RIJEKA Rijeka ima priliku postati hrvatski centar za volontiranje u kulturi, fokalna točka za postavljanje jedne od karika koje nedostaju u kulturnom životu Hrvatske, a bez koje nema kulture u razvijenoj Europi. Samo ovo dovoljan je razlog da se Rijeka 2020 maksimalno potrudi da započeti epekaovski volonterski program okonča najbolje što se može, postavljajući temelje za njegovo nastavljanje u formi koja se za to nađe najboljom, što bi bio onaj, kako smo ono rekli, »legacy« cijelog projekta Europske prijestolnice kulture, poljuljanog neadekvatnim odgovorom Rijeke 2020 na koronakrizu.

Ovu pak »hrabru« tvrdnju o Rijeci kao hrvatskom volonterskom centru za kulturu valja staviti u kontekst, i obrazložiti, zbog čega smo se i našli s nekoliko EPK-volontera, kao i njihovom koordinatoricom Asjom Brusić.

Nalazimo se u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, koji je sada nositelj volonterskog programa aktualne Europske prijestolnice kulture i slušamo priče volontera.

Sevim je Turkinja i u Rijeku je došla u ožujku, u »pravo« vrijeme da umjesto željenog upoznavanja ljudi i izlaska iz krugova u kojima se dotad kretala, dobije »lockdown« i izolaciju. No čim su mjere popustile, ubacila se u volonterski program EPK-a i kao fotografkinja dala svoj obol. Inače je studentica na svom drugom Erasmusu u Hrvatskoj, u kojoj se i zaljubila, što ju je nagnalo na povratak. No volontiranje je za nju bila upravo prilika da upozna nove ljude i krajeve.

Nova poznanstva

– Znala sam za to da je Rijeka Europska prijestolnica kulture i nadala sam se da ću ovdje upoznati razne ljude. Znala sam i prije da su Hrvati topli, kao i Turci, ali ipak sam iznenađena da su baš toliko otvoreni – govori nam Sevim, pojašnjavajući da je u Istanbulu, gdje inače živi, puno radila i uglavnom se kretala među istim ljudima, pa joj je ovdje to širenje bio imperativ.

Mladi Riječanin Kristian uključio se, pak, u veljači kao volonter EPK-a, objasnivši da je strukom, kao povjesničar i povjesničar umjetnosti, vezan uz kulturu.

– Kad su bile najave »eksplozije« kulturnog života u Rijeci, htio sam u tome sudjelovati; ipak je to moj grad, a htio sam steći i nova poznanstva i prijateljstva. Ovo mi je prvo volontiranje i baš sam htio da bude u kulturi, ali to dosad nije bilo organizirano. Moglo se doći u neki muzej, recimo, pa volontirani, ali sve je to uglavnom neformalno. Ovo je definitivno plus za Rijeku i htio bih da se nastavi – kaže Kristian, dodajući da mu se čini da je svojevrsna stigma na volontiranju; tako njega mnogi prijatelji pitaju zašto to uopće radi i plate li ga.

Čim se počinju spominjati novci, koordinatorica Asja Brusić jasno zagovara osnovnu tezu: volontiranje nije besplatan rad i ne treba ga se tako percipirati. Ono je izraz volontera da pomognu, a to treba adekvatno i nagraditi te se prema volonterima odnositi uz poznavanje njihovih prava, jednako kao i obaveza, koje nikada ne smiju biti veće od primjerenog. I baš zato zaključujemo da je dobro da se o volonterima netko brine, jer takva koordinacija može pomoći da komunikacija između volontera i organizatora bude dvosmjerna na obostrano zadovoljstvo. Jer i organizator koji volontera percipira kao besplatnu radnu snagu nikako nije poželjna kategorija dionika u kulturnom životu neke sredine.

Kap kulture…

Martina je pravi primjer volonterke kojoj je volontiranje gotovo pa način života. Čim su joj se stvorili poslovni uvjeti koji su joj omogućili da se više posveti volontiranju, ona je to i učinila. I ona se kreće u krugu koji se često pitaju što li joj to sve uopće treba, no za nju je volontiranje neprocjenjivo i neopisivo zadovoljstvo.

Nena i Maja pravi su, pak, primjer onoga što, između ostaloga, volonteri često traže kada se prihvaćaju volontiranja; nalaženje istomišljenika s kojima se, ako se još i zvijezde poslože, može učiniti nešto korisno i izvan volonterskog sustava. Iz druženja Nene i Maje proizišao je tako klub ljubitelja knjiga »Kap kulture na Mlaki«.

Nena objašnjava da se prošle godine preselila iz zagreba u Rijeku te odmah priključila volonterskom programu Rijeke EPK. Kad se dogodila nemila korona i kad je sve stalo, nije bilo previše očajavanja, već se počela začinjati ideja o književnom klubu, koja se nakon popuštanja rigoroznih mjera i prvi put oprimjerila krajem lipnja.

– Na prvom čitanju bilo nas je osmero, tema su nam bili lokalni pisci, ali ono što me iznenadilo bilo je to da smo nakon tog prvog čitanja dobili preko 2.600 lajkova, što me jako razveselilo – kaže Nena, napominjući da se sastaju svaki petak, a da su im sljedeća tema žene u književnosti.

Nasljeđe EPK-a

Maja pak ima najdulji volonterski staž po pitanju Rijeke – Europske prijestolnice kulture; ona je, naime, u toj priči od samog početka, od kad je Rijeka još bila grad kandidat. Ranije je radila u banci, no strašno je htjela biti bliže kulturi pa je volontiranje bilo pravi put da joj se to i ostvari. Koronavirusna kriza i zatvaranje su je stoga jako pogodili.

No baš su se tu volonteri pokazali kao jedna od jačih karika projekta EPK-a. Naime u vremenu kad se uprava Rijeke 2020, voditelja projekta EPK-a, na čelu s Eminom Višnić iznimno loše snašla, praktički nestajući s lica zemlje u trenucima u kojima je trebalo pokazati ne samo lice, nego i njegovu humanu stranu, vrijedni volonteri su radili.

No u tišini, bez podrške komunikacija, koje su u Rijeci 2020 potpuno bile zakazale. Ali kulturni volonteri su davali krv, povezivali se s KBC-om Rijeka, bili kuriri zaštitnih vizira za medicinske djelatnike, i to dvosmjerno: kako materijala za 3D printanje tako i gotovih zaštitnih vizira.

Budućnost volontiranja u kulturi u Rijeci, a onda i šire, iz svega rečenog, ne bi trebala biti upitna. Osim što će volonteri biti važna karika i u programima EPK-a koji nam predstoje, ne bi trebalo propustiti priliku da se volonterski program u kulturi zadrži i nakon što EPK-ova karavana prođe gradom.

Kako nam govori Asja Brusić, mnogi smatraju da je to jedno od najljepših nasljeđa koje bi EPK mogao ostaviti.

– Ja se toplo nadam da će se u ovom gradu volontiranje u kulturi prepoznati kao važno i kao nešto što će ostati iza EPK-a. Bilo bi prekrasno da ljudi dobiju priliku biti volonteri i doživjeti iskustvo rada u kulturi na ovaj ili onaj način. Sada postoje razni organizatori volontiranja, koji pomažu na različite načine, ali volontiranje u kulturi nije dovoljno prepoznato. Uvijek se volontiranje povezuje uz brigu o nemoćnima ili potrebitima, a manje s kulturom, koja nadahnjuje i koja nam je itekako potrebna za podizanje kvalitete života – zaključuje Brusić.