Šesnaestogodišnji Tin Pribanić jedan je od ovogodišnjih dobitnika posebnog priznanja godišnje nagrade »Luka Ritz« za promicanje tolerancije i škole bez nasilja u školskoj godini 2019./2020. Učenika drugog razreda Elektroindustrijske i obrtničke škole do titule jednog od ovogodišnjih laureata dovelo je vlastito životno iskustvo, jer kako priča sam Tin, dugogodišnja borba s teškom bolešću učinila je od njega boljeg čovjeka.

– Prije sedam godina dogodila mi se promjena koje do tada nije bilo. Počeo sam se boriti s glavoboljama, a nakon niza pretraga dobio sam i dijagnozu. Godinama se borim s tumorom na mozgu i sada je to pod kontrolom.

S trinaest godina Zavod za hematologiju i onkologiju Klinike za pedijatriju KBC-a Rijeka postao je moj drugi dom. Prošao sam godinu i pol kemoterapija, često sam bio hospitaliziran, ali za mene je to i lijepo iskustvo, jer liječnici, sestre, fizioterapeuti i spremačice čine tamo boravak najljepšim mogućim. Međutim, s druge strane naravno da to nije dobro iskustvo zbog same situacije, priča Tin.

Tin Pribanić

Mjesto ljubavi

Tijekom svog liječenja, dodaje, upoznao je najbolje i najljepše ljude, a za svoj odjel kaže da je mjesto gdje vlada ljubav, sve je iskreno i nema mržnje.

– Ekipa mi je bila odlična. To su dani koje ne smijem i neću zaboraviti. Kada bi došao netko novi, netko tko je bio u šoku jer je tek saznao dijagnozu, prof.dr. Jelena Roganović stavila bi ga pokraj mene i vrlo brzo bi sve završilo smijehom. Pozitiva me jednim dijelom izliječila, jer negativnim se umom ne može doći do rezultata.

Ne znam za drugo nego biti pozitivan i nasmijan. Međutim, koliko god je bilo zabavno i dobro postojala je i ona druga loša strana. Jedan sam od rijetkih koji nije ostao bez kose tijekom liječenja, a od kako sam krenuo na kemoterapije izgubio sam tri prijatelja. Moja tri anđela, znam da me prate odozgo i da me čuvaju, kaže Tin.

Iako je njegova bolest pod kontrolom, riječki srednjoškolac nije zaboravio pacijente Zavoda za hematologiju i onkologiju, redovito ih obilazi, daje podršku njima i roditeljima, motivira ih i daje im snage, a nerijetko sudjeluje u humanitarnim akcijama i to svim svojim srcem. Pridružio se i udruzi »Riječko srce«, a priznanje »Luka Ritz« velika je čast. Ta je nagrada, kaže Tinova majka Melihat, zahvala bolničkom odjelu, ali i djeci koje više nema.

– Želimo ovo priznanje posvetiti djeci i njegovim prijateljima kojih više nema. Tin je veliki pozitivac i uvijek spreman pomoći. Na žalost život ga je natjerao da preko noći postane odrastao i suoči se sa stvarnošću kakvu možda nije zamišljao.

S trinaest godina je završio na Odjelu za onkologiju i hematologiju na Kantridi zbog dobroćudnog tumora i njegovo je liječenje trajalo 18 mjeseci, a u tom je periodu primio 70 kemoterapija. Svi smo bili suočeni s jednim ružnim razdobljem u našim životima, ali Tin je taj koji je taj ružan dio na jedan način učinio ljepšim i lakšim.

Nije odustao od sebe i ostale djece koja su se liječila zajedno s njim. Svakodnevno ih je nasmijavao i davao im pažnju, a djeca su jedva čekala njegov dolazak. Znao je da postoje djeca s puno težim dijagnozama od njegove i cilj mu je bio da makar na trenutak zaborave gdje se nalaze. Od tada je Tin još velikodušniji i tolerantniji, pun ljubavi i zagrljaja, priča mama Melihat.

Male stvari

S činjenicom da je Tin odrastao preko noći slaže se i njegov otac Eugen te dodaje da je cijela obitelj obitelj promijenila, dok majka kaže kako žive dan za dan.

– Sretni smo s malim stvarima. Tin je taj koji nas gura. On se veseli životu, svojoj pobjedi i svemu što život nosi. Sada je marljiv učenik i vrijedan sportaš. Vjerujem da će se njegova dobrota često viđati.

Odgajali smo ga kao što bi trebalo odgajati svako dijete, da pomogne, a ne da okrene glavu, ističe mama.
U činjenicom da je Tin tinejdžer koji neće okrenuti glavu uvjerila se njegova razrednica Đurđa Ćiković koja ga je i prijavila za nagradu »Luka Ritz«.

– Nadala sam se da će Tin dobiti nagradu. On je prvi učenik naše škole koji je ikad prijavljen za tu nagradu, a na ideju da ga prijavim došla sam tijekom jedne situacije na stručnom izletu u Munchen. Primijetila sam koliko je tolerantniji od ostale djece. Imao je težak životni put koji je obilježen borbom s bolešću i iz kojeg je izašao brižljiviji, tolerantniji i pun ljubavi, priča razrednica.

I sport me izliječio

Ta situacija u Munchenu, dodaje Tin, bio je susret s razredom gluhonijemih učenika. Njegovi su se kolege razbježali, a Tin je uzeo mobitel i na internetu potražio prevoditelja na njemački jezik te im pristupio.

– Bilo mi je krivo što su se ostala djeca razbježala i želio sam uspostaviti kontakt s njima te im pokazati da nismo svi isti. Želio sam se ispričati u njihovo ime i uspio sam, jer smo uspostavili komunikaciju i na kraju se zajedno i fotografirali, prisjeća se šesnaestogodišnjak.

Za sebe kaže da je uvijek bio jak, nije odustajao ni za vrijeme terapija sa sportom. Danas se intezivno bavi veslanjem u Veslačkom klubu Jadran, a do svoje bolesti trenirao je nogomet u NK Rijeka.

– Četiri sam godine trenirao nogomet, a onda sam morao prestati, ali od sporta nisam nikada odustao. I sport me dijelom izliječio, iznosi Tin.

Planova za budućnost, kaže, ima puno. Želi biti elektroničar, nastaviti se baviti veslanjem, ali još važnije, nastaviti s humanitarnim radom i pomaganjem drugima.

– Završio sam s terapijama i moram na održavanju ostati još pet godina. Do moje osamnaeste sam gotov. Puno sam toga naučio. Iskreno drago mi je da sam sve to prošao baš iz razloga što sam postao bolji čovjek. Stvar je u tome da se nikada ne treba odustati. Nikada. Kao utakmica, igraš do zadnje sekunde. Pouka koju sam naučio je da uvijek treba biti jak i misliti pozitivno. U životu ima svega. I uspona i padova, ali treba ostati jak, zaključuje Tin.