Zadnje naše žestoko druženje bilo je netom prije korone. Veljača 2020. Riječki Pogon kulture.

Iako je godinama živio u Zagrebu, Mosa bavlju, koncert riječkih bendova upriličen kako bi se prikupilo sredstva za liječenje silne riječke legende Tomislava Nikla, Srđan Vrančić Vrana nikako nije mogao propustiti. Uz humanu notu koja je uvijek bila jako važna odlika njegove osobnosti, vezivala ih je i ljubav prema podmorju, ronjenju, tom čudesnom svijetu u kojem beskrajna tišina dopušta mislima da se bave isključivo samim sobom. Po završetku koncerta prebacio nas je kući, i kao i uvijek – vidimo se, javi se kad si u Zagrebu.

Korona je sve blokirala, ali znali smo se nerijetko čuti, slao je brojne fotografije i prateće tekstove, ronjenje je zadnjih godina bilo daleko više od samo još jedne njegove nove strasti. Na svim dijelovima Jadrana, Mediterana, sve do egipatskih prostranstava Crvenog mora.
A bio je Vrana istinski, arhetipski novinar. Likom i dijelom baš onakav kakvim zamišljamo istinske pripadnike te profesije. Bio je fotoreporter što se nerijetko, a u njegovom slučaju posebno, može definirati “dijagnozom”, nikako ne samo poslom.

U novinarstvu je počeo, kako je to lijepo izložio njegov dugogodišnji kolega i prijatelj Edi Jurković, prije 35 godina u legendarnom omladinskom listu Val. Uvijek beskrajno odan istini i slobodi, 1989. godine svojim je serijalom o Kosovu isposlovao – zabranu Vala. Domovinski rat koji je dolazio apsolutno nije mogao bez Vrane. Ljeto 1991. ga je vodilo po svim hrvatskim ratištima, da bi s novinarom Draganom Ogurlićem za Novi list u najžešćim borbama druge polovice ljeta kamerom držao osječko ratište. Zima ga dovodi u Rijeku a onda, podijeljeni u parove, on i Ogurlić s jedne, Silvano Ježina i ja s druge perom i kamerom Novog lista svjedočimo o ratnim strahotama cjelokupnog ličkog ratišta, od Kapele pa sve do obronaka Velebita nedaleko okupiranog Lovinca. U najtežim mogućim ratnim danima prelaska 1991. u 1992. godinu.

Kad se pokrenuo Jutarnji list, odlazi u Zagreb, no ispravno bi bilo reći da je Vrana zapravo živio tamo gdje se život događao u svojim najburnijim manifestacijama. Što opasnije, to privlačnije. Ponekad bi se istina pokušao “pripitomiti” pokušavajući pratiti neke uobičajene životne priče, pa čak i u modnom svijetu, ali uzalud, tamo gdje su se ugrožavala temeljna ljudska prava, tamo je uvijek bio i Vrana. Od Kosova, preko hrvatskih ratišta do bliskoistočnih prostora, na koncu, ovog proljeća i u Ukrajini.

Iako djeluje da osim o novinarstvu nije stizao nigdje drugdje živjeti, bio je i dobar sportaš. Spretan na skijama, istinsku je radost pronašao u – ronjenju. Tu su se posložile sve njegove strasti: uzbuđenje neotkrivenih prostranstava, fantastični fotografski kadrovi, a duboko ispod površine mora ni istinskih opasnosti ne bi nedostajalo. Iako oslabljenog srca, nije se dao.

Strast i uzbuđenje otkrivanja novog bili su jači.

Iako je na žalost s ovozemaljskom epizodom puno prerano okončao, savršeno smo sigurni da će Vrana i u novim prostranstvima pomicati granice. Ljubavi, dobrote, iskonskog novinarstva i pravdoljubivosti. Iskrena sućut obitelji, prijateljima i svim ljudima koji su Vranu poznavali i voljeli.