Prema riječkom nasilniku Uremoviću, ubojici »dobrog duha Rijeke« Vitomira Jovičića Simkea, Vrhovni sud je bio blaži od sutkinje Ike Šarić i riječkog suda. Suci Vrhovnog suda nakon žalbe na presudu i razmatranja slučaja Uremoviću su u rujnu 2011. godine smanjili kaznu: umjesto dvanaest dobio je deset godina i tri mjeseca
Na današnji dan prije šest godina ubijen je Vitomir Jovičić Simke. Simkea, tada 36-godišnjaka, na okupljalištu mladih na mostu iznad Rječine pokraj hotela Continental, preko ograde je u rijeku, bez ikakva povoda, bacio Arnold Uremović. Simke se utopio, nošen nabujalom Rječinom, a da mu nitko nije pružio ruku spasa.
Arnold, u vrijeme ubojstva 24-godišnjak, osuđen je na Županijskom sudu u Rijeci na 12 godina zatvora za ubojstvo. Uremović je u Rijeci osuđen za ubojstvo s neizravnom namjerom, a za to djelo je maksimalna kazna 15 godina. Cijeli postupak u Rijeci se vrtio oko toga je li to ubojstvo s neizravnom namjerom ili puno blaži delikt, prouzrokovanje smrti iz nehaja, što je tvrdila obrana, a za koje je kazna do pet godina.
Sutkinja riječkog Županijskog suda Ika Šarić i njeno vijeće na koncu su prihvatili da je to teže djelo, ubojstvo. No, s obzirom na to da je po nalazu psihijatara Uremović zbog alkohola i svoje izopačene ličnosti bio smanjeno uračunljiv, bilo je jasno da kazna mora biti niža od maksimalne, pa mu je izrečeno 12 godina.
Sutkinja Šarić je, objašnjavajući presudu riječkog vijeća, na kraju rekla Uremoviću: »Vi niste bili samo lakomisleni i nepažljivi. To nije nehaj. Bez obzira jeste li znali da ne zna plivati ili ne, to je ubojstvo s neizravnom namjerom.«
Vrhovni sud smanjio kaznu ubojici
Prema riječkom nasilniku Uremoviću, ubojici »dobrog duha Rijeke« Vitomira Jovičića Simkea, Vrhovni sud je bio blaži od sutkinje Ike Šarić i riječkog suda. Suci Vrhovnog suda nakon žalbe na presudu i razmatranja slučaja Uremoviću su u rujnu 2011. godine smanjili kaznu: u konačnici, umjesto dvanaest godina, na koliko je prvotno bio osuđen, dobio je deset godina i tri mjeseca.
Hrabrost je odabrati nenasilje, stoji na spomen pločama koje su postavljene u Rijeci na mjestima gdje su oduzeta dva nedužna života, creskoga studenta Aleksandra Abramova i Vitomira Jovičića Simkea. Spomen obilježja su postavljena na Trgu svete Barbare gdje je stradao Abramov te na mostu ispred Konta, poznatom okupljalištu mladih Riječana, s kojeg je u Rječinu bačen Simke koji se nakon toga i utopio.
Ploče predstavljaju spomenik na stranputicu kojom mladi kreću kada biraju nasilje u međusobnim odnosima. No, one svjedoče i o vremenu u kojem smo se svi posramili nove `riječke mladosti.
Ove su ploče poziv i poruka svakom pojedincu koji je svjedočio navedenim događajima, a živi u vremenu očitog poremećaja društvenih i ljudskih vrijednosti.
“To je poruka svakom mladom Riječaninu koji želi rasti drukčije i birati da bude hrabriji.”, navode iz Grada Rijeke.
Suci u Zagrebu složili su se s većinom činjenica utvrđenih u riječkoj presudi, ali su smatrali da kazna treba biti manja. Obrazlažu da je više trebalo uzeti u obzir da je ubojstvo počinjeno s neizravnom namjerom, pa se onda i olakotne okolnosti, kao što su smanjena ubrojivost optuženika i još neki detalji, mogu više cijeniti. Zato su kaznu smanjili. za godinu i devet mjeseci.
Nesretni Simke, mladić koji ni fizički ni duhovno nije bio razvijen kao njegovi vršnjaci, bio je vrlo omiljen. Te je noći bio zle sreće ispred okupljališta mladih u središtu grada, kod hotela Continental; umjesto društva s kojim će se zabaviti, naletio je na poznatog, bahatog riječkog nasilnika i doživio svoj tragičan kraj.
Uremović ga je najprije ponižavao i tjerao da pleše, a zatim ga je bez ikakvog razloga podigao, odnio do ograde i s četiri metra visine bacio u hladnu i nabujalu Rječinu. Ubojica, a ni itko od prisutnih, nije skočio niti pomogao mladiću koji nije znao plivati i on se ubrzo utopio…
Kad banalnost zla pobijedi
– Priča o tragediji koja se dogodila Simkeu je odraz našeg društva i treba biti dokumentirana na ovaj način baš zato jer je višeslojna. Ne samo zato što njega više nema i što je to okrutno ubojstvo, zapravo na neki način – ubojstvo »iz dosade«. Tu je i činjenica da su ispitana 74 svjedoka, odnosno da se sve događalo u neposrednoj blizini velikog broja ljudi bez da je itko to pokušao spriječiti, što možda još više govori o otupljenosti društva. Treća dimenzija je sam Simke koji bespomoćan i bezopasan kakav je bio nije bio u mogućnosti da se brani i koji je još jedan tragičan primjer da ni dan danas naše društvo ne štiti najslabije i drugačije, koji onda postaju najlakše žrtve nasilnika. To je ujedno i priča o gubitku drage osobe, no i priča o mladićima koji su uspjeli preko društvenih mreža pokrenuti akciju preko koje su pronađeni svjedoci i olakšana policijska istraga. Simke je vrlo brzo postao simbol filozofije »hrabrost je izabrati nenasilje« i njegova je smrt izazvala veliki revolt građana, pojašnjava Ana Mušnjak, redateljica filma »Simke – kako je nestao dobri duh Rijeke«, čija je premijera održana u listopadu 2014.
Nitko od brojnih okupljenih utopljeniku nije priskočio u pomoć, što je zgrozilo mnoge koji su o događaju saznali u danima što su uslijedili. Film Ane Mušnjak naknadno je donio razna tumačenja zašto je to tako, među kojima su mnoga išla prema signiranju zakona grupe, u kojoj proporcionalno njenoj veličini raste i odsutnost individualne odgovornosti, odnosno prema obrani mladeži vjerojatno uplašene mogućom odmazdom nasilnika.
No zato je jedna druga mladež krenula u potragu za istinom te svojim Facebook aktivnostima pomogla policiji da uspješno razriješi slučaj Simkeova ubojstva i strpa iza rešetaka nasilnika koji je predugo hodao nekažnjen za zločine koji su vodili prema najtežem – ubojstvu.
Ima tih trenutaka kada ljudska požrtvovnost zakaže, a banalnost zla pobijedi. Takve su se silnice na žalost poklopile kobne večeri kada je nastradao dobri duh Rijeke – Vitomir Jovičić Simke.
