Nažalost, ta grobnica je poprilično nastradala u posljednjem velikom nevremenu krajem 2013. godine, ali je obnovljena i lijepo izgleda, kazala je naša sugovornica.
Šetnjom po groblju Kozala u obilasku najpoznatijih grobnica ističe se ona obitelji Bartolich – Gelletich – Nicolaides. To je zajednička grobnica Antonie Gelletich, kćeri kapetana Bartolicha i njezina supruga. Bila je bogata udovica koja se udala za grčko-turskog konzula u Rijeci, Nicolakija Efendiju de Nicolaidesa. Bili su vlasnici vrlo živopisne kuće nazvane »Casa turca«, uočljivoj na glavnoj tržnici, jer ju je Nicolaides dao ukrasiti u maurskom stilu. Njihovu obiteljsku grobnicu gradio je inženjer Filiberto Bazarig, a ukrašena je s nekoliko skulptura Ivana Rendića: lik žene s knjigom, što asocira na sibile, a ispred grobnice nalazi se ležeća figura lava kao simbola moći. Žarišna točka vrha Potkove, Ferro di cavallo, je Oltar bratstva, novija građevina koju je nakon Prvog svjetskog rata projektirao ing. Bruno Angheben, autor i crkve sv. Romualda i Svih svetih na Kozali. Ispod oltara u zajedništvu počivaju ostaci nekad neprijateljskih vojnika Prvog svjetskog rata iz regije: Austrije, Italije i naših krajeva. Angheben je dvadesetak godina uređivao groblje na Kozali koje se s vremenom širilo.
Nakon Drugog svjetskog rata otišao je živjeti u Veronu gdje je i pokopan. No, njegov otac riječki profesor, majka i brat, koji je bio pjesnik, zakopani su na groblju Kozala. Mauzolej obitelji Gorup zamislio je Ivan Rendić, hrvatski kipar, koji je rodom bio s Brača, jake klesarske tradicije. Živio je u Trstu, ali je na poziv Gorupa došao u Rijeku nakon smrti Gorupove supruge, s kojom je bogataš imao osmero djece, te dobio zadatak podizanja obiteljske grobnice. Rendić je prilikom boravka u Rijeci izradio bistu Gorupa, danas u Muzeju suvremene umjetnosti, a za kapelicu koju krasi ostakljena kupola, što dobro osvjetljuje zlatnu mozaičnu unutrašnjost, prelijepi reljef tugujućeg Gorupa s osmero djece za mladom majkom koju anđeo smrti odnosi u nebo. Po načinu izvedbe reljefa uočava se Rendićeva kvaliteta kao kipara, ali i graditelja mauzoleja.
Susjedna grobnica obitelji Vio – Bakarčić predstavlja kombinaciju kripte i uzdignute kapelice s baldahinom. Te su obitelji bile značajne za Rijeku. Bili su doktori, odvjetnici, jedan član obitelji bio je i gradonačelnik, a u porodici su imali i jednu slikaricu Odineu Massow. Grobnica je polikoloristički upečatljiva. Izrađena je od raznobojnog mramora. Autor je Giuseppe Dorigo, a grobnica datira iz 1889. Pod baldahinom je kip svećenice Ebe koja brine o vječnoj vatri, što ukazuje na inspiraciju antičkim kipovima, i djelo je milanskog kipara Donata Bracaglie specijaliziranog za nadgrobne spomenike.
Za grobnicu Dall’Asta – Mohović skulpturu »Majka i dijete« također je izradio Rendić. Egidio Mohović bio je poznati riječki tiskar. Štampao je dnevne novine i knjige. Grobnici obitelji Scarpa – Sartorio pripada Iginio Scarpa, utemeljitelj turizma u Opatiji izgradnjom vile Angioline, posvećene supruzi. Neogotički mauzolej realizirao je nepoznati autor, ali je zato poznato ime skulptora i godina izrade dviju obiteljskih bista – Niccolo Pasquanini, 1861. godina.
Bogata povijest
Grobnica obitelji Smith – Meynier, nekada vlasnika Tvornice papira koji su bili zaslužni za njezin veliki uspjeh, jedna je od najranijih na samom kraju istočnog dijela groblja namijenjenom za protestante i možda je malo zapuštena, ali je s povijesnog aspekta vrlo važna. Braća Branchetta bavila su se proizvodnjom Panama šešira, a kako su ti šeširi bili jako u modi obitelj se obogatila. No, dio novca odlučili su uložiti u gradnju ubožnice koju su sagradili na mjestu gdje se danas nalazi zgrada Medicinskog fakulteta. Njihova grobnica je primjer klasičnog neorenesansnog mauzoleja. Inženjer Venceslao Celigoi je bio arhitekt koji je izgradio dio Rijeke na prijelazu 19. i 20. stoljeća, između ostalog i potkovu groblja Kozala. Njegov sin Eugenio koji je studirao u Beču i suprojektirao Teatro Fenice realizirao je i roditeljsku grobnicu. Grobnica obitelji Manasteriotti izrađena je 1894. godine, a autor građevine i skulpture je Ivan Rendić. Mauzolej krase raskošni dekorativni elementi pseudo-egipatskog stila. Razlog tome je taj što je obitelj navodno bila grčkog podrijetla, a bavila se trgovinom.
Grobnicu obitelji Steffula – Pavletich izradio je Giovanni Randich 1905. godine, a skulpturu Giovanni Mayer. Ida Steffula je nakon smrti supruga svu svoju imovinu ostavila gradu te joj je grad u znak zahvalnosti podigao mauzolej. Autor grobnice Allazetta – Ossoinack nije poznat, no grobnica predstavlja prelijepi primjer neoklasicističkog stila, koju cijelu grobnicu zamišlja kao antički hram. Na vrhu grobnice nalaze se anđeli koji predstavljaju neprekidni tijek života i smrti.
Ossoinack je bio vlasnik rižarne, a Allazetta trgovci, prema nekim izvorima. Groblje Kozala je izuzetno zanimljivo jer su u njemu sahranjeni predstavnici različitih nacionalnosti, kultura, jezika i zanimanja. Poput, recimo, Engleza Aleksandra Scotta koji je prijateljavao s Lordom Byronom, a koji je u uvali Scott, koja danas nosi njegovo ime, boravio posljednjih desetljeća svoga života. Na groblju Kozala tako možemo pronaći grobnice Talijana, Mađara, Nijemaca, Francuza, Židova, Grka, Srba… Što nimalo ne čudi s obzirom na bogatu povijest našega grada koji je oduvijek bilo multikulturalna pomorska, trgovačka, internacionalna postaja mnogih životnih putova na kojima su neki ljudi zauvijek ostali na Kozali kazala je mr. sc. Daina Glavočić.
