RIJEKA – Svake godine sve je više djece s teškoćama u razvoju, a stručnjaka koji bi s njima radili sve je manje. O deficitarnosti logopeda godinama se priča, no u jednakoj ili još većoj deficitarnosti tržište rada je i po pitanju edukacijskih rehabilitatora, a njihov manjak osjeća doslovce svaka odgojno-obrazovna ustanova.

Spektar autizma

Tako umjesto edukacijskih rehabilitatora s djecom koja imaju razne teškoće u razvoju rade pedagozi i psiholozi, ali i vjeroučitelji te nastavnici likovnog. Slučaj je to i u riječkom Centru za autizam, čija je ravnateljica Sandra Čavrak i sama edukacijski rehabilitator, a na njenom nekadašnjem radnom mjestu trenutno radi profesorica likovnog.

– Naša ustanova ima desetak radnih mjesta za edukacijske rehabilitatore, a trenutno imamo potrebe za zapošljavanjem troje edukacijskih rehabilitatora. Umjesto njih radi nestručna zamjena. Tako je na mojem nekadašnjem radnom mjestu profesorica likovnog. Kada raspišemo natječaj, javljaju nam se i psiholozi te pedagozi, ali i vjeroučitelji. Razlog za takav deficit je mala upisna kvota, jedan fakultet na cijelu Hrvatsku i vrlo rijetko se otvara mogućnost izvanrednog studija. Na taj sam način i osobno stekla diplomu edukacijskog rehabilitatora. Najprije sam završila Učiteljski fakultet, a potom izvanredni studij na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Djece s teškoćama u razvoju, posebno iz spektra autizma, sve je više i potrebe za tim kadrom sve su veće bez obzira na to što je veliki broj djece s teškoćama integriran u redovan odgojno-obrazovni sustav, objašnjava Čavrak.

Okidač plaće

Slična ili još gora iskustva imaju riječke predškolske ustanove, pa tako ravnateljica Dječjeg vrtića Sušak Milena Vuletić kaže da je ta ustanova nedavno raspisala natječaj za radno mjesto edukacijskog rehabilitatora i nije se javio baš nitko, čak ni nestručna zamjena.

– To je problem koji je prisutan unatrag dvije godine. Ne radi se samo o riječkom, već o hrvatskom problemu. To je deficitarna struka, a mi smo na kraju zaposlili pedagoga koji je i ranije radio. Imamo i u skupini odgojitelja rehabilitatora. Problem s logopedima i rehabilitatorima je što mogu puno bolje zarađivati u privatnom sektoru, a dodatni problem riječkih vrtića je što kod nas imaju manje plaće nego primjerice u vrtićima u Viškovu ili Matuljima, navodi Vuletić.

Činjenicu da su manje plaće okidač koji doprinosi još većoj deficitarnosti edukacijskih rehabilitatora u riječkim vrtićima potvrđuje i ravnateljica Dječjeg vrtića More Jasna Crnčić.

– Trenutno imamo jednu rehabilitatoricu pripravnicu koja kao pripravnik ima 30 posto manju plaću, a ta je plaća dosta manja nego u vrtićima u okolici Rijeke. Svi rehabilitatori koji su otišli to su učnili jer su našli radno mjesto koje je bolje plaćeno. I ovo malo edukacijskih rehabilitatora koji se pojave odlazi jer imaju mogućnost izbora. Kako riječki odgojitelji imaju niže plaće od kolega u okolici Rijeke i zbog toga odlaze, tako je slučaj i sa svim drugim zaposlenicima. Potrebno je nešto hitno riješiti. Pored toga puno njih ostaje i u Zagrebu, jer kako svugdje postoji potreba za edukacijskim rehabilitatorima, tako im se odmah nakon fakulteta ponudi radno mjesto s boljom plaćom nego kod nas, objašnjava Crnčić.

Nestručne zamjene

Ravnateljica najveće riječke predškolske ustanove, Dječjeg vrtića Rijeka, Davorka Guštin kaže pak kako u toj ustanovi od 17 radnih mjesta edukacijskih rehabilitatora više od pola popunjava nestručna zamjena.

– Stručnjaci edukacijsko-rehabilitacijskog profila zapošljavaju se na radnim mjestima stručnog suradnika rehabilitatora i rehabilitatora odgojitelja, a u Dječjem vrtiću Rijeka imamo ukupno 17 osoba zaposlenih na tim radnim mjestima te više od pola nema završen Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, već su završili određeni srodan studij, poput psihologije, pedagogije i slično. Ono što je važno je voditi računa o njihovoj doedukaciji i podršci u profesionalnom smislu. Svi osjećamo deficit tog kadra, ali se ne osjeća da postoji obrazovna politika u tom dijelu, zaključuje Guštin.