RIJEKA – Rijeka više nije Europska prijestolnica kulture. Konačno. Najdulje prijestolništvo u povijesti te europske inicijative dizajnirane da kulturu stavi u fokus tijekom godine dana u pokušaju svojevrsne urbane regeneracije grada okončalo je službenim programom zatvaranja u riječkoj ribarnici. U vremenu koje slijedi analizirat će se brojni aspekti riječkog kulturnog prijestolništva, ponajviše aspekti onoga što je ostalo, tog mitskog »legacyja«, a odnekud valja početi.

Ovo je, dakle, prvi tekst nakon službenoga kraja, iako je u suštini déjà vu, i više podsjeća na beskonačne krajeve »Gospodara prstenova« nego na prvi rezime najvećega kulturnog događaja u Rijeci otkako Rijeka postoji. Jer tu epizodu već smo gledali; sumiranje EPK-a uz pobrojene ključne aspekte, od infrastrukture do analize same ideje EPK-a, koju je pandemija demaskirala.

Ono »konačno« iz druge rečenice nije odraz nepoštivanja ovoga autora prema trudu uloženom u prijestolnicu, a tu prije svega mislim na sve one koji su u projekt ušli, štono riječ, srcem i dušom. On je više odraz muke koju smo svi doživjeli u ovom pandemijskom vremenu, pri čemu je i EPK Rijeka 2020 produljen zapravo u agoniju novih zatvaranja, novih visokih brojeva zaraženih, bolesnih i umrlih, novih neizvjesnosti s cjepivima i oko njih i novih stresova za organizatore koji su mogli računati samo na to da će im svaki novi dan potencijalno donijeti novi problem.

Odati počast

Ako ovaj tekst treba, dakle, početi onima koji su u projektu bili »najčišći« i najsimpatičniji, onda su to bez sumnje volonteri. Najmanji stupanj kalkulacije, velik stupanj ulaganja s »tek« simboličnim povratom. Veseli stoga činjenica da volonterski program u kulturi u Rijeci zasad ide dalje, da je prepoznat kao važan i da će, možda, biti putokaz kako utvrditi volonterski program u kulturi na nacionalnoj razini. Iako je još prerano govoriti o formaliziranim konceptima, Rijeka s brojnim ustanovama i manifestacijama u kulturi, starima i novima, vapi za dobrim volonterskim programom, a ovaj epekaovski, koji je za HKD na Sušaku vodila Asja Brusić, pokazao se takvim.

Sljedeći u nizu kojima valja odati počast svakako su oni manje vidljivi prekarni kulturni radnici, zaposleni tako da ih se lako može otpisati, što se ključnim pokazalo na početku pandemije, kada je dobar dio njih naprasno otpušten iz Rijeke 2020, a sada, pak, od 30. travnja i službenog kraja ovi koji su ostali trasiraju svoje putove prema Zavodu za zapošljavanje i besplatnoj psihološkoj pomoći, jer za terapeuta nemaju novaca. Od njih se očekivalo da kao vojska administratora, bez puno kreativnosti, odrađuju naloge raznoraznih šefova, službenih i neslužbenih, daju kompletne sebe u projekt, koji je cijelo vrijeme plesao na provaliji želja i (ne)mogućnosti.

Europske prijestolnice kulture i inače pokazuju da su oni najveće žrtve projekta, i tijekom i nakon njega. Jer iako »burnout«, ili preopterećenje do izgaranja, pogađa jednako i »male« i »velike«, svakako ga je lakše preživjeti s dobrom, menadžerskom plaćom i činjenicom da će nakon projekta menadžeru svakako biti lakše naći dobar i dobro plaćen posao nego običnom vojniku prašinaru. Kojemu nakon što se stavi ključ u bravu Prijestolnice, pogotovo u Hrvatskoj, osim Zavoda preostaje beskonačno pisanje projekata, aplikacija, obijanje pragova ustanova ili, ako ništa od toga ne uspijeva, traženje pomoći.

Foto Marko Gracin

O virusima i ljudima

Istinskih kreativaca u upravljanju europskim prijestolnicama kulture zapravo je vrlo malo i njihov posao kao da se iscrpljuje u pripremi projekta. U riječkom slučaju to je bilo još i izraženije no što je uobičajeno, jer osim što je na čelu Rijeke 2020, tvrtke osnovane za upravljanje projektom EPK-a, dugo bila administratorica Emina Višnić, ona je u jednom trenu neshvatljivo nagomilala funkcije direktorice, umjetničke ravnateljice koja je zamijenila bolesnog Slavena Tolja i osobe zadužene za povezivanje sektora, što je posao koji je do odlaska obavljala Mara Anjoli Vujić. Previše je to funkcija za bilo koga, o čemu smo naširoko pisali kad se događalo, ali bez odjeka.

Sve je to došlo na naplatu iznenadnom pojavom novog virusa, koji je promijenio našu percepciju života u zajednici, a projekt EPK-a desetkovao. Prije svega zato što takva birokratska mašinerija, upregnuta u ostvarivanje preuzetih programskih ciljeva, nije imala kreativnog potencijala za prilagodbu i nalaženje alternativnih rješenja. Takvom birokratiziranom aparatu nužno nedostaje i ljudskosti, pa su se u tome vremenu prvoga zatvaranja volonteri jedini isticali, iako ni oni nisu bili iskorišteni koliko su mogli biti.

Pisali smo pritom i o figama u džepovima europskog stručnog panela zaduženog za nadgledanje projekta, čiji je važan zadatak bio da pazi na to da projekt ne našteti onoj kulturi grada s kojom je grad krenuo u prijestolništvo i s kojom će iz njega izaći. No taj zadatak ni panel ni Europska komisija nisu mogli provesti, jer, kako rekosmo, te fige su se ticale nerezerviranih sredstava za provedbu programa, ili barem ne rezerviranih onako kako su, recimo, bila rezervirana sredstva za infrastrukturne projekte. Jer kad ti Europa dade dio novca za obnovu muzeja ili broda koji će postati muzej, onda, ako si Grad, nema majci da ne odradiš svoj financijski dio. Kod EPK-programa je to ispalo dijametralno suprotno, pa su, nakon što je bilo očito da pojavom koronavirusa od planiranog budžeta za program neće biti ništa, odgovorni lopticu prebacili na ustanove u kulturi te njihove programe jednostavno pribrojili EPK-u.

Pritom je Rijeka 2020 od jedinog odgovornog entiteta za provođenje programa postao samo još jedan od producenata događanja. Bio je to u suštini spin kojim se pokušalo spasiti što se spasiti dalo, jer je prije pandemije jasno komunicirano da je za EPK-program zadužena Rijeka 2020, a da kultura u Rijeci, kroz ustanove ili Javne potrebe u kulturi ide dalje, neovisno o EPK-u. Dakle postupalo se po zahtjevu Europske komisije dok nije postalo jasno da EK i njen stručni panel nemaju snagu početnog argumenta i da je gradskoj administraciji omogućeno da s budžetom radi što god hoće. Ili može.

Lutanja

Iz toga razdoblja posebno ćemo pamtiti pokušaj neučinkovitog popravljanja štete nastale zbog curenja informacije o skupom Planu kriznog komuniciranja agenciji Madison, koji ne da nije rezultirao uspješnim komuniciranjem u vremenu krize, nego, prije svega, nevjerojatnom šutnjom i nejavljanjem tijekom prvog zatvaranja, a onda još i tim lošim »saniranjem« krize nastale zbog curenja informacije o neučinkovitom saniranju krize.

Jedan od traljavijih segmenata cijele priče i ozbiljna mrlja za sve koji su joj kumovali, od odlazećeg gradonačelnika Vojka Obersnela na niže.

Takvih lutanja, a njima valja pribrojiti i kadrovska, s, recimo, Vukom Ćosićem (koji je puno pričao priče, uzeo novce i zbrisao kada je postalo jasno da previše košta), bilo je puno, neki će sigurno reći previše, no od početka ovaj kritičar tvrdi da je program prijestolnice, onaj iz kandidacijske knjige, bio zanimljiv i hrabar i da je otvarao drukčiju perspektivu EPK-a. To je radio i kad je griješio, a njegova je slabost, zapravo, proizlazila iz njegove snage.

Naime programski pravci, dizajnirani za EPK Rijeka 2020, nisu bili okupljeni po kulturno-umjetničkim djelatnostima, kako to inače biva u konzervativnijim prijestolnicama, već su trebali biti inkluzivni, a okupljeni oko ideje Luke različitosti. Taj princip, koliko je kreativan, toliko je i pun zamki, pa su neke djelatnosti, a ponajviše knjiga i književnost, ostale nepodnošljivo podzastupljene, i to ponajviše zato što su kreatori programa bili ograničenih, pretjerano usmjerenih, da ne kažemo fah-idiotskih pogleda. Iz toga se onda derivira i gotovo nepostojeće nasljeđe u tim segmentima, pri čemu po pitanju knjige, recimo, osim jednog zbornika priča, većinom ne osobito zapaženih, a manjinom tek uspjelih koncepata koje je trebalo još razrađivati, nema drugih opipljivijih priloga.

Izazovi art-kvarta

Analiziraju li se segmenti izvan pravaca, oni, klasični, uobičajeni, lako se i na prvi pogled može vidjeti da je u koronarnoj koroti najmanje bio izvedbeni, kazališni program, što se ima pripisati moći koju uživa Marin Blažević, čovjek koji je »kulisno« ili zakulisno prilično odredio putanju EPK-a. To ne znači da je ostvareno sve zamišljeno, ali je u drugim djelatnostima bilo više kresanja. Likovni segment također je solidno prošao restrikcije, i to ponajviše u novoosvojenom prostoru (iako na ograničeno razdoblje) Exportdrva na Delti, no sve u svemu, svi segmenti su jako patili, jer proračun je brutalno pao.

Nije tako, na sreću, bilo s infrastrukturom, pa će se u godinama koje slijede infrastruktura, pri čemu ponajviše mislimo na novi kvart kulture »Benčić« uz plutajući brod-muzej »Galeb«, definitivno smatrati najvećim dobitkom EPK-a, iako to nije suština EPK-a, što su odgovorni na čelu s kulturnim pročelnikom Ivanom Šararom jako dobro znali prije korone, no u koroni su na to, iz razumljivijih razloga, zaboravili.

Naime infrastruktura tek »prati« prijestolnicu, za koju je ključan program i za čije se provođenje može osnovati posebna agencija ili tvrtka. Ona onda nema nikakve veze s infrastrukturom, čija se izgradnja provodi i izvan budžeta i bez upliva te agencije, odnosno tvrtke, odnosno entiteta koji programski vodi prijestolnicu. No godine koje slijede pokazat će također i kako će se Grad, kojem je dano na upravljanje projektom kulturne revitalizacije jednog urbanog prostora, a onda i grada u cjelini, u tome svemu snaći. Pogotovo kad se u obzir uzmu koronavirusom označena proračunska pitanja, činjenica lokalnih izbora koji još uvijek mogu donijeti i korjenitu promjenu izvršne vlasti, i brojne druge djelatnosti koje u kulturi vide prijetnju. Poput sve glasnijeg sporta, nezadovoljnog gradskim ulaganjima.

Razum i osjećaji

U tom kontekstu već i ovogodišnje Javne potrebe u kulturi ne pokazuju ništa dobra, ne pokazuju naime osobita pomaka u smislu novih aktera, novih inicijativa koje je jedan EPK trebao izroditi, odnosno za koje smo se nadali da će nastati kao produkt povećana fokusa na kulturu. Ali naravno, nikako ovdje nije cilj potpuno otpisati nasljeđe u tom segmentu EPK-a; neke promjene, naime, mogu biti sporovoznije, a uostalom i činjenica promjene na čelu Rijeke nakon odlaska Vojka Obersnela utjecat će i na ideju i na provedbu Javnih potreba u kulturi Grada Rijeke, pa nam se ta važna priča o riječkoj kulturi tek ima ispričati.

Ako pak treba govoriti o emociji, a treba, EPK se i fizički i simbolički, i praktično i figurativno, može smjestiti između otvorenja i zatvaranja. Otvorenje je bilo svjetsko, pokazalo je što je Rijeka bila i što može biti, bilo je pomaknuto, hrabro, luckasto, ali i kreativno, a da nije pompozno na elitistički način. Reklo je nešto o nasljeđu, o našoj kulturi, o prošlosti, o industriji i postindustrijskim izazovima, nenametljivo, a opet jasno i nedvojbeno. Bio je to miris izbrušenog vara, frcanje iskri u noći, odjekivanje antifašizma… Za mnoge dan ponosa, a čak i za one ciničnije dan kada su pospremili svoje bodlje. Otvorenje je i Europi i svijetu pokazalo nešto što nikada još nisu vidjeli.

Bilo ne bilo

Zatvaranje je, s druge strane, bilo ono najbolje što provincija može dati, ali i ne više od toga. Pritom odrednica provincije nije kakvosna, ne procjenjuje vrijednost promotrenog, nego određuje njegovu bit, i doseg. U ribarnici je Grč pokazao da se može uklopiti u zahtjevan koncept nota i fiksnih elemenata karakterističnih za klasičnu glazbu, i dati svoj obol interpolaciji metalnog i filharmonijskog zvuka. I opet se antifašizam pokušao progurati u prvi red i tamo ponešto reći o sebi, no sve to skupa ostat će eventualno važno samo nama ovdje, neće probiti granice našeg užeg prostora.
Priča je to onda i o ambicijama.

Sada kao da treba preživjeti, pa u suštini možemo biti zadovoljni što je cijela ta priča prošla, što je okončana, a neki od nas su, eto, još živi. I bez obzira na sve što nas tek čeka – nova vlast, nove proračunske okolnosti, nove/stare kulturne politike, novo normalno… – jednoipolgodišnji fokus na kulturu zasigurno je utjecao na bilo grada, što ćemo tek moći analizirati u vremenu koje nam slijedi, ili koje nam je ostalo. Dotad valja nam poštovati činjenicu art-kvarta »Benčić«, s muzejima i originalnom Dječjom kućom, uz kapanje Gradske knjižnice Rijeka, ali i skorašnju siluetu »Galeba« na ulasku u riječku luku, gdje će, nadajmo se, započeti svoj novi uspješni život kao brod-muzej, svjetska priča iz našeg dvorišta.

I da, valja nam reći jasno i glasno: Rijeka je bila Europska prijestolnica kulture i, bez obzira na sve što smo joj našli i što ćemo joj tek naći, dobro je da je bila.