I sto godina nakon njezine smrti imamo što od nje učiti. Ona nam je primjer, uzor i nadahnuće. Riječ je o znamenitoj Riječanki Mariji Kozulić, utemeljiteljici autohtone riječke redovničke zajednice – Družbe sestara Presvetog Srca Isusova – već za života zvanom Riječka Majka.

Svetački lik

Uvodno citirane misli je na nedavnom znanstvenom skupu – održanom o 170. obljetnici rođenja i 100. obljetnici preminuća Marije Kozulić – izrekla č. m. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova i postulatorica kauze za proglašenje blaženom Marije Krucifikse Kozulić (1852.-1922.). Taj postupak je u tijeku i dobro napreduje.

– Iščitavajući i studirajući Majčine Spise mogu reći da se iz njih zrcali njezin svetački lik, to jest da je živjela krjeposnim i svetim životom, kako o tome i postoje svjedočanstva. Zapravo Riječka Majka je sva bila obuzeta Kristovom ljubavlju koju je svojim životom i djelima svjedočila malenima i najpotrebitijima – bila je glasnica dobrote, ljubavi i milosrđa. Zbog toga je već za života i u času njezina preminuća nastao glas o njezinoj svetosti i čule su se riječi: »Umrla je svetica!« – »É morta una santa!« Njezina remek-djela i danas svjedoče o njoj, a to je njezina Družba sestara Presvetog Srca Isusova i svakako Zavod Presvetog Srca Isusova, koji je za siromašne sagradila na Pomeriju u Rijeci.

Tko je bila ta Riječanka na putu svetosti?

– Ona potječe iz bogate i vjerničke, lošinjske brodovlasničke obitelji Kozulić, koja se sredinom 19. stoljeća iz Lošinja preselila u Rijeku na Sušak. Kozulići su inače bili poznati brodovlasnici i kapetani, a također su bili dobrotvori crkvenih i humanitarnih ustanova u Rijeci. Majka Marija Krucifiksa Kozulić živjela je i djelovala na prijelazu 19. u 20. stoljeće na području triju biskupija: u Tršćansko-koparskoj biskupiji, Krčkoj biskupiji, a najveći je dio svoga života živjela i djelovala u Rijeci. Rođena je 20. rujna 1852. u Rijeci te je djetinjstvo i mladost sretno proživjela u vjerničkom ozračju i u obitelji primila dobar kršćanski odgoj. Kao kći bogate obitelji, od ranog djetinjstva se glazbeno obrazovala i učila strane jezike, od kojih je pet dobro poznavala. Školovala se u školi sestara benediktinki u Rijeci i Goriciji. Završila je učiteljsku školu i stručnu školu ručnog rada i dodatno se usavršavala za učiteljicu dječjeg vrtića. Bila je učiteljica i vjeroučiteljica, učiteljica glazbe, stranih jezika, ručnih radova, pastoralna i karitativna djelatnica i graditeljica karitativnih i odgojno-obrazovnih ustanova.

Bila je nježnog zdravlja, ali puna kršćanskih ideala. Pristupila je franjevačkom trećem redu i položila zavjete 1878. godine uzevši ime s. Eleonora u svetištu Majke Božje Trsatske, gdje je produbila svoju osobnu kršćansku duhovnost. Odlaskom Marijine obitelji 1879. godine u Trst, pridružila se franjevačkoj trećoredskoj udruzi Kćeri Presvetog Srca Isusova, koju je osnovao franjevac kapucin fra Arkanđeo iz Camerina. U Trstu je deset godina pastoralno i karitativno djelovala držeći vjersku pouku i skrbeći za siromašne. U Trstu je donijela i dvije značajne životne odluke, prva je: »Služit ću Gospodinu, služit ću mu dovijeka, ali u siromašnima«, a druga: »Slijedit ću Isusa i na Kalvariji«. Te dvije odluke bile su niti vodilje u njezinu sveukupnom apostolskom djelovanju.

Marija Krucifiksa Kozulić

Iz Trsta se u Rijeku vratila 1889. godine i nastavila pastoralno-karitativno djelovanje.

– U Rijeci je na Pomeriju 1895. izgradila i otvorila Zavod Presvetog Srca Isusova, karitativnu i odgojno-obrazovnu ustanovu za siromašnu djecu i mladež. U Rijeci je 1899. utemeljila Družbu kćeri Presvetog Srca Isusova u suradnji s fra Arkanđelom iz Camerina, čija je karizma živjeti evanđeoskim načinom života i pronositi duh ljubavi Božanskog Srca svima, osobito siromašnoj djeci i mladima skrbeći za njihov odgoj i obrazovanje. Redovničke zavjete položila je 8. svibnja 1904. uzevši ime Krucifiksa (Raspeta). Svojoj je Družbi udahnula kristocentričnu i marijansku duhovnost. Od ožujka 1915. do kraja 1919. skrbila je za siromašnu djecu u Risiki na otoku Krku, gdje je otvorila sirotište sv. Josipa. Umrla je na glasu svetosti 29. rujna 1922. u Rijeci, a trideseti dan poslije njezine smrti, Riječani su njoj u čast podigli spomen-ploču u Zavodu na Pomeriju, na koju su urezali svjedočke riječi o njezinu životu, djelima i duhovnosti: »Bila je prava Majka siročadi, siromašnih i napuštenih proviđajući im besplatno krov, zaklon, prehranu, odjeću, odgoj i obrazovanje. Prošla je blagoslivljajući sve. Revnim djelima na slavu Božju i ljubavlju prema bližnjemu posvetila je svu svoju dušu jednostavnu, čistu, poniznu, hrabru bez oholosti i ozbiljnu bez strogosti.«

Brojna dobra djela

Najviše je upamćena po svojim dobrim djelima.

– Marija Kozulić bila je, biblijski rečeno, ona »vrsna žena« (Izr 31,10), koja je nadvisila mnoge žene svoga vremena, ne svojim bogatstvom ili zlatom, nego mudrošću od Boga darovanom. Nije ju zanimala prolaznost ovoga svijeta, ni ljepota ni bogatstvo, nego je odjelotvorila Evanđelje u svom životu i djelovanju. Sav svoj život posvetila je vjerskom i moralnom odgoju i obrazovanju djece i mladeži, karitativno-socijalnom radu i gradnji karitativno-socijalnih ustanova za siromašnu djecu i mladež, a skrbila je i za bolesne i umiruće. Temelj njezinog poslanja bile su evanđeoske riječi: »Što god učiniste jednome od ove moje braće, meni učiniste!«

Njezino doba je doba nagle industrijalizacije, urbanizacije i transformacije društva, odnosno dubokih društvenih promjena koje su dovele do raslojavanja na bogate i siromašne. Kroz svoj pastoralni rad otkrila je ne samo duhovno, nego i materijalno siromaštvo u svom rodnom gradu. Uvidjela je da su djeca izgladnjela, bijedno odjevena, da su mnoge sirotice bez roditelja bile prepuštene ulicama lučkoga grada. Stoga je odlučila, još kao laikinja, utemeljiti katoličku karitativnu ustanovu u Rijeci, što je i ostvarila. Zavod je sagradila s vjerom i pouzdanjem u Božju providnost, dobročinstvima građana Rijeke te uz mnoge žrtve i odricanja. Brojni su primjeri koji potvrđuju njezinu karitativnu ljubav i brigu za siromašne i potrebite svake vrste. Mnogoj djeci omogućila je školovanje u raznim gradovima: Trstu, Veneciji, Udinama i Rimu, a slala ih je čak i u Pečuh i Kapošvar u Mađarsku. Ukratko, odjelotvorila je Evanđelje u svom životu: gladne je hranila, gole odijevala, beskućnicima krov osiguravala, neukima pružala obrazovanje.

Zašto je, postajući redovnica, svome imenu dodala Krucifiksa?

– Njezino redovničko ime govori o njezinoj opredijeljenosti: Krucifiksa, Raspeta – Žrtvovana. Njezine su riječi: »Tko ne zna trpjeti, ne zna živjeti.« Na križu je kulminirala objava Božje ljubavi utjelovljene u Isusu. A križ je simbol žrtve i predanja. Nema spasenja bez prihvaćanja žrtve. Žrtva je srž kršćanskog vjerovanja i ponašanja. Zato žrtva i požrtvovnost spadaju u elementarnu strukturu redovničkog života i opredjeljenja. Bez žrtve nema niti istinske ljubavi – ljubav uključuje žrtvu, niti istinskog prijateljstva. Žrtva je predanje samoga sebe za druge. Žrtva je srž života i Marije Kozulić. Ona se opredijelila za život među siromašnima za siromašne. Tu je jasno da je onda žrtva prati i da ona žrtvu prihvaća jer kroz žrtvu prihvaća druge, kroz žrtvu spašava druge. Kroz žrtvu je potvrđivala svoju ljubav prema Bogu i siromašnom bližnjem.

Molitve za jedinstvo

Godina u kojoj Družba obilježava 100. godišnjicu njezine smrti odvija se pod geslom »U zajedništvu je snaga«.

– Živjela je u vrijeme društvenih i crkvenih podjela na nacionalnoj osnovi u Rijeci i stoga je molila za jedinstvo u našem gradu i narodu, za jedinstvo u općoj i mjesnoj Crkvi, ali i za jedinstvo, slogu i ljubav u obiteljima. I danas je potrebno moliti i raditi na jedinstvu kako u Crkvi i društvu, tako i u obiteljima i svakoj ljudskoj i vjerničkoj zajednici, pa i u samoj našoj Družbi. Zato smo odabrali to geslo.

Istražujući njezin život i vodeći njezinu kauzu, možda ste upoznali i pokoje potomke onih koji su preživjeli zahvaljujući Mariji Krucifiksi Kozulić?

– Prilike koje su vladale u našoj domovini, pa tako i u gradu Rijeci, odnosno prilike u kojima su živjele i u nekim razdobljima preživljavale sestre Presvetog Srca Isusova, nisu dopustile da se sestre prije pozabave istraživačkim radom, kao ni to da se bogati duhovni lik i djela Riječke Majke predstave svekolikoj društvenoj i crkvenoj javnosti. Stoga je sve do novijih dana malo bilo pisano o našoj Majci, kao i o nekim drugim velikanima našega naroda. No, ipak kada sam radila na istraživanju njezina života i djelovanja na otoku Krku u Risiki, upoznala sam neke osobe u domovini i inozemstvu čiji su članovi obitelji odrastali i preživjeli zahvaljujući ljubavi i skrbi Riječke Majke i njezinih sestara.