RIJEKA – Stoti rođendan proslavila je Gizela Sterpin u veseloj atmosferi u obiteljskoj kući u Rijeci sa svojim najbližima. Rođena je 27. svibnja 1924. godine u selu Podmerišće, općini Cerovlje, istočno od jezera Butoniga u Istri. Njezina obitelj bavila se stočarstvom i poljoprivredom, uzgajali su žito, repu, masline, šljive… Njezina majka Marija doživjela je 99 godina, a Gizela i okruglih sto koje je proslavila s kćeri Silvanom i sinom Maurom te tri unuke, sedmero praunučadi i jednim praunukom! Gizela živi s kćeri Silvanom, ali tu su blizu i drugi članovi obitelji. Sin Mauro svakoga dana dođe, pa šetaju po dvorištu pola sata, sat. Gizela će reći da je za dug život najvažnije ne brinuti se i biti smiren. A te riječi imaju posebnu težinu kad znamo da je 4. lipnja 1944. odvedena u Auschwitz, pod sumnjom da je simpatizer partizanskog pokreta.

– Nikad se nisam sekirala ni za što, a bila sam u Auschwitzu. Nisam se sekirala, će bit ča bude. Zadovoljna sam, lijepo je da sam doživjela toliko dugo. Poželjela sam si da još poživim i voljela bih da još uvijek mogu pomoći u kući, govori nam Gizela.

Njezina kći Silvana kaže nam da je gospođa Gizela kuhala još do rujna prošle godine.

Foto Ana Križanec

– I sad je pustim da bude po sat vremena sama, samo joj kažem da ne ustaje, nego da me počeka. Ali ona opet ustane, uzme si sama večeru. Jedva dočeka da dokaže sama sebi da može. Uvijek je dobroga karaktera, kaže polako, nemoj se sekirati, bit će što mora biti. Nije ni bolesna, Bogu hvala, govori nam kći Silvana.

Gizela je i najstarija pretplatnica Novoga lista, uzme ga u ruke svaki dan, a do ljeta prošle godine čitala je i tri knjige mjesečno.

– Sad već manje čita, jer ipak slabije vidi, kaže Silvana.

Prava fešta bila je jučer poslijepodne kad smo posjetili veliku i veselu obitelj Sterpin, a koja je i dan ranije proslavila Gizelin rođendan u restoranu.

Ista sudbina

Gizelu Sterpin jučer je posjetio i Oleg Mandić. Prije sedam, osam godina shvatili su da imaju poveznicu da su oboje bili zatočenici logora Auschwitz.
– Ona je odvedena 4. lipnja 1944. godine, a ja 4. srpnja iste godine. Oboje imamo brojeve na ruci i to nas je povezalo. Posjećujemo se ovako u posebnim prigodama. Ipak i ja imam 92 godine, ali evo sada se osjećam mladim, ha-ha, rekao nam je Oleg Mandić.