Kad je prije četiri godine tada 49-godišnji Varaždinac Igor Čorko stigao na hitnu pomoć sa slomljenom desnom rukom i obje petne kosti nakon nezgodnog pada na treningu, kirurg – njegov prijatelj – nije imao optimistične prognoze. Desna je peta prošla osobito loše – kost je pukla na sedam mjesta. Da bi uopće mogao započeti rekonstrukciju, kirurg ju je morao iščupati iz zgloba i postaviti u pravilan položaj. »Ovaj sport kojim si se dosad bavio – to možeš zaboraviti«, prognozirao je liječnik iskreno. No Čorko, inače vlasnik agencije za prodaju osiguranja i otac troje djece, nije prosječni rekreativni sportaš u srednjim godinama kojeg bi lako obeshrabrile realne procjene.

Čorko je, naime, već dvadesetak godina jedan od najboljih hrvatskih penjača, što nije mali uspjeh u sportu u kojem trenutno najbolje rezultate postižu adolescenti i 20-godišnjaci. Par dana nakon ozljede nastavio je s treninzima na podu – trbušnjaci, leđnjaci, istezanja. Penjati se ponovo počeo nakon dva mjeseca, čim je dobio dozvolu da stane na noge. Pola godine nakon nezgode vratio se na »stijenu«.

Dvije godine poslije, u 51. godini, izjednačio je svoj najteži rezultat u sportskom penjanju, popevši smjer ocjene 8c. U Hrvatskoj je smjer te težine dosad popelo samo desetak ljudi, od kojih su svi najmanje dvadeset godina mlađi od Čorka. U svijetu sporta, 8c bi bio ekvivalent medalji na svjetskom kupu ili izjednačavanju europskog rekorda. Kad je pak riječ o penjanju dugačkih, više stotina metara visokih vertikalnih stijena za koje su potrebni dani cjelodnevnog fizičkog napora, Varaždincu u Hrvatskoj nema premca.

itko nema ni približno toliku kolekciju ispenjanih zahtjevnih dugačkih smjerova u raznim dijelovima svijeta – od kanadskih Bugaboosa ili američkog El Capitana do vrtoglavih prevjesnih stijena u Dolomitima, gdje je Čorko naredao više ponajboljih hrvatskih uspona svih vremena. Ove zime, četiri godine nakon kompliciranih lomova kostiju, Čorka čeka možda i najveći izazov – velike stijene mitskog masiva Chalten u Patagoniji. U zahtjevan poduhvat ne ide sam, već kao dio svojevrsnog hrvatskog alpinističkog »dream teama«, sastavljenog od par iskusnih mahera poput njega i nekolicine najboljih hrvatskih alpinista mlađe generacije.

Rezervirana za najiskusnije

Smješten u Los Glaciares Nacionalnom parku u Argentini, Chalten masiv uključuje na desetke impozantnih masivnih granitnih tornjeva od kojih su najpoznatiji Fitz Roy i Cerro Torre. Tisuću-metarske vertikalne granitne stijene, često djelomično okovane ledom smještene su između 2.000 i 3.500 metara visine, a zbog geografske pozicije cijeli je masiv neprekidno na udaru zloglasnih patagonijskih vjetrova koji nalikuju najžešćim naletima bure u Hrvatskoj. Nagle promjene vremena dodatna su nezgodna osobitost područja, što bi značilo da tzv. prozori dobrog vremena najčešće ne traju dulje od 48 sati, čak ni tijekom kalendarskog ljeta koje trenutno traje u Patagoniji. Zbog svega toga El Chalten masiv jedna je od najtežih svjetskih penjačkih »arena«, gdje uspone pokušavaju samo najbolji svjetski alpinisti. Za razliku od Himalaje, gdje tzv. planinarski turizam omogućuje tisućama neiskusnih klijenata da uz pomoć vodiča, fiksiranih užeta, pa čak i helikoptera »osvajaju« osamtisućnjake, Patagonija je i dalje rezervirana samo za one najiskusnije, dovoljno vješte da samostalno savladaju logistički i tehnički iznimno teške stijene.

U 150 godina koliko postoji Hrvatski planinarski savez, Hrvati nisu nikad skupili ekipu za penjanje najtežih vrhova u Patagoniji. No za tri tjedna, baš u čast ove velike HPS-ove godišnjice, put Chaltena će krenuti sedmeročlani tim. Članovi HPS-ove ekipe dolaze iz raznih dijelova Hrvatske i više različitih generacija, no svima im je zajedničko da su unatoč stalnim poslovima dosegli iznimno visok sportski nivo u penjanju. Svi do jednog mogu se pohvaliti i da pomiču granice u hrvatskom alpinizmu.

Boris Čujić

»Penjati se u Patagoniji je svojevrsni alpinistički Wimbledon«, objašnjava slikovito Zagrepčanin Boris Čujić, inicijator projekta. »Svatko tko se ozbiljno bavi alpinizmom želi bar jednom doživjeti penjanje na tim stijenama.« Čujić, 61-godišnji povjesničar i poduzetnik, još je jedna legenda hrvatske penjačke scene. Penjati se je gotovo pa slučajno počeo još davne 1980. godine nakon što je, motiviran da osvoji djevojku koja mu se sviđala, završio alpinistički tečaj u zagrebačkom odsjeku Velebit. Cura je, kaže Čujić, ubrzo nestala iz odsjeka i penjanja, no on je ostao.

Predložio sam Hrvatskom planinarskom savezu da napravimo ekspediciju dostojnu 150. godišnjice. Dani velikih himalajskih ekspedicija su završeni, a Hrvatska trenutno ima odlične pojedince u tzv. big wall penjanju, pa je to postao fokus projekta – Boris Čujić

Uslijedila je desetljećima duga alpinistička karijera, ispunjena s desetak penjačkih ekspedicija. Između ostalog, Čujić je osmislio projekt Velike stijene svijeta tijekom kojeg je s Ivicom Matkovićem i više drugih penjačkih partnera popeo niz novih dugih smjerova na više kontinenata, od Malija u Africi do Grenlanda. Hrvatska penjačka scena zna ga i kao autora cijelog niza opremljenih sportsko-penjačkih smjerova, pogotovo u domaćoj meki penjanja – kanjonu Velike Paklenice. »50 and life to go«, nazvao je jednog od njih za 50. rođendan s nadom da će penjanje potrajati bar još neko vrijeme. Jedanaest godina poslije, pomalo neočekivano, na red je došla i mitska Patagonija. »Predložio sam Hrvatskom planinarskom savezu da napravimo ekspediciju dostojnu 150. godišnjice. Dani velikih himalajskih ekspedicija su završeni, a Hrvatska trenutno ima odlične pojedince u tzv. big wall penjanju, pa je to postao fokus projekta«, objašnjava Čujić.

Big wall penjanje

Hrvatska javnost kojoj su alpinizam i penjanje prilično apstraktne aktivnosti, uglavnom reagira na riječ Himalaja, pogrešno izjednačavajući težinu nekog alpinističkog uspona s visinom planine. No u modernom alpinizmu usponi na osamtisućnjake najlakšim putevima već se desetljećima ne smatraju elitnom razinom ovog sporta. Štoviše, tek jako mali broj uspona u Himalaji danas otpada na poduhvate koji probijaju granice mogućeg. Većina njih odnosi se na tzv. komercijalni himalajizam u kojem klijenti poput turista plaćaju vodičima da ih odvedu na vrh planine. S druge strane, »big wall« penjanje – savladavanje masivnih vertikalnih stijena – još od pedesetih godina prošlog stoljeća razvija se kao jedan od glavnih pravaca u svijetu alpinizma. Dok recimo veliki dio uspona na najviše vrhove u visokim gorjima otpada na hodanje, uspon kroz vertikalnu stijenu cijelim je putem borba s gravitacijom i zahtijeva napredne penjačke vještine. U »big wall« smjerovima penjači sami postavljaju osiguranja kad im konfiguracija stijene to dozvoli, pa padovi na uže mogu biti duži i od deset metara. Osim samog penjanja, ove velike stijene obično se nalaze u izoliranom planinskom okružju i podrazumijevaju naporne višesatne prilaze, zahtjevne silaze spuštanjem užetom niz stijenu i odličan smisao za orjentaciju. Bijeg iz stijene u slučaju pogoršanja vremena, dolaska mraka ili ozljede nikad nije jednostavan. Drugim riječima, za najteže »big wall« izazove poput onih u Patagoniji, potrebne su godine iskustva.

»Ali i dalje je glavno pitanje iz redova publike – koliko je visoko to gdje idete? I onda se ljudi malo razočaraju – što »samo« 3.000 metara?«, smije se Čujić. Iako takvi poduhvati gotovo nikad ne dospijevaju u hrvatske medije, mahom zato jer se njihovi akteri time libe hvaliti, svi članovi hrvatskog tima za Patagoniju iza sebe imaju niz vrlo teških uspona ove vrste.

Prilika koja se ne propušta

Riječanin Elvin Sindičić (43), primjerice, najiskusniji je član tima kad je riječ o zimskom alpinizmu. Prije desetak godina redao je u navezu s različitim penjačkim partnerima uspone u lednim i snježnim vertikalama Alpa koji spadaju u najteže zimske smjerove ikad ispenjane u povijesti hrvatskog alpinizma. Riječ je o često 1.000-metarskim smjerovima u ledom i snijegom okovanim stijenama, s teškim penjačkim ocjenama poput WI5 ili M7, u Sloveniji, Francuskoj ili Austriji. Njegov zimski uspon sjevernom stijenom Špika u Julijskim alpama jedno je od rijetkih »zimskih ponavljanja« tog smjera ikad izvedenih, čak i u Sloveniji koja je dom ponajboljim svjetskim alpinistima. Teških uspona Sindičić je naredao i u Dolomitima, a s granitnim »big wallom« prvi put se susreo još 2005. godine u američkom Yosemitiju.

Elvin Sindičić prilikom zimskog uspona u sjevernoj stijeni Špika u Julijskim alpama

U zadnjih deset godina ovaj pomorski kapetan postao je otac i pomalo usporio s alpinističkim usponima, ali Patagonija je, kaže, prilika koja se ne propušta. »U ovih više od dvadeset godina koliko se bavim penjanjem, proputovao sam kroz ekspedicije puno zemalja – to je i jedna od najljepših stvari koje ovaj sport može dati čovjeku. Jedna na listi je oduvijek bila i Patagonija«, kaže Sindičić. »To bi trebalo biti jedno od najljepših planinskih područja na svijetu. Očekujem da će penjanje biti teško, ali mislim da svi u timu imamo dovoljno nagomilanog iskustva.«

Za razliku od Sindičića koji je alpinistički tečaj položio još 1998. godine – taman nakon što se osnovao Riječki alpinistički klub, njegov klupski kolega i česti penjački partner, Riječanin Marko Buljan, penjanjem se bavi »tek« 12 godina. Na tečaj u RAK-u banuo je 2011. sa 17 godina, nakon što je u Novom listu vidio reportažu o RAK-ovoj alpinističkoj ekspediciji u Ande. Bilo je dovoljno samo desetljeće penjanja da se prometne u jednog od najboljih mladih hrvatskih alpinista, penjući iz godine u godinu sve teže smjerove u Dolomitima i Centralnim alpama. »Volim penjanje kao sportsku aktivnost, a volim i planine. Ovako mogu doseći neki vrh na teži način i to postaje izazov i avantura«, objašnjava Buljan, inženjer strojarstva, šta ga privlači u »big wall« penjanju.

Marko Buljan u akciji

»Smjerovi tog tipa zahtijevaju fizički, no i mentalni angažman od jutra do mraka. Moraš neprekidno biti fokusiran na to što radiš i kontrolirati vlastiti strah, jer padovi mogu biti veliki«, kaže Buljan. Da bi opisao kako zna izgledati »dan u velikoj stijeni«, prisjeća se jednog od svojih najintenzivnijih iskustava, 1.100 metara dugačkog smjera Tempi Moderni u južnoj stijeni Marmolade u Dolomitima. »Probudiš se u 4 ujutro, pristupaš dva sata do stijene, penješ se do 21 navečer. Mi smo se izgubili, nismo uspjeli izaći prije mraka pa smo našli plitku špiljicu usred stijene, zavukli se unutra, zamotali u sve jakne koje smo imali, smrzavali se i čekali zoru. Kad dođe jutro, treba se pribrati i penjati još satima do vrha«, opisuje Buljan vrstu iskustva koja je skoro pa tipična za ovu vrstu alpinizma.

Marko Buljan i Marko Kalčić

Očevim stopama

U tom, kao i u desetak drugih teških smjerova penjački partner mu je bio Marko Kalčić (34) iz Pule, još jedan član patagonijske ekipe. Profesor francuskog jezika dugačke alpinističke smjerove počeo je intenzivnije penjati tek unatrag nekoliko godina, ali je zato već desetak godina jedan od najboljih hrvatskih sportskih-penjača, s ispenjanom ocjenom 8b+. Kao sin iskusnog istarskog alpinista Davora Kalčića penjati se probao još u osnovnoj školi kad ga je otac vodio po istarskim penjalištima, no u sport se zaljubio tek naknadno, na fakultetu. Dugi smjerovi, posebice oni koji vode na neke od najljepših planina na svijetu, za njega su logični nastavak sportsko-penjačke karijere. »Svaki takav smjer ima svoju priču i estetiku, predstavlja izazov koji treba savladati s penjačkim partnerom. Svaki je mala avantura za sebe«, kaže on. Patagonija će Kalčiću biti prva velika ekspedicija. »Nikad se nisam penjao izvan Europe, pa ovo vidim kao priliku za uzbudljivo iskustvo, s grupom iskusnih penjača koje dobro poznajem«, kaže Kalčić.

Nikad se nisam penjao izvan Europe, pa ovo vidim kao priliku za uzbudljivo iskustvo, s grupom iskusnih penjača koje dobro poznajem – Marko Kalčić

Možda trenutno najambiciozniji član ekipe, 33-godišnji Zagrepčanin Siniša Škalec također se počeo penjati još kao dječak, nakon što je njegov otac upisao penjačku školu, a Škalec ga je pratio na penjalištima. Još uvijek se sjeća kako je na listi ciljeva iz tog doba zapisao »Patagonija«. Dva desetljeća kasnije Škalec je jedan od najuspješnijih i najposvećenijih sportaša u hrvatskom penjanju koji na stijeni provodi 130 dana u godini, odnosno gotovo svaki slobodni trenutak kada se ne bavi visinskim radovima. Čak i u velikoj stijeni njegov primarni cilj je, objašnjava, da smjer prođe najboljim mogućim stilom, kolokvijalno poznatim kao »slobodno penjanje«. Naime, ideja je da penjač neku dionicu stijene ispenje bez ikakvih »tehničkih pomagala«, dok uže, klinovi i ostale spravice služe samo kao osiguranje u slučaju pada. Samo u Anića kuku u Paklenici, najpoznatijoj velikoj stijeni u Hrvatskoj, Škalec se na ovaj način popeo preko 40 smjerova. »Moja glavna motivacija je sama težina i zahtjevnost uspona. Ponekad ću umjesto nekog impozantnog vrha radije izabrati teži smjer«, kaže Škalec.

Siniša Škalec i Ivan Vitez

Granitni toranj

Članovi tima fokusirat će se na različito teške i duge smjerove u tornjevima tzv. Fitz Roy grupe u masivu, no većina ih priželjkuje uspon na sam Fitz Roy, 3.405 metara visok vrh koji je jedan od simbola penjanja u Patagoniji. Masivni granitni toranj ime je dobio po Robertu FitzRoyu, pioniru meteorologije i kapetanu broda HMS »Beagle« na istraživačkom putovanju na kojem je Charles Darwin razvio ideju za svoju teoriju evolucije. Lokalno ime za Fitz Roy je Chalten, odnosno »planina iz koje se dimi«, obzirom na to da snažni vjetrovi često stvaraju kapu oblaka na gornjem dijelu tornja. Fitz Roy je prvi put popet 1952. godine, a od tridesetak smjerova koji danas vode do vrha, svi su iznimno zahtjevni.

Ivan Vitez i Siniša Škalec

No koji god toranj u ovom dijelu masiva izabrali za uspon, hrvatske penjače očekuju slični logistički problemi. »Pristupi iz gradića Chalten koji će nam biti baza su između 5 i 7 sati hoda, od čega dijelom po ledenjaku. Nakon toga slijedi penjanje u granitnoj stijeni, no nerijetko se to može opet pretvoriti u »miks« penjanja po snijegu i ledu, za što je potrebna posebna oprema«, priča Ivan Vitez, 34-godišnji informatičar iz Varaždina koji se posljednjih desetak godina često penje u navezu sa Škalecom. Vitez je, kao i Čorko, član Hrvatske gorske službe spašavanja, a na ekspediciji je glavna osoba pa planiranje logistike.

Igor Čorko i Ivan Vitez

»Na ovakvom tipu vrhova silazi mogu biti jednako komplicirani kao i uspon. Spustiti se užetom kroz tisuću metara stijene zna potrajati i cijeli dan, a zbog jakih vjetrova uže prilikom spusta često može zapeti u stijeni«, objašnjava Vitez. Znajući da usponi mogu potrajati i duže od jednog dana, jedna od glavnih dilema penjača je hoće li uzeti vreću i kuhalo u slučaju bivakiranja ili pak imati što lakši ruksak, ali onda riskirati smrzavanje i žeđ ukoliko noću ostanu u stijeni. Dodatni oprez u Patagoniji zahtijeva i činjenica da na tom području ne postoji gorska služba spašavanja. Umjesto toga, penjači iz raznih dijelova svijeta, koji u ovo doba godine dolaze u Chalten, znaju se sami organizirati da bi intervenirali ukoliko netko zapne u stijeni. Sve ove potencijalne zavrzlame Igora Čorka ne brinu previše. Izuzev par mjeseci nakon polomljenih peta, Čorko se praktički neprekidno penje dulje od trideset godina, sa striktnim režimom dana u tjednu predviđenih za trening. Nekoliko sati penjanja nije propustio odraditi čak ni na dan svog vjenčanja. »Moraš biti jako motiviran i malo lud da bi ovu razinu alpinizma održao kroz sve te godine. Ali nama je to stil života. Drugi ljudi razmišljaju o godišnjem odmoru, mi razmišljamo o penjanju«, objasnit će Čorko.

Igor Čorko i Ivan Vitez