Koliko mještani Marčelja smradom, toliko se svekolika javnost guši u konstantnim, negativnim, čak i šokantnim vijestima u vezi s Centrom za gospodarenje otpadom na Marišćini, o čemu je ponovo na svojoj posljednjoj sjednici prije ljetne stanke raspravljala i Županijska skupština Primorsko-goranske županije te donijela zaključke o provedbi studije utjecaja Marišćine na zdravlje mještana Općine Viškovo.

Uz Marišćinu, koja je, dakle, trebala postati rješenje, a izrasla je u smrdljivi i potencijalno po zdravlje opasan problem, u međuvremenu su s godinama rasle, srasle i razvile se razne udruge građana, oko i protiv nje se okupili ekolozi i svi oni, zajedno s Općinom Viškovo, traže zatvaranje ovog centra za gospodarenje otpadom koji je u javnosti s velikom dozom prava percipiran kao najobičnije smetlište koje truje stanovništvo i širi nepodnošljiv smrad, a koji je radio i bez uporabne dozvole.

Prije Marišćine

​No, sve ima svoje pozitivne i negativne strane. Čak i nesretna Marišćina je u početku imala dobre strane i prije smrada širila dobre vibre. Njih više nema, ostao je smrad i potencijalno trovanje što bi, sukladno propisima, trebalo biti riješeno odgovornošću uprave Ekoplusa i u suradnji s inspekcijom rada, a i samim zaposlenicima. Pozitivnim se u sustavu gospodarenja otpadom prikazivalo otvaranje brojnih takozvanih zelenih radnih mjesta, što je jedan od primarnih ciljeva i nedavno usvojenoga europskoga Zelenog plana. Prema tom planu, zelena radna mjesta su ne samo način borbe protiv nezaposlenosti, nego i protiv degradacije okoliša i klimatskih promjena.

Ali, Marišćina to nije.

Kad je riječ o aktualnom načinu zbrinjavanja otpada, odnosno načinu zbrinjavanja otpada kakav bi trebao biti na Marišćini, valja se podsjetiti početaka i temeljnih polazišta, a to su prije svega obaveze koje su proizašle ne samo iz potrebe zaštite okoliša i potrebe promjene naših prijašnjih navika u postupanju s otpadom, nego i iz obveza koje je Hrvatska preuzela u procesu pristupanja Europskoj uniji u sklopu poglavlja o zaštiti okoliša. Dakle, moralo se, obvezali smo se. I trebala je to biti jedna lijepa i uspješna priča.

Ni prije Marišćine nije bila bajka. Na području Primorsko-goranske županije otpad bez selekcije odlagao se na službena odlagališta bez najosnovnijih uvjeta zaštite podzemnih voda i otplinjavanja, zbog čega su mnoga odlagališta gorjela, u prirodi, u šumama i uz ceste, pa i u moru se nalazilo brojna divlja odlagališta, nije bilo praćenja ni evidencije o količinama i tokovima otpada. Ali, smrad Marišćine ugušio je sjećanja na prethodne prijetnje smeća.

Prvi zakon o otpadu u Hrvatskoj donesen je 1995. godine, a kasnije još nekoliko njih, da bi 2013. godine bio donesen Zakon o održivom gospodarenju otpadom koji, uz izmjene 2017. i 2019. godine vrijedi i danas. U svim tim propisima gospodarenje otpadom definirano je kao djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku, radi čije učinkovitosti Vlada RH i ministarstvo nadležno za zaštitu okoliša propisuju mjere koje su gradovi, općine i županije dužne provesti osiguravanjem odgovarajućih uvjeta. Dakle – i jedinice lokalne samouprave, i županije. Zakon jasno kaže, pa spomenute institucije ne bi smjele upirati prstom jedna u drugu, već se sve uhvatiti svoga posla i preuzeti svoju odgovornost.

Znači, na smanjenje količina ukupno proizvedenog otpada te količine otpada koja će se smjeti konačno zbrinuti, uz istodobno povećanje postotka odvojeno prikupljenog otpada, Hrvatska se obvezala pristupanjem Europskoj uniji te je preuzete obveze prenijela u svoje propise i dokumente iz područja gospodarenja otpadom. S obzirom na to da postojeća službena odlagališta nisu ispunjavala propisane uvjete, zakonom je propisano da se ona moraju zatvoriti i sanirati u roku od godinu dana nakon puštanja u rad centara za gospodarenje otpadom koji su tako postali ključni dijelovi novoga sustava gospodarenja otpadom i trebali su predstavljati rješenje problema njegovog zbrinjavanja.
I tako je nastala Marišćina.

Dakle, Europska unija je poštovanje zajedničkih načela u gospodarenju otpadom poticala financiranjem ili sufinanciranjem izgradnje potrebne infrastrukture već kroz pretpristupne fondove, što je među prvima iskoristila upravo Primorsko-goranska, a za njom i Istarska županija. Možda je za sve kriva kvalitetna dokumentacija. Naime, preduvjet za povlačenje tih sredstava bila je kvalitetna dokumentacija iz područja prostornoga uređenja, zaštite okoliša i održivog razvoja koju je Primorsko-goranska županija imala vrlo kvalitetno pripremljenu zahvaljujući tadašnjemu Zavodu za održivi razvoj i prostorno planiranje. U pogledu gospodarenja otpadom, osnove su bile zacrtane već studijom koju je putem tadašnjega državnoga odjela nadležnog za zaštitu Jadrana za područje Primorsko-goranske i Istarske županije 1996. godine izradila inozemna tvrtka Ramboll, a bila je financirana sredstvima Europske investicijske banke.

Županijskim prostornim planom utvrđene su četiri potencijalne lokacije centra za gospodarenje otpadom za koje je, sukladno tada važećim propisima, provedena prethodna procjena utjecaja na okoliš rezultat koje su bile dvije preferentne lokacije, među kojima je Županijska skupština, kao najviše predstavničko tijelo građana Županije, uz suglasnost općine Viškovo, 1999. godine odabrala lokaciju Marišćina kao onu na kojoj će se izgraditi Centar Marišćina. Za tu je lokaciju onda provedena konačna procjena utjecaja na okoliš kojom su definirane mjere zaštite okoliša i program praćenja stanja okoliša. Upravo zbog ove pripremljenosti odgovarajuće dokumentacije, osigurana su bespovratna sredstva za izgradnju centra za gospodarenje otpadom na Marišćini kao prvoga u Hrvatskoj. I nije to jedini takav projekt – ovdje je na isti način zatvoreno i sanirano odlagalište komunalnog otpada Viševac, a u pripremi je i sanacija prve takozvane »crne točke« u Hrvatskoj – odlagališta opasnog otpada Sovjak.

Centri za gospodarenje otpadom građevine su državnoga značaja, pa su cijeli projekt vodili nadležno Ministarstvo zaštite okoliša i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost kao provedbeno tijelo državne razine u gospodarenju otpadom, a financijski segment Ministarstvo financija. Europska unija, kao davatelj sredstava, uvjetovala je odabir tehnologije i bila je nositelj izrade projekata, a izvoditelji radova na Centru Marišćina bile su inozemne tvrtke, jer naše za to tada jednostavno nisu imale nikakvih referenci, što i ne čudi kod činjenice da se radi o prvome takvom objektu u Hrvatskoj.

Gdje je zapelo?

​Primarno je riječ o rješavanju problematike komunalnog otpada, što je zakonom propisana odgovornost jedinica lokalne samouprave – gradova i općina, a ne županije, pa stoga čudi njihovo držanje po strani kada je riječ o prozivanju PGŽ-a kao glavnog krivca za stanje na Marišćini. Činjenica je, također, da je Marišćina, u odnosu na ostale građevine za gospodarenje otpadom, a posebice u odnosu na nekadašnja službena odlagališta, tehnički bitno kvalitetnije izvedena u pogledu izolacijskih slojeva na dnu i na pokosima kazeta, u pogledu sustava za otplinjavanje, u pogledu sustava za prikupljanje i obradu oborinskih i procjednih voda, mehaničko-biološke obrade otpada i kompjutorskoga praćenja toga procesa, u što su se imali priliku uvjeriti i članovi Županijske skupštine prilikom obilaska pogona, kao i brojni drugi posjetitelji.

No, gdje je onda zapelo? Novac smo dobili, inozemne tvrtke izgradile centar, nadležno ministarstvo i Fond za zaštitu okoliša sve nadgledali: gdje su i kad onda počeli problemi?

Zbog dugotrajnosti provedbe cijeloga projekta i popunjenosti odlagališta Viševac, velike količine komunalnog otpada, prije svega s područja grada Rijeke i gradova i općina riječkog prstena, dopremane su na Viševac, gdje su se balirale pa odvozile na privremenu plohu na lokaciji Marišćina, ali izvan Centra za gospodarenje otpadom. I ovo je rješenje Grad Rijeka pronašao u suradnji s nadležnim Ministarstvom koje je za skladištenje baliranoga otpada na nultoj fazi izdalo sve potrebne dozvole. Tako su procesi razgradnje baliranog otpada s vremena uzrokovali širenje neugodnih mirisa prema naseljima ispod Centra Marišćina, posebice za vrijeme nepovoljnih noćnih strujanja zraka. I eto zla.
Drugi je problem nedovoljno kvalitativno i kvantitativno odvajanje otpada, zbog čega se u Marišćinu nakon puštanja u rad dovozilo više miješanoga komunalnog otpada nego što je projektom bilo predviđeno, što je bilo posebice izraženo u ljetnim mjesecima, a što je uzrokovalo povremene zastoje u radu pogona za mehaničko-biološku obradu.

Dr. Koraljka Vahtar-Jurković, prije svega osoba koja se možda i najduže i najstručnije na području Primorsko-goranske županije bavi ekologijom i prostornim planiranjem, a i na Građevinskom fakultetu u Rijeci predaje niz predmeta vezanih uz tu tematiku, a tek usput ćemo reći da je i pročelnica Upravnoga odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša PGŽ-a, kaže da su prevelike količine miješanoga komunalnog otpada na Marišćini definitivno posljedica nedovoljne primarne selekcije, za što odgovornost snosimo svi mi – kao građani koji proizvodimo otpad, bilo u privatnom životu ili na radnom mjestu.

​Posebnu odgovornost, smatra Vahtar-Jurković, ima i poslovni svijet – gospodarstvo, usluge, zdravstvo i sve djelatnosti, jer se baš u svima njima generira otpad pa je u službenom katalogu otpada u dvadeset grupa djelatnosti razvrstano gotovo 700 vrsta otpada.

– Smanjenju negativnih utjecaja Centra na Marišćini najviše bi pridonijelo smanjenju količine biorazgradivog iz komunalnog otpada, što je zadatak gradova i općina putem izgradnje postrojenja za obradu takvog otpada. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost raspisao je natječaje na koje se mnoge jedinice lokalne samouprave nisu javile, jer je uvjet bila pripremljenost prostornoplanske i projektne dokumentacije, kaže nam Vahtar-Jurković i ističe da je uz taj vrlo intrigantan podatak, problem i neriješeno pitanje plasmana goriva iz otpada, što bi svakako bila odgovornost resornoga Ministarstva.

(Ne)opravdano poskupljenje

– Jednako tako, a upravo zbog činjenice da nisu svi poslovi u području gospodarenja otpadom u ingerenciji Županije, župan je više svojih redovitih sastanaka s gradonačelnicima i načelnicima s područja naše Županije posvećivao temi gospodarenja otpadom te okupljao predstavnike jedinica lokalne samouprave i njihovih komunalnih društava radi poticanja rješavanja onih dijelova sustava koji su izvan nadležnosti Županije. Primorsko-goranska županija redovito i na vrijeme ispunjava sve zadaće koje su joj Zakonom o održivom gospodarenju otpadom stavljene u nadležnost, a to su: prikupljanje godišnjih izvješća jedinica lokalne samouprave o provedbi državnoga plana gospodarenja otpadom na njihovim područjima, izrada objedinjenog izvješća i dostava Ministarstvu do 31. svibnja tekuće za proteklu godinu, vođenje registra onečišćavanja okoliša između ostaloga i otpadom, te izdavanje dozvola za gospodarenje neopasnim otpadom, pa ni s tog osnova nema mjesta prozivanju Županije, tvrdi naša sugovornica.

​No, pojavio se i problem povećanja cijene zbrinjavanja otpada. Zbog imperativa što dosljednijeg odvajanja otpada morala se na svim područjima nabaviti golema količina spremnika za papir, plastiku i metal, staklo, biološki razgradivi otpad i ostatni, tzv. miješani komunalni otpad. Nabavljene su i nove količine baja za glomazni otpad, specijalizirana vozila, izgrađene su pretovarne stanice i reciklažna dvorišta ili su nabavljena mobilna reciklažna dvorišta ili su barem organizirani zeleni ekootoci. Zaposleni su novi ljudi da odvoje ono što sami građani nisu u dovoljnoj mjeri. Osnovane su ili djeluju nove tvrtke za sakupljanje i oporabu ili obradu otpada pa su i u njima zaposleni neki novi ljudi.

Zbog problema na Centru Marišćina provedeno je više dodatnih ispitivanja i poduzeto više neplaniranih aktivnosti radi sprečavanja širenja neugodnih mirisa.

– Vjeruje li itko da sve to, te sve što je novo nabavljeno i što zahtijeva puno više truda i rada prilikom selekcije, može koštati manje? Može li išta složenije koštati manje? Kad razmišljamo o cijeni zbrinjavanja otpada, trebalo bi usporediti je s drugim troškovima koje svrstavamo pod režije, a posebno bi ih trebalo usporediti s izdacima za prijevoz ili mobilnu komunikaciju, pa se upitati koliko prosječna obitelj izdvaja mjesečno za automobil ili mobitele? Mislimo li ispravno kad opravdanim troškovima smatramo samo one koji nam trenutno čine život udobnijim i ugodnijim, ili nam se barem tako čini. Imamo li pravo kada mislimo da netko drugi treba rješavati naše probleme, zbrinjavati otpad koji smo mi proizveli, plaćati naše račune? Polazište u poimanju ovoga problema trebalo bi biti da smo kao proizvođači otpada svi za to odgovorni, a ne uvijek tražiti krivca u nekome drugome, smatra Vahtar-Jurković i ističe da se, kad je riječ o pitanju cijene zbrinjavanja otpada, treba, kao i kod pitanja goriva iz otpada, vratiti na pitanje kružne ekonomije, odnosno na pitanje plasmana odvojeno prikupljenih sirovina, pa se upitati funkcionira li uopće i u kojoj mjeri tržište za otkup plastike, papira, stakla i metala te pokriva li i u kojoj mjeri cijena tako prikupljenih sirovina troškove njihova odvajanja, pakiranja i dostave na preradu.

I, što će na kraju biti s Marišćinom?

Ako se svi ne uključe u rješavanje ovog smrdljivog problema – ništa. Kao ni proteklih godina. Gospodarenje otpadom vrlo je kompleksna i skupa djelatnost u kojoj sudjeluje velik broj tijela, institucija, poslovnih subjekata i građana. Kako bi ono bilo što uspješnije, potrebno je da svi subjekti, na svim razinama, daju svoj doprinos.