povezane vijesti
Bol zbog odlaska drage osobe i, s druge strane, posveta humanosti, zajedništvu ma i radost života rijetko se mogu približiti na jedan tako fini, tako spontani način kao što se to dogodilo sunčanog subotnjeg popodneva u Grbcima, jednom od najmanjih riječkih naselja.
Memorijalni nogometni turnir posvećen prerano preminulom, bilo mu je tek 38 godina, Ivanu Škarici stanovniku tog živopisnog kvarta čiji je život prekasno otkriveni melanom odnio u svega nekoliko tjedana, okupio je na i oko nogometnog igrališta – bolje rečeno pravog centra Grbci jer tamo su i boćari, i sjedište MO kao i dječja igrališta – daleko više ljudi od ukupnog broja stanovnika tog dijela Rijeke. Turnir naime nije bio osmišljen na natjecateljski način nego tako da sport okupi generacije i ljude dobrih emocija. Na samom početku sportskih događanja na centru igrališta okupili su se Ivanovi prijatelji te mu minutom šutnje odali počast, a na posebno emotivan način prisjetio ga se njegov dobri prijatelj Ivan Starčević koji je inicijalno i pokrenuo ideju o memorijalnom turniru.
Prvu su utakmicu igrali dječaci, druga je bio spektakl ljepšeg spola, da bi se na kraju ogledali i muškarci raznih generacija i fizičkih konstitucija. Nakana organizatora je da turnir postane tradicionalan te da se sva sredstva koja će se njime prikupiti usmjere prema unapređenju borbe protiv malignih bolesti.
– Iako sam očekivala dobar odziv, ovo što se u subotu dogodilo i mene je iznenadilo. Ljudi su pristizali satima, zavladalo je jedno tako dobro ozračje zajedništva, u svakom se trenutku osjećala poruka kako nikad nećemo dozvoliti da u boli i nevolji nitko i nikad ne ostane sam, istaknula nam je Matak Radoš.
I je, uistinu je jer osim organizacijskog odbora čiji su stožerni dio predstavljali vijećnici MO Grbci i Ivanovi bliski prijatelji skupu se pridružio i vlč. Kristijan Zeba, omiljeni župnik župe sv. Križ kao i stanovnici ostalih, okolnih MO – Zameta i Gornjeg Zameta najviše.
Bol odlaska, bol rastanka iako se tješili da ju vrijeme liječi, nikad ne nestaje. Ali, koliko bila teška, mučna po one koji ostaju, subotnje sunčano popodne u Grbcima pokazalo je najbolji način kako se tu silnu prazninu ipak dijelom može ispuniti. Dobrim vibracijama, zajedništvom, onom tako običnom, na žalost danas tako rijetkom, tako nestalom – toplinom ljudskosti. Mrak smrti nikad ne smije biti jači od strasti za životom. Grbci znaju kako.