RIJEKA – Nije ovo za mene poslovni prostor, kafić, nije ovo ni mjesto “bussinesa”. Ma ne, ovo je – život. Vođenja objekta što ima veliku kulturološku vrijednost, ostvarenje je mojih mladenačkih maštanja. Osmišljavanje prostora koje bi svim gostima također bilo dio njihovih života, mjesto na kojem se iznad svega uživa u susretu s istomišljenicima. Znate, voditi La Guardiu u istoimenoj riječkoj ulici je zapravo svojevrsna misija njegovanja bogate povijesti, čvrsto sam bila uvjerena i budućnosti Rijeke. Na žalost, izgleda da sam bila u krivu.

U istinski ugodnom, sasvim posebnom ozračju legendarnog riječkog kafića La Guardija što posluje desetak godina, razgovarali smo s Jelenom Dukić. Mladom, iznimno poduzetnom osobom koja je nakon nekoliko mjeseci rada u njemu, preuzimajući LA Guardiju u veljači 2020. godine točno znala što želi. Na žalost, nije mogla utjecati na to da će s početkom njezinog ostvarenja životne želje sve uništiti – pademija koronavirusa.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

– Da, došlo je do prekida rada, lock downa, pa perioda kad su kafići smjeli raditi samo na terasama, za koju ja nemam mjesta, te čitavog niza birokratskih zavrzlama i njima iniciranih gubitaka. Da bih danas stigla do želje da kafić, koliko god kultan bio, zatvorim. Da rasprodam sve ove divne eksponate koji čine njegovu dušu, da se izvučem iz dugova i da odem. Raditi s građevinarima, u inozemstvo, da me ovdje i na ovom mjestu naprosto više nema, pojašnjava nam vidno deprimirana, beskrajno tužna Jelena. Inače silno vesela, dinamična i baš sveprisutna mlada osoba koja je sve te svoje osobine željela preslikati na rad La Guardije.

Povod za razgovor s Jelenom bila je njezina objava kako se taj mitski prostor, dakle ne kafić nego baš kultna i kulturna institucija što itekako popunjava mozaik urbanog identiteta Rijeke, zatvara. Razlog? “Raspad sistema” iniciran pandemijom koronavirusa, i garniran s neizbježnim dodatkom birokratske bešćutnosti.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Ponašanja i razmišljanja koji velikim firmama i velikim dužnicima omogućavaju čitav niz modaliteta reprogramiranja dugovanja te otvaranja mogućnosti za novi početak, dok se malim, ili mikro poduzetnicima jer Jelena je već dugo vremena “one man band”, brutalno sudi po svim mogućim i nemogućim “paragrafima”. Koji ih najprije tjeraju u dužničko ropstvo, potom i na bijeg iz Hrvatske. Sliku, odgovor na tako nehumano i neposlovno ponašanja vidjeli smo i na zadnjem popisu stanovništva, viđamo ga sa svakim novim danom omeđenim sve većim brojem praznih poslovnih prostora.

– Najam mi je 1700 kuna. Prostor ima oko 30 “kvadrata”, uzmaka od strane Grada nema, dodaje Jelena.
U konkretnim uvjetima rada i života – previše. Tim više ako se zna da je La Guardija u prometnoj ulici gdje nema mogućnosti ni za postavljanje terase, ni za parking. S druge strane prostori na Korzu, skuplji su svega pedesetak posto iako im je mogućnost za uspješno poslovanje nemjerljivo puta veća.
Hoće li uistinu Jelena morati zatvoriti La Guardiju? Dođe li do toga, inicirat će čitav niz ni najmanje ugodnih pitanja. Ponajprije onaj o zakretanju Rijeke u smjeru turizma. Jer La Guardia se nalazi tik do Art kvarta Benčić, a sama je po sebi itekako – kulturno-turistički objekt. Drugo je pitanje ono o prosperitetu i budućnosti grada u kojem, iako u blizini dva fakulteta, srednje škole i niza poslovnih subjekata, jedan tako privlačni i poznati objekt ne može preživjeti.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

– Ma ne, preživjela bih, istina s cjelodnevnim radom i uz mnogo odricanja, da nije bilo pandemije. Dala bih sve od sebe, organizirala koncerte, književne večeri, stand up nastupe, ma rekla sam vam da je La Guradia trebala biti realizacijom mojih želja i snova, ne tek posao. No s obzirom da za nas male nitko nema razumijevanja, nakon dvije iscrpljujuće godine u kojima je objektima poput mojeg bilo praktično nemoguće poslovati, dalje se, bez razumijevanja svih subjekata koji osmišljavaju gospodarsku budućnost grada i države, naprosto ne može, zaključila je Jelena.

Vremena više nema, odluka je jednostavna i mora biti brza. Ili će se La Guardiji, neprijepornom simbolu dobrog imagea Rijeke, na sve dozvoljene načine pomoći prebroditi krizu, ili od 1. veljače tog mjesta više biti neće. Izbor su ili borba za kulturno-turističku transformaciju Rijeke, ili mirenje sa situacijom prema kojoj su svi krivi za sve samo ne i oni koji su pomogli manjku od – dvadeset tisuća u deset godina.
Pitamo se na kraju kako bi u ovoj situaciji postupio sam Fiorello La Guradia?

Jedan od najuspješnijih ljudi koji su dio života proveli u Rijeci, jedanaest godina karizmatični gradonačelnik New Yorka i to u super teškom periodu od 1934. do 1945. godine. Bi li on samo tako odustao od točke koja se sasvim sigurno nalazi na pravcu željene transformacije Rijeke? Teško, fantastični gradonačelnik jednog od najznačajnijih gradova svijeta i važna osoba povijesti Rijeke sasvim sigurno nije bio osoba koja se – predaje.