Kada je 2014. godine Siniša Pucić, naš kolega novinar otišao u franjevce, nitko se od nas nije začudio. Za taj novi put kojim je krenuo kao da smo znali da će jednom početi. Bio je odličan novinar i kolega na kojega se uvijek moglo osloniti, mnogima i u redakciji, uz to, i prijatelj. Novinarstvo je bilo samo dio njegovog pred redovničkog ili bolje je reći njegovog laičkog franjevačkog života, jer uz posao u Novom listu uvijek je u slobodno vrijeme radio, i to velike i male humanitarne projekte.

Mnogi su mu za to osobno zahvalni. S Franjevačkim svjetovnim redom s Trsata pokrenuo je i vodio prvo riječko Prihvatilište za beskućnike – Ruže sv. Franje i časopis Ulične svjetiljke, isto tako i prvu hrvatsku Socijalnu samoposlugu kao i nebrojene male karitativne akcije. Nije stoga neobično da je odavno mnogim mladim Riječanima postao svojevrsni uzor.

Već šest godina Siniša je franjevac, a odnedavno i svećenik, zaređen u Mariji Bistrici 20. lipnja s još 20 svojih kolega. Mladu misu trebao je slaviti u Trsatskom svetištu s čijim je fratrima njegovo franjevaštvo neraskidivo povezano, no zbog pandemije je misu odgodio za kolovoz ili drugo vrijeme kada to epidemiološke prilike budu dopuštale. Naravno, razgovarali smo na Trsatu, uz baziliku Majke Božje Trsatske i Franjevački samostan. Druge opcije nije ni bilo jer Siniša je s Trsatom duboko povezan.

Postavši svećenik, sada si, kao i 2014. godine kad si otišao iz novinarstva da bi postao franjevac, i na kraju i na početku.

– Svećeničkim ređenjem okrenuo sam novi list svoga života, ali i svih onih koji jesu i koji će i dalje biti dio moga života. Mir me ispunjava sve vrijeme od te 2014. godine i ne osjećam da nešto završava, a nešto počinje. No kada si posvijestim, znam da sada zaista započinje nešto novo u predanju Bogu, zajednici kojoj pripadam – mojim franjevcima, i ljudima kojima ću biti poslan.

Osjećam radost, zahvalnost i mir. Kada sam 1997. godine došao na Trsat nisam došao svojom voljom, već sam nekako bio poslan i pozvan. I kada sam upisao teologiju, bio sam nekako pozvan i poslan; i kada sam postao Framaš, a kasnije član Franjevačkog svjetovnog reda isto. I kada sam došao raditi u Novi list, bilo je isto tako. Svećeništvom počinje jedno novo poslanje, i to poslanje kojem se radujem. Biti svećenik danas je naravno više nego izazovno, a svećeništvo shvaćam na način da svećenik više nije čovjek koji postoji radi sebe, već za sve što je Božje i za ljude kojima ga šalje.

Siniša Pucić
SNIMIO: Sergej DRECHSLER

Mladi i beskućnici

Zapravo, ti si uvijek bio čovjek za druge. Vrlo mlad si mnogo toga u Rijeci pokrenuo i činio za ljude na društvenoj margini. Jesi li i dalje na putu izravnoga karitasa?

– Kad sam odlazio iz Rijeke, s Trsata iz naše franjevačke godine kušnje, svome sam provincijalu, kada me je pitao gdje sebe vidim, odgovorio da su to dva područja. To je rad s djecom, mladima i obiteljima, jer to je ono što me je povezivalo s Trsatskim svetištem – svetištem obitelji; i s druge strane su to ljudi koji su na marginama, beskućnici, isključeni, bilo da su se isključili sami ili da su ih drugi zaboravili, ili se tako dogodilo u trci životom.

Ti ljudi su mi i dalje na srcu. I tijekom četiri godine pripreme za franjevaštvo i svećeništvo imao sam slobodu i razumijevanje svoje zajednice franjevaca da sam nekim inicijativama mogao i te ljude dotaknuti. Moja želja da pomažem tim ljudima sada je još veća, no naravno da sebe time ne zatvaram za sve druge incijative. Neka bude Božja volja. Moji poglavari me poznaju, znaju moj život od prije franjevaštva i znaju moj život u franjevaštvu. I vjerujem da će to što oni odluče biti ono pravo za mene.

Oni koji te poznaju znaju da nosiš u sebi mir i povjerenje prema ljudima.

– U djetinjstvu sam bio jako zatvoreno dijete, pun nekih predrasuda i strahova, a sve je to bilo zbog gubitka oca. Tada su mi kao jedincu falili ljudi s kojima bih rastao, pokazao kakav jesam, otvarao se. Nisam to našao sve do dolaska u Framu 1997. godine. Tada sam, uz te mlade na Trsatu doživio neku osobnu eksploziju, potrebu da izađem iz sebe, da ostavim neke svoje rezerve i ljušture i počnem živjeti punim plućima. Ne znam koliko sam to ostvario, ali znam da su mi ljudi koji pate postali izazov. Naime, mi Framaši često smo posjećivali Psihijatrijsku bolnicu Lopača, radili ponešto za beskućnike, posjećivali egzistencijalno ugrožene obitelji.

U tim sam ljudima, povučenima u sebe i po strani društva, nekako vidio i sebe kakav sam možda pomalo bio. Promatrati život iz te perspektive je užasno teško. Potrebno je da takvom čovjeku netko pruži ruku, dođe u susret, kaže da vrijedi u i Božjim i u ljudskim očima, da ga njegovo mjesto u ovom svijetu čeka, da ima što dati, da ima ljudi koje možeš razveseliti svojim riječima, djelima, prisutnošću, svojim mirom, da ne postoji čovjek kojemu je to uskraćeno. No to nitko ne može sam. Zato od toga da u svakome čovjeku vidim sliku Božju ne želim odustati.

Sinisa Pucić pokrenuo je časopis “Ulične svjetiljke”

Serafin i Hoško

Trsat je posebno važan u tvom odrastanju i formiranju. U Svetištu su tijekom tvoga djetinjstva i mladosti djelovali veliki franjevci, kod jednoga si diplomirao, drugi te je stalno u nekim poslovima angažirao.

– Zahvaljujući Trsatskom svetištu moj se život 1997. godine počeo mijenjati i Trsat je postao moj drugi dom. Bilo je to u travnju te godine, a nedugo prije toga bio sam s mamom u Međugorju. Tamo sam molio za iskustvo Božje blizine i da mogu imati društvo svojih vršnjaka s kojima bih mogao biti ono što jesam. Do tada sam bio u nekim skupinama vršnjaka u kojima sam se morao pretvarati i nisam bio što sam želio. Nisam bio ja. Moja mama mi je mjesec dana nakon Međugorja predložila da prošetamo Trsatom, a kad smo došli do Svetišta, rekla je da se odemo pomoliti. Kako smo se približavali crkvi, iz nje je sve jasnije dopirala pjesma.

Očekivao sam u crkvi dvije-tri bake, ali tamo je bilo oko 1.500 mladih. Svi su pjevali, bili su Framaši. Kad sam zakoračio u crkvu, znao sam da je to ono što sam molio, i to sve zajedno: živa Crkva, iskustvo Božje blizine i moji vršnjaci. I dalje je bilo teško, ali sam se na mamin poticaj uključio u život Frame i u sve što je Trsat nudio. Na prvo mjesto želim staviti pokojnog fra Berislava Đurića. Već je bio u starijoj dobi, i u nedostatku oca za mene je bio očinska figura. Imao je proročko oko i prepoznao je koji će biti moj put. Jedna moja prijateljica sjeća se, i uz to se naravno uvijek nasmijemo, da je za mene rekao: »Vjenčanja neće biti.« Trebao sam takvu osobu u životu.

Bilo je to vrijeme i fra Serafina Sabola i fra Emanuela Hoška koji su obilježili Trsat našeg vremena. Poznavali smo njihove mane, ali i nevjerojatne vrline, ljubav prema Trsatu koja je osvajala. Mi mladi Riječani rasli smo u toj ljubavi prema Svetištu, u ljubavi hodočasnika i mnogih Riječana laika koji su u Svetištu bili takoreći i noć i dan. I sada je malo neobično što u klaustru negdje ususret ne dolaze fra Serafin i fra Emanuel, tako različiti, a tako posebni u ljubavi prema Trsatu i prema ljudima. Siguran sam da nas oni prate iz Božjeg zajedništva i da mole za nas i ovo Svetište.

Životni put

Znamo da je poziv u tebi rastao, ali si odluku da odeš u franjevce priopćio nakon hodočašća u Santiago de Compostela.

– Odluku sam donio nekoliko godina ranije. Nije mi to bilo iznenađenje – priželjkivao sam to i očekivao. Moja mama je bila prva koja je na mene utjecala, jer ona mi je bila primjer u vjeri. A onda i moj prvi župnik na Podvežici mons. Dinko Popović dok sam kao dijete pratio kako s mikrofonom po crkvi šeće među djecom i mladima, pita ih, razgovara, tumači, i kako nikada nije ljut, nikad neraspoložen, već uvijek pozitivan, nasmiješen, pristupačan.

Zatim fra Berislav u Frami i svi trsatski franjevci i laici, pa Frama, isto tako beskućnici, siromašne obitelji, bolesni ljudi koji nisu svjesni koliko utječu na nekoga strpljivim nošenjem teškog križa… Bog mi je to govorio preko drugih ljudi.

Siniša Pucić
Snimio: Sergej DRECHSLER

Danas sigurno nije lako biti svećenik.

– Gospa kaže da ne postoji nevjernik, nego samo onaj koji još nije upoznao Božju ljubav. Nisam ničim zaslužio biti kršćanin, vjernik, to je stvar Božje milosti, odgoja moje mame i ljudi koje mi je Bog stavljao na životni put. I Bog je nekako u meni čuvao milost vjere. One koji to nisu primili jednako volim kao i one koji jesu, i baš zato osjećam veću odgovornost prema njima. Bog ne gleda različito na ljude, želi da ga svi upoznaju i da se spase. Moja Rijeka, moj grad velikog srca naučio me je biti jednostavnim i jednakim sa svima. U Rijeci sam upoznao Božju ljubav u ljudima. Kad dolazim u Rijeku, uvijek kažem da idem doma, jer tu je moja mama, tu su mnogi moji prijatelji i tu je moj Trsat. Tako će biti uvijek.

Postoji li mogućnost da postaneš trsatski franjevac?

– O tome će odlučiti naš novi poglavar sa svojim suradnicima. Spreman sam otići kamo god me pošalju, a naravno da se Trsatu uvijek radujem. Moja prva služba bit će u Slavonskom Brodu, gdje ću biti vjeroučitelj u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i odgojitelj franjevačkih sjemeništaraca. Svemu tome se veselim.