DELAVSKA KATEDRA

FOTO Zanimljiv događaj u Nuntarovu. Muškarci se natjecali u košnji po starinski, a žene u žetvi sa srpom

Jakov Kršovnik

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Žetelice i kosci su vratili »svijet unazad« i na Nuntarovu prezentirali jedan dan nekadašnjih težaka s područja Viškova i okolice. Pokazali su na što treba paziti dobar kosac, a što treba znati žetelica



NUNTAROVO – Kad je kosit’, da sam kod ovaca, kad je ručat’, da sam kod kosaca, reći će šaljiviji, dok će u ozbiljnijem tonu biti rečeno »Po otkosu kosac se poznaje, a po kruhu kuharica mlada«. Tako se govorilo nekad, ovisno o prilici i što se željelo dočarati. I u tih nekoliko riječi bilo je sve rečeno. Bilo je to drugačije vrijeme, ranom zorom valjalo je ustati da bi se kosilo, jer je trava tad još vlažna od rose pa ju je i lakše kositi. Kako je to izgledalo nekad, podsjetili su viškovski kosci na Nuntarovu, dok su žene žele po starinsku, na natjecanju u organizaciji Delavske katedre Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov«. Natjecanje u košnji po starinski za muškarce, a žetvi sa srpom za žene održava se u svom 18. izdanju, govori nam Rajko Srok, predsjednik Delavske katedre.


Kosci i košnja


– Imamo sedam kosaca koji će se natjecati, a ocjenjuje ih se u pet kategorija: kako je kosa nakjepana, brušenje kose, dužina i širina otkosa, visina otkosa te vrijeme košnje. Prva nagrada je pršut, druga blok pancete i treća bocunić vina, kaže nam Srok.


Foto galerija: Nuntarovo: Natjecanje u košnji trave po starinski Foto: Sergej Drechsler


Jedan od natjecatelja je i Željko Ćiković koji se uvijek rado odaziva, a prošli nam je put, podsjetimo, opisao kako valja kositi.




– Uvijek morate biti u raskoraku kad kosite kako biste bili stabilni, a kosa se u rukama drži lagano. Jer, naletjet ćete negdje na mravinjak ili neki kamen, a ruka mora biti spremna da u tom trenutku popusti kako se kosa ne bi slomila. I tako idete postupno naprijed za svaki otkos, opisat će Željko Ćiković.


Foto S. Drechsler


Kosa se priprema tako da se »klepa«, odnosno stanjuje se te se klepanjem oštrica dovede na debljinu žileta, a onda se kasnije brusi. Također, kako bi se sječivo očistilo od masnoće od trave, kosu treba proći s malo tkanine umočene u vodu i ulje.


– Kosa zna cijela biti zelena, a brus treba primiti željezo, a ne da klizi po masnoći, opisuje naš sugovornik.


Kosa mora biti i odgovarajuće duljine, od poda pa do »miške« kosca, kako se ne bi morao saginjati dok kosi. Drška je kose najčešće od javora jer javor ima dobru izdržljivost te drvo nije teško. Također, ne smije biti previše ni otvorena.


– Ako je otvorena, lovi puno trave i praktički je moraš dizati i nositi. No, ako je previše zatvorena, nema efekta, reći će Željko Ćiković, prije no što uhvati kosu i krene na svoj označeni dio, koji ga čeka na natjecanju.


Foto S. Drechsler


Žetelice i domišljanja


Dok muški kose, žene su uzele srp u ruke. I iako ime nismo dobili, dobili smo lijep pogled u život u nekim ranijim vremenima, koja nisu bila tako davno.


– Žet ćemo po starinsku kako se nekad želo za blago. Blaga je bilo puno i svaki se grmić poželo pa ni imelo ča goret ko ča danas gori svagde. I krave su pasle, a ako bi neš negde ostalo, opet bi se poželo. Ako je bilo grdo vreme, ča se naželo se nosilo blagu doma da ima ča jist između sijena, da bi bilo više mlijeka. I to je svaka kuća delala, koja je blago imela, a onda je blago imela svaka kuća. Nisu bile dve-tri krave, ali jedna je. Ako neki ne bi imel, to je bila sirotinja. Od toga se najviše živelo, dobijamo živi opis.


Foto S. Drechsler


Mlijeko koje su davale krave, znano je, nosilo se u Rijeku, a ako neka od žena nije mogla ići u Rijeku, odnijela bi susjedi koja nije imala svoga dosta pa bi nosila i njeno i svoje mlijeko.


– Šlo se hodeć v Reku i nazad. A kad je prišla nazad, opet je šla žet i parićevat blagu za večeru i to je bio život. Mi danas se spominjemo, ne znamo ni besedi ča je to, a kamoli da ćeš nekog poslat’ žet. Bi te gledal. Mi mlađi smo šli va školu ili smo se zaposlili v Reke. A bus je šal dva puta na dan, jutro i zapolne nazad. Ako je trebalo između, šlo se hodeć, kako drugačije. I ni bil to problem. Krenulo bi se iz zadnjeg sela, i onda smo čekale jedna drugu po putu i do Reki nas je bila kolonica, čujemo dalje.


Trebalo je dva sata do Rijeke, nizbrdo, a za nazad je bio malo veći problem, no do mraka bi se vratilo.


– Danas se toga samo spominjemo. Z jedne je strane bilo puno lepše, jer se jako puno družilo, jako se puno veselilo. Ni se imelo, ali nikomu nije ni trebalo više. Ili nismo ni znali za više, zaključit će naša sugovornica. Kad su završili s košnjom i žetvom, kako je i red, bilo je vrijeme za užinu, panceta i krumpir zasluženi su obrok.