Danas je u Šmriki bilo jako veselo, baš kao što dolikuje proslavi stotog rođendana. Slavljenik, barba Franjo Jelušić bio je vidno dirnut pažnjom obitelji, susjeda, prijatelja – ma cijelog mjesta.

Doživjeti stotu veliki je uspjeh, ali u slučaju barba Franje to nitko nije ni sumnjao jer čovjek koji je preživio “ledeni marš” ili “bijelu smrt” sredinom veljače 1944. godine na Matić poljani, na kojoj se, jednom je rekao – drugi put rodio, taj može sve.

Nikad ga život nije pretjerano mazio ali godine su se slagale, neka bolja, neka gora i naslagale do jednog stoljeća. Izuzetno vitalan stogodišnjak ne žali se ni na što i ne žali ni za čim.

Kaže – uvijek treba biti pošten i prema sebi, i prema drugima, pomoći kad možeš, nikad odmoći i stvari se same poslože.

Posložile su se danas brojne čestitke i lijepe želje, stigli brojni čestitari i darovi, a barba Franjo, oduvijek samozatajan samo se smješkao. Znamo mi da ne voli šušur, da najviše voli svoj vrt, voćnjak…

S 19 godina otišao je u partizane, bio ranjen, a kraj rata dočekao je u u kasarni u Šentvidu u Sloveniji. Prije dvije godine pitali smo ga zašto nije ostao “pri vojsci” kad je imao sve uvjete za to, a on je odgovorio:

– Nudili su mi to, ma ja san odgovoril – ne bih, ja ću to sve pustit, odoh u civile, gren doma. Tad mi je komandant rekao – nemoj biti budala, ostavljaš kruh drugom na tanjuru koji je do jučer bio kod kuće, ali ako ‘oćeš, ja ću ti potpisati civilstvo.

Što sam htio, sam dobio i nije mi žao. Kao što mi nikad neće biti žao što sam odbio onu kuću u Mariboru koju su mi po završetku rata nudili.

Znate, postojala je tada agrarna reforma, u Mariboru i okolici bilo je mnoštvo kuća i imanja koje su napustili vlasnici njemačkog podrijetla.

Jednu od tih kuća mogao sam dobiti i ja, ali sam je odbio i vratio se svojoj kući jer – nit’ je ta kuća moja, nit’ je od moga oca, ni od moje majke pa kako onda da se ja uselim i kasnije gledam ljude u oči. Zahvalio sam se i odbio.

Eto, kakav je bio u mladosti takav je i ostao – beskrajno simpatičan i rijetko pošten čovjek koji je nakon rata, rat i sve beneficije koje je mogao imati ostavio iza sebe, pa se okrenuo normalnom životu i bio pomorac, kondukter i radnik na braceri koja kopa i prevozi pijesak.

Njegovo je stoljeće satkano od poštenja, a koliko ga uvažavaju njegovi Šmričani dokaz je puna kuća ljudi koji su mu došli čestitati “stotku”.