Brod »Galeb« je svima nama rođenim dovoljno rano da su nam negdje u memoriji ostala zapisana Titova putovanja na njemu, poznat pojam. U fokus zanimanja mi je pak došao znatno kasnije, po prilici paralelno s početkom njegove obnove.

Iako se po pitanju »Galeba« u novije vrijeme lome isključivo ideološka koplja, mene u tom smislu skoro da i nije zanimao. Iako je dakako kao Titov brod bio i simbolom socijalizma, njegov život nije ni najmanje jednoznačan. Brodovi su za mene kao ljudi, a »Galeb« je, potvrdila su to sva moja iscrpna višegodišnja istraživanja, apsolutno zanimljiv lik, predložak po kojem bi se mogao snimiti i zanimljivi film.

Ispolitizirani stavovi

Edi Jurković, jedan stažom od najdugovječnijih riječkih novinara s vrlo zanimljivom karijerom, književnik koji je sjajna ostvarenja imao odmah, na samim počecima pisanja poezije i proze, sasvim sigurno i intrigantni publicist. Ma i još mnogo toga, no za ovu je priču najvažnije činjenica da je upravo dovršio svoju iscrpnu priču o brodu »Galeb«.

Riječ je o djelu od 150 »kartica«, za mlađe čitatelje to je 280 tisuća znakova, koje će biti objavljeno integralno s prijevodom na engleski jezik čiji je pak autor Martin Mayhew, poznat i kao prevoditelj Kamova. Sveukupno poprilično impresivno djelo naslovljeno »Galeb – brodopis«.

– Kao što sam već istaknuo, s obzirom na to da su za mene brodovi kao i ljudi, baš kao što značajne osobe zaslužuju svoje biografije, »Galeb« je trebao svoju monografiju, svoj brodopis.

Knjigu koja prati njegov životni put od porinuća u Genovi 1938. godine do dolaska i, kako trenutno stvari stoje, trajnog privezivanja na riječki Molo Longo. Odmah bih ispravio i poprilično površne, ispolitizirane stavove kako »Galeb« nema veze s Rijekom. Itekako ih ima, ali su one nastale u vrijeme prije nego što je postao Titovom plovećom rezidencijom.

Odmah nakon svog porinuća u Genovi gdje je sagrađen s funkcijom broda za prijevoz banana, Rijeka i njezina luka bile su krajnja točka linije koja je iz nje preko Trsta, Venecije, Barija, Port Sauida, Sueza, Massaue išla sve do Mogadisha i Chisimaoa u Somaliji. S početkom rata Mussolini ga pretvara u ratni brod što svoje prvo stradavanje ima u libijskoj luci Benghazi. Bilo je to 1941. kad ga je potopila britanska podmornica, da bi nekoliko godina kasnije, 1944. godine, to isto doživio, ali ovog puta u – Rijeci kad ga je na morsko dno poslala saveznička avijacija, naglašava Jurković.

Silno burne prve godine života »Galeba« nastavljaju se njegovim izvlačenjem iz riječkog podmorja nakon čega je odlučeno da ga s krene pretvarati u Titov »brod mira«.

– Ma sve vam je oko »Galeba« prepuno simbolike i zanimljivih podudarnosti. »Galeb« je naime porinut 6. ožujka 1938. godine, za koji će mu dan dakle biti 87. rođendan, da bi iz riječkog podmorja krenulo njegovo izvlačenje baš tih dana, od 4. do 12. ožujka tako da je u tom procesu zabilježena i 10. obljetnica porinuća!

Nevjerojatno zvuči i podatak da su ga voljela sva tri totalitarna sustava 20. stoljeća – porinut je i postao ratnim brodom pod talijanskom zastavom i bio dijelom talijanske fašističke vojske, nakon kapitulacije Italije preuzima ga hitlerovska Njemačka, da bi na kraju postao integralni dio Jugoslavenske ratne mornarice.

I ne, tu nije kraj, »Galeb« ulazi u još jedan rat, onaj naš, Domovinski, i to na agresorskoj strani. I tu je bio vezan uz Rijeku jer je participirao u jednoj od njezinih blokada koje je JNA poduzimala 1991. godine, pojašnjava nam Jurković.

Malodušnost i nihilizam

Uistinu mnogo turbulencija u malo godina, dok je knjiga čiji je rukopis predan na lekturu i grafičko oblikovanje prije samog tiskanja namijenjena ipak mirnim, muzejskim vremenima. Mirnim?

– Nisu mi dragi malodušnost i nihilizam što sve više karakteriziraju Rijeku. Nije ni najmanje dobro u svemu vidjeti samo negativne pojave. Da, možemo se složiti da je obnova »Galeba« tekla predugo i da je iznos koji je utrošen na to nekoliko puta premašio prvu cifru. No, novac građana je potrošen i brod je privezan te bi sad bilo najgore da stvara nove troškove. Mnogo bi mi draže bilo da uspije koncept kojim će se dolaziti do dodatnih sredstava, doprinos tome je uostalom i moja knjiga, kako bi se taj muzejski prostor kretao putem samoodrživosti, nego željeti njegovu propast što bi značilo da milijuni eura građana Rijeke odlaze u nepovrat. »Galeb« je velika prilika da se konačno dođe do formiranja konkretne turističke slike i pozicije Rijeke, a tome u korist govori čitav niz primjera kao i vrlo jasnih indicija da bi mu broj prodanih ulaznica itekako mogao pokrivati velik dio troškova. Nadam se da ga na taj način gledaju i njegovi sadašnji vlasnici, ljudi iz Muzeja grada Rijeke, kao i oni iz gradske turističke zajednice, poručuje Jurković.

Dobro poručuje, a kao i u svemu što je radio na pripremi monografije »Galeba« utemeljenje ima u činjenicama, »svetom pismu« svakog novinarskog ili publicističkog rada.

– Vidite, 1941. u Benghaziju »Galeb« je napala britanska mornarica. Ne mnogo godina poslije, devet nakon kvarnerskog potapanja, iz bokokotorske luke Zelenika zaplovio je prema Velikoj Britaniji. I ovog puta sačekala ga je britanska vojska, ovog puta RAF koji ga je sačekao ispred Malte te mu simboličnim preletom zaželio sretan put prema Londonu. Prolaskom kroz Gibraltar doživio je i počasne plotune, a kad je stigao nadomak Londona, tadašnji engleski premijer Winston Churchill i kraljica Elizabeta dopustili su mu da kao prvi ratni brod pod tuđom zastavom uplovi u Temzu. Od tih vremena datira i veliko zanimanje britanske javnosti za »Galeb«, stoga opravdano vjerujem da to zanimanje u turističkom smislu postoji i danas. Brod je to koji je plovio svim oceanima, povezivao zemlje koje su imale vrlo malu komunikaciju sa svijetom. Ili kako je to slikovito istaknuo arhitekt Idis Turato: »Galeb »je u fazi nastanka pokreta nesvrstanih bio ono što je internet danas, medij povezivanja, pojašnjava Jurković utjecaj »Galeba« na povijest druge polovine prošlog stoljeća.

Brod mira

U to je vrijeme i dobio oznaku »broda mira«, poveznice država i naroda koje nisu pripadale ni jednom od dva velika bloka te su upravo u svom umreženju vidjele mogućnost izlaska iz teške ekonomske situacije, brojne od njih i tek u prvim godinama nakon izborene neovisnosti.

– Ima dakako i u tim mirnodopskim godinama mnogo dinamike i dramatike, jedna od njih je svakako i ona kad se u splitskoj luci na »Galebu« pojavio etiopski car Haile Selassie. Riva je bila prepuna, mlađoj bismo je populacji mogli opisati slikom koju je pružala nakon što je po osvajanju Wimbledona Goran Ivanišević stigao na nju, a, kako je i sam kasnije istaknuo, Selassieju je veći doček upriličen jedino na Jamajci gdje uživa status božanstva. Etiopskom se caru sve toliko svidjelo da je i sam poželio naručiti svog »Galeba«, no do realizacije tog posla na kraju ipak nije došlo, prepričava nam Jurković dio svog zanimljivog istraživanja.

Tito je osjetio da s »Galebom« čini jednu od zanimljivijih globalnih misija tako da je 1961. godine pozvao na jedno od putovanja, koje je dominantno imalo itinerar u Indijskom oceanu, pisca Dobricu Ćosića. Književnika koji je, baš kao i »Galeb«, 1991. godine svojoj biografiji dodao nimalo ljepoknjiževničku, SANU-memorandumsku ulogu, titulu oca modernog srbijanskog nacionalizma.

– Da, nažalost znamo za tu njegovu ulogu, no brodske zapise koje je ostavio, zahvaljujući uplovljavanju u niz tada potpuno nepoznatih afričkih luka i zemalja, idu u red vrlo iscrpnih i zanimljivih zapisa o nepoznatom svijetu. Svakako, u njima pronalazimo i niz pojedinosti o tadašnjem životu i ulozi »Galeba« u globalnoj povijesti.

Ma da ne rastežemo materiju previše i predaleko, »Galeb« moramo osloboditi politizacije, uočiti ono drugačije i zanimljivije što se uz njega veže i dozvoliti mu budućnost.

Znam, i ja dvojim o tome je li mu pozicija na kojoj je privezan optimalna, čini mi se da je predalek središnjim gradskim gibanjima. Mnogo bi mi draže bilo da se prihvatilo ideju našeg, riječkog arhitekta Marka Frankovića po kojoj bi se »Galeb« privezalo u – Mrtvi kanal. Bila bi to, zajedno s »Baltazar fasadama« jedna uistinu sjajna, čak i pomalo nadrealna slika koja bi ga ujedno stavila u samo središte najvažnije gradske komunikacije, analizira Jurković.

I zapravo, što mu je imanentno posebno u novinarskom radu, u čitavu priču unosi onaj tako potrebni vic, »nemoguću« ideju, razmišljanje koje razbija stereotipe. Šalje i na taj način poruku – iskoristite »Galeb«, posebno u smislu turističke promocije grada, nemojte mu željeti novo potonuće.

Hoće li njegova knjiga, potpuno oslobođena ideoloških okvira – baš kao i Jurković koji nikad nije pripadao ni partijama ni strankama – uspjeti biti točkom preokreta, osnovom na kojoj će se pokrenuti taj toliko spominjani riječki urbani turizam? Iako ih se nije pitalo kad se krenulo u njegovu adaptaciju, inicijalni dio te priče mogu dati samo građani.

Jurkovićeva knjiga svoju će promociju imati početkom svibnja, u danima kad je predviđeno i otvaranje »Galeba« za javnost.

Ne bi bilo baš smisleno da se monografija o brodu, kojem Edi Jurković daje humane karakteristike, dogodi igdje drugdje nego na njegovoj palubi. A hoće li to biti na podlozi od tikovine ili ne – za knjigu je ipak svejedno.