RIJEKA Prilično davno,riječki Medicinski fakultet s radom je započeo 21. studenog 1955. godine, kad je završnu, petu godinu studija medicine u Rijeci upisalo šest studenata i 12 apsolvenata. Bio je to tada prvi medicinski fakultet izvan jednog od republičkih centara tadašnje Jugoslavije, koji je formiran kao svojevrsna ispomoć zagrebačkom Medicinskom fakultetu ili, kako to objašnjava prof. dr. Danilo Pavešić koji je na fakultetu radio od njegova osnutka pa sve do 2000. godine, kao svojevrsna depandansa Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Ovaj ugledni riječki ginekolog i bivši dekan riječkog Medicinskog fakulteta sa svojim se kolegama prof. dr. Mladenom Kirigin, prof. dr. Vlastom Linić Vlahović i prof. dr. Predragom Pavlovićem živo sjeća vremena kad je riječka medicinska znanost bila još u povojima, a tada mladi znanstvenici svesrdno gradili fakultet koji se 60 godina kasnije može s punim pravom nazivati jednim od prepoznatljivih brendova Rijeke.
Zagrebačka ideja
– Gledajte, poslije rata bila je velika navala studenata na zagrebački Medicinski fakultet i stvorila se potreba otvaranja jedne depandanse tog fakulteta. Tada su se akademik Šercar i akademik Šerman de facto prvi sjetili da bi mogli otvoriti depandansu u Rijeci jer je ovdje medicina bila dovoljno napredna. S tadašnjim društvenim snagama to je sređeno i 1955. godine otvoren je fakultet u Rijeci za završnu petu godinu studija. Upisalo se šest studenata i 12 apsolvenata iz cijele Jugoslavije. Znate, na svakom fakultetu ima ljudi koji baš nisu savršeni studenti i oni su u tom trenutku vidjeli da se otvorila jedna niša za njih i došli su ovamo. Tako je trajalo još dvije godine, a onda je akademske 1957/58. godine prvi put otvorena prva godina. Zašto se s tim čekalo? Zato jer kad je ovdje otvoren Medicinski fakultet, ova zgrada nije bila opremljena ni građevinski, niti je imala potrebnu opremu, niti personal. To je bio dom za starije i trebale su dvije godine da se sve to formira te se tek u trećoj godini djelovanja, fakultet koji je dotad bio pod Medicinskim fakultetom u Zagrebu, odvojio i postao samostalan. Tada je otvorena prva godina u koju se upisalo 110 studenata i tada je zapravo sve krenulo. U počecima, mi smo na fakultetu imali samo kliničare, a sve ostalo, svi ostali profesori došli su iz Zagreba, prisjeća se prof. dr. Pavešić.
Puno kasnije nakon riječkog Medicinskog fakulteta, počeli su se otvarati i drugi fakulteti u ostalim gradovima Jugoslavije, a prvi nakon Rijeke otvoren je u Novom Sadu. Prof. dr. Pavešić uvjeren je da Zagreb i Rijeka nisu nikad bili rivali kad su medicinski fakulteti u pitanju. Kako ističe, Zagreb je u prvom redu generirao naš fakultet koji je inicijalno bio zagrebačka ideja. Tek kasnije počeli su se stvarati riječki nastavnici i fakultet se širio, a prof. dr. Pavešić smatra da Rijeka i Zagreb ni danas, kad su medicinski fakulteti u pitanju, nisu rivali.– Zagrebački je ipak najveći fakultet u državi – uvjeren je prof. dr. Pavešić.
Prva transplantacija
No, svi profesori se slažu da je vrlo teško uspoređivati vrijeme kad je riječki Medicinski fakultet bio u povojima i današnje vrijeme. Prof. dr. Pavlović koji je razvio onkologiju u Rijeci kaže da je u počecima fakulteta bilo manje predmeta i manje nastavnih baza u bolnici.
– Danas je fakultet velika i impresivna institucija sa stručnjacima raznih profila i brojnim novim studijima. Imamo moderno opremljene laboratorije, a sve je to rezultat jednog entuzijazma. Taj nam je entuzijazam donio prvu transplantaciju i uvođenje novih terapija, od kojih smo u mnogim slučajevima bili prvi na ovim prostorima – kaže prof. dr. Pavlović.
Kad je riječ o znanstvenim vrhuncima riječkog Medicinskog fakulteta, prof. dr. Pavešić smatra da je u bazičnoj medicini prvi iskočio Zavod za fiziologiju s imunologijom. Tu je, kako kaže, riječka medicina postala prepoznatljiva zahvaljujući pokojnom profesoru Šimi Vlahoviću i akademiku Danielu Rukavini.
– Imunologija se toliko razvila da je postala, kako kažete, naš brend i omogućila nam prvu transplantaciju bubrega u tadašnjoj državi, ali i šire. Dakle, u predkliničkom dijelu vrhunac je definitivno bila imunologija, a na klinici kirurgija – ističe prof. dr. Pavešić.
Prof. dr. Vlasta Linić Vlahović, kao i njezini kolege, zagrebački je student. Ona je u Zagrebu završila farmaciju, da bi se po otvaranju riječkog Medicinskog fakulteta vratila u Rijeku zajedno sa suprugom prof. dr. Šimom Vlahovićem.
– Moj je muž radio na Ruđeru gdje se počelo s transplantacijom koštane srži. Naime, početkom 60-ih dogodila se atomska eksplozija u Vinči i bilo je nekoliko ljudi ozračeno. Tada se postavilo pitanje transplantacije koštane srži i kroz to je krenula imunologija jer se vidjelo da je transplantacija imunološki problem. Sve to se dogodilo koncem 50-ih i ljudi koji su radili u predkliničkim centrima dobivali su stipendije za inozemstvo. Tako je moj suprug dobio stipendiju za Beč i Ameriku. Predkliničari i biolozi dobivali su inozemne stipendije, a ja sam bila uključena u projekt u jednoj manjoj bolnici koja je bila pridružena Columbia Universityju i tamo nam je šef bio Donnall Thomas koji je prije 25 godina dobio Nobelovu nagradu za medicinu. To su bili laboratoriji koji su poklanjali veliku pažnju, ali i novac, takvim istraživačkim projektima. Masu ljudi s Ruđera otišlo je tako van na edukaciju i kroz to se stvorila tendencija da se imunologija uvede i kod nas. Tako je moj suprug za prvu transplantaciju bubrega u Rijeci osigurao tipizaciju tkiva slanjem potrebnog materijala u Lyon, a tamo je radio stručnjak koji je otkrio HLA-sistem. Vidite, moj muž je tipizaciju tkiva osigurao kroz te kanale koje smo stvorili boraveći u inozemstvu, pojašnjava prof. dr. Linić Vlahović.
Zaljubljeni u medicinu
U vremenima prije interneta i raznih medicinskih baza koje su sa sobom donijele trenutačnu razmjenu znanja, ali i intenzivne kontakte stručnjaka, riječki su medicinski znanstvenici svoja znanja stjecali na nešto teži način. Prof. dr. Pavešić prisjeća se kako je inozemstvo do polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća za nas bilo teško dohvatljvo. Tek kasnije, otvorene su granice i krenuli su inozemni kongresi, no osnovna znanja i dalje su se crpila iz literature.
– Bili smo pretplaćeni na časopise, kontaktirali smo pismima sa stručnjacima, ali najveće znanje ipak smo crpili na kongresima. Tamo smo iz prve ruke mogli sve doznati, tada nije bilo markiranja na kongresima na kojima si upoznavao svjetska imena, a iz prve ruke smo doznavali najveće novosti – govori prof. dr. Pavešić.
A kakvi su bili studenti u počecima riječkog Medicinskog fakulteta? Prof. dr. Mladena Kirigin koja je studentima riječkog Medicinskog fakulteta predavala kemiju i biokemiju, smatra da su ranijih godina studenti možda imali malo više, kako kaže, rešpekta prema nastavnicima i samom studiju. Prof. dr. Pavešić, s druge strane, uvjeren je da su studenti medicine uvijek isti, a mijenjaju se samo okolnosti u kojima žive i studiraju. Kako kaže, prvi studenti koji su došli studirati u Rijeku nisu imali mogućnisti koje imaju današnji, no ipak smatra da su studenti u jednakom dijelu zaljubljeni u medicinu kao što je to bilo ranijih godina te da studenti medicine predstavljaju pozitivnu grupu građana.
Veza za cijeli život
– Na fakultetu sam počeo raditi kao honorarni asistent na patologiji i patološkoj anatomiji. Prvim studentima ovog fakulteta sam držao vježbe iz patologije i to sam radio do 1960. i onda sam se prebacio na ginekologiju. Tu sam počeo s citologijom, specijalizirao u Ljubljani i potom sam dalje napredovao u struci. Jako sam volio svoju struku, no ona prava ljubav, gdje sam davao sebe, bio je rad sa studentima. Osjećao sam se cijeli dan radosno kad je neki student briljirao na ispitu i bio isto tako jako žalostan kad sam nekog morao rušiti na ispitu. Znate, ti studenti s vama žive cijeli život. Sjećam se, jednom su mi se studenti na kraju semestra došli zahvaliti. Tada sam im morao reći da to možda godi mojoj sujeti, ali sam im morao i priznati da oni očito nisu svjesni da sam ih ja cijelo vrijeme potkradao. Ja sam od njih učio više nego oni od mene, u to nema sumnje. Ja sam njima objasnio tek nekoliko stručnih stvari u medicini, a od njih sam dobivao mogućnost da vidim kako se mladi ljudi odijevaju, kako pričaju viceve, koja glazba i filmovi ih zanimaju… To je, bez sumnje, posao koji uistinu obogaćuje čovjeka – iskreno će prof. dr. Pavešić. Da je rad s budućim medicinarima nešto posebno, veza koja ostaje za cijeli život, tvrdi i prof. dr. Linić Vlahović. Kad je ona studentima predavala imunologiju, to je bila svojevrsna novost u struci koja je studentima bila izuzetno zanimljiva. No, uvijek se grozila od zastrašujećeg, rigidnog profesorskog pristupa studentima.
– Uvijek sam nastojala sa studentima imati prijateljski odnos. Vjerujte mi, rad sa studentima je nešto posebno. To je uspostava povjerenja i prijateljstva, i to obogaćuje, i njih i vas. I danas sam dobra sa svojim studentima. Doduše, kad moram završiti u bolnici, onda mi moja kći Vera kaže: »Ne brini, nitko od tvojih studenata više nije u bolnici, svi su već u penziji«, zaključuje prof. dr. Linić Vlahović, jedna od brojnih profesora Medicinskog fakulteta u Rijeci koji su stvarali njegovu danas šest desetljeća dugu povijest.
