Foto Sergej Drechsler
Milorad Drača nije uzeo novac koji su župljani skupili, nego je sam kupio materijal i u tri tjedna uredio hramište uz pomoć mežnara Damira Žepine. Kaže da je to najmanje što može učiniti kao zahvalnost Bogu koji je bio uz njega u teškim trenucima, a njih je bilo puno u njegovom životu
ZLOBIN Zahvaljujući hrvatskom dragovoljcu i invalidu Domovinskog rata Miloradu Drači, crkva sv. Ivana Krstitelja na Zlobinu i njezini župljani uskrsne će blagdane dočekati s novim Isusovim hramištem, koje je Drača izgradio u svega tri tjedna i vlastitim novcem. Skroman i samozatajan, Drača svoju priču nije htio podijeliti u javnosti, ali je ona u novine dospjela zahvaljujući mežnaru zlobinske crkve Damiru Žepini, na čiju se inicijativu Drača i prihvatio ovog posla. Naime, Žepina je dolaskom u zlobinsku crkvu započeo obnovu svetih figurica, među njima i samog Isusa koji je zbog premještanja bio skoro slomljen. Vidio je kako je i sam grob dosta uništen te se obratio Drači, koji je i inače jedan od onih koji se rado odaziva na humanitarne akcije, a pomaže i samu crkvu, pa tako nerijetko prođe neka svetkovina bez cvijeća iz njegovog vlastitog cvjećnjaka, koji sam uređuje.
– Kada mi se mežnar Damir obratio, bez razmišljanja sam prihvatio posao jer sam smatrao kako je to najmanje što mogu učiniti kao svoju zahvalnost Bogu. Smatrao sam to Božjom kušnjom. Naime, kazao sam sam sebi: »Bolje da izgradim grob za Isusa, nego za svoju kćer«, smatrajući ovo nekom vrstom zahvale što mi je spasio kćer od gotove smrti, ali i zahvalom za sve što smo moja obitelj i ja prošli proteklih godina. Kazao sam: »Bože, nemoj mi ništa više dokazivati, znam da može biti gore«. Zbog svega toga odlučio sam ne uzeti prikupljeni novac od župljana za Isusov grob, nego taj novac neka se upotrijebi za dva križa. Ovaj rad je moj dar, moja zahvala Bogu – kaže Drača. Posao izrade hramišta započeo je prije tri tjedna i uložio osamdesetak sati rada, a pomoć mu je gotovo svakodnevno pružao i sam mežnar, Damir Žepina.
Životne kušnje
– Mene ovakvi poslovi smiruju, zatvorim se u svoju radionicu i pomalo radim. Uložio sam oko 6.400 kuna za materijal, ali meni iznos nije važan, svaka je ta kuna blagoslovljena. Novac u ovom slučaju nije važan, važno je ono što se radom dobije, a to je zadovoljština ljudi što će imati nešto novo. Vrijednost i bogatstvo nije ono materijalno, nego obitelj, djeca, sreća i zdravlje – priča Drača.
Život je nerijetko prema ovom velikom čovjeku bio nemilosrdan. Osjetio je Drača životne udarce već od djetinjstva, kada je svakodnevno pješačio 18 kilometara, devet prema školi i isto toliko u povratku, kako bi završio osnovnu školu.
– Bio sam najmlađe, osmo dijete u obitelji, roditelji su mi bili nepismeni. Bili smo jako siromašni, pa još i danas osjetim miris krušne pletenice i crne salame koji su se dijelili na školskoj marendi, a koja je za mene bila nedostižna, jer mi to roditelji nisu mogli priuštiti. Unatoč tim i takvim uvjetima, svakodnevnom višekilometarskom pješačenju, osnovnu sam školu završio s odličnim, a nisam imao niti jedan izostanak – kaže Drača. Nakon osnovne škole završio je zanat, tokarski. Oženio se, dobio dvoje djece – Danijela i Danijelu. Nažalost, njegova obiteljska idila nije dugo trajala. Kada su djeca imala 13 i 11 godina, napustila ga je supruga, koja se, kaže, očito nije mogla nositi s njegovim invaliditetom.
Ratni put i životna priča Milorada Drače opisani su u dokumentarnom filmu »Junaci Domovinskog rata: Srce u Drači«, prikazanom 2009. godine, u kojem je prikazan njegov ratni put na ličkom ratištu sa 128. brigadom Sveti Vid, gdje je proveo cijeli Domovinski rat. Kada je već pobjeda bila tu, pri kraju akcije Oluja, Drača je dobio još jedan zadatak i stradao od mine, ostavši bez lijeve potkoljenice. Bilo je to 27. kolovoza 1995. u Nebljusima, u Lici. Kako je sam kazao u filmu, rat je za njega bio ništa u odnosu na razdoblje nakon ranjavanja i završetka rata. Suočena s njegovim invaliditetom, napustila ga je supruga i on je ostao sam s dvoje maloljetne djece, bez stana, nezaliječen u jednoj potpuno novoj situaciji gdje su se problemi gomilali filmskom brzinom. »To je tek bio pravi rat«, kaže Drača, koji je kao satnik vodio svoju satniju. Kroz njegovu je brigadu prošlo oko 500 vojnika i nijedan nije poginuo, tri su bila ranjena, a jedan je, nažalost, preminuo naknadno, nakon više operacija.
– Ostao sam sam s dvoje djece, invalid, ali smatrao sam to životnom kušnjom koju je pred mene stavio Bog. Nakon što je rat završio, još sam punih osamnaest godina radio u »3. maju«, s protezom sam se svaki dan »prtio« po stepenicama i obavljao poslove kao i prije, kao da imam nogu. U svom sam životu četiri puta počinjao ispočetka, s ledine, i uvijek sam se uspio podići iznad tegoba koje su me konstantno pratile u životu – priča Drača.
Ponosan otac
Posebno je ponosan na svoju djecu koja su danas odrasli ljudi, imaju svoja zaposlenja i obitelji, a najveću mu radost trenutno pruža unučica Samanta. Ipak, nakon svih životnih oluja i brodoloma, kratki smiraj je u obitelji Drača prije godinu i pol uzdrmala teška bolest kćeri Danijele.
– Teško je oboljela od zloćudne bolesti, liječnici su joj davali svega dva mjeseca života. Prošli smo nekoliko liječničkih mišljenja, godinu dana liječenja i, na sreću, danas je moja kći zdrava. Shvatio sam, po ne znam koji put u životu, kako ljudi traže zadovoljstvo i sreću u krivim stvarima, najčešće u materijalnom. Moje najveće zadovoljstvo, sreća, bogatstvo, su moja djeca, moja obitelj. Moja je kuća mala, skromna, ali postaje velika palača puna ljubavi svake nedjelje kada se moja obitelj okupi na ručku. Ja sam danas sretan čovjek jer sa svojom djecom imam odličan odnos, s njima mogu pričati o svemu. Moj sin je jednom prilikom, kao dječak, kazao: »Ja sam imao tatu, a moj je tata imao mene i tako smo uredili kuću«. Ja bih dodao kako su moja djeca imala mene, a ja sam imao njih, brinuli smo međusobno. Naša je snaga bila ljubav, razumijevanje i poštovanje. Sretan sam jer sam odgojio prave ljude.
Drača je danas, nakon 39 godina radnog staža, u mirovini. Njegova humana misija i dalje traje. On je i višegodišnji dobrovoljni darivatelj krvi, koji je do danas krv darovao čak 140 puta. Kažu kako je čovjek velik koliko je velik u duši, a po tome je Drača uistinu – ljudina.
