Osobe poput Riječanina Denisa Redića istovremeno su za »novinarsku obradu« najzahvalnije i – najteže. Iako je i samim odabirom studija, Redić je naime jedan od prvih Riječana s diplomom riječkog sveučilišta iz domene kulturologije, jasno dao naznačiti kako će se kretati putevima koje nitko, pa ni on sam ne može jasno unaprijed naznačiti, uspješno grananje njegovih interesa se ipak može fokusirati u nekoliko smjerova.

A kako novinari i novine vole imati direktni poticaj za određeni tekst, krenut ćemo s činjenicom da za nekoliko dana, točnije 5. svibnja počinju jubilarni,15. po redu Rovinj Photodays. Riječ je o najznačajnijoj takvoj manifestaciju u Hrvatskoj, što i ove godine u Rovinj, kad se radi o specifičnim oblicima kulture sasvim sigurno najznačajnijeg hrvatskoga grada, dovodi čitav niz vrsnih majstora fotografije te na brojnim lokacijama, ne samo u Multimedijalnom centru gdje je RPD središnje smješten, organizira sjajne izložbe i tematska predavanja.

Snimio Mateo LEVAK

Genetika

Ove je godine možda najprivlačnija izložba »Velikani hrvatske fotografije pedesetih« na kojoj će biti izložen čitav niz rijetko viđenih povijesno-umjetničkih radova iz zbirki nacionalnih muzeja i galerija. Do kojih nije baš lako doći. Osim ako nisi Denis Redić, osoba kojoj se takvi radovi povjeravaju s punim povjerenjem.

– Niz je važnih značajki koje su oblikovale moje životno poslanje, od dakako interesantne paške genetike do odrastanja u potentnom okruženju Rijeke sedamdesetih godina. Dvije bih ipak mogao izdvojiti – neovisnost u odlučivanju i razmišljanju te poštovanje autoriteta. Iako me poznajete iz medijsko-kulturnih krugova, moje srednjoškolsko obrazovanje stremilo je – medicini. Završio sam srednju medicinsku školu da bi me eros kulture, a morate znati da je Rijeka na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća bila istinska metropola kulture, daleko veća od ove nedavne birokratski obilježene kao EPK 2020, odvela na studij književnosti ali i – organizacije kulture. Bio sam dio prve generacije tog studija čiji su polaznici, u većini, imali želju kulturom – mijenjati svijet, sjeća se Redić.

Ali nakon istinski zanimljivog studiranja u društvu istinski zanimljivih kolega i velike većine jednako takvih profesora, događa se sudar s političkom stvarnošću tog doba. Kultura je istinski živjela život punim plućima, ali skoro isključivo u svojim alternativnim sferama.
Što je dakako dobro za samu kulturu i umjetnost, ne i za velike iskorake koje je Redić sanjao i već tada osmišljavao.
– Odluke se donose brzo. Ili nisu odluke. Kad sam se sudario s birokratiziranim poimanjem kulture, kao i diplome koju sam stekao, jako sam se brzo odlučio na odlazak. Sjetio sam se tada, nakon što sam odslužio vojsku, u kojoj je zbog mojeg sarkastično-alanfordovskog odnosa prema njoj također bilo problema, svoje medicinske izobrazbe pa put – Švicarske. Postao sam osobni njegovatelj, radio sam i na mnogim drugim poljima i planovima, upoznavao specifičnu iseljeničku klimu i modalitet razmišljanja. Da, bio sam na neki način baš »gastarbajter« jer mi je najvažniji cilj bio skupiti što je moguće više novca, vratiti se i u Rijeci započeti poslove o kojima sam maštao, u nemaloj ih mjeri već i tada provodio u djelo, još kao student, sjeća se Redić vremena od kojeg je prošlo više od tri desetljeća.

Denis Redić, Siniša Hančić, Brian Rašić / Foto BORNA FILIC/PIXSELL

Povratak

I dok je nemali broj ljudi zbog rata bježao iz Hrvatske, Redić se 1992. godine u nju vraća. Imati švicarsku radnu dozvolu, pravo na rad i dobru zaradu, sve to ostaviti i vratiti se u ratnu, samim time i ekonomski besperspektivnu Hrvatsku, ili je ludilo, ili je – strast.

– Rekao sam vam već da je jedan od najvažnijih stupova mog života – neovisnost. Švicarska, istina, većinom poslova koje u njoj radite jamči ekonomsku neovisnost, no moja se strast u toj zemlji, svoj tako organiziranoj i bogatoj, nije mogla ostvariti. S druge strane, koliko da to tako devedesetih godina nije izgledalo, Hrvatska jeste, jasan je Redić.
Pa tako 1996. otvara – Astoriju. Dok 99 posto stanovništva tada nije imalo ni maglovita razmišljanja o digitalnom dobu, Redićeva Astoria – informatički centar bila je Microsoft certificirano učilište koje je u deset godina postojanja obrazovalo više od 20 tisuća polaznika, poglavito s područja Primorsko-goranske županije. Mnoge od njih i u novinarskom zvanju, štoviše kao vrlo uspješne novinare. I onda, nakon deset suverenih Astorijinih godina koja je kao gostujuće predavače imala istinske autoritete u pojedinim područjima, dolazi kruna svih želja i razmišljanja – časopis Livingstone. Bila je 2006. godina. Vrijeme je to kad su primjerice tiskani mediji fokusirani skoro isključivo na svoj politički utjecaj zarađivali brda novca. Redić pak kreće s medijem koji se ne naplaćuje, već »drsko« poručuje kako će svoj, vrhunski oblikovani sadržaj – dijeliti! Kako će živjeti isključivo od marketinške prodaje svojih stranica.

Izložbe »Prijatelji mora« na Korzu 2013. – Petar Škarpa, Denis Redić i Ervin Dubrović / Foto MARKO GRACIN

Rovinj Photodays 2022. Središnji dio jubilarnih Rovinj Photodaysa je izložba »Velikani HR fotografije 50-ih«. – Nastala je prije nekoliko godina kada sam hodočastio po mnogim nacionalnim galerijama, muzejima, fotoklubovima i privatnim zbirkama tražeći naše najistaknutije autore hrvatske fine art fotografije 50-ih. Zahvaljujući kredibilitetu koji imam kao osnivač i direktor Photodaysa, nisam imao nikakvih problema s ustupanjem radova te moram još jednom zahvaliti svim kustosima i kolegama na zajedničkoj inicijativi promocije radova ove izložbe. I kao što predgovor kataloga veli, slike s izložbe su nostalgične ljepote, slike potrage za mediteranskim identitetom i izgubljenim vremenom (koje se pretvorilo u mit), slike što otvaraju put u imaginativni život prije 65 godina. To su slike kreativnoga dijaloga s onim čega više nema, a ipak postoji, ističe Redić. Izložba broji 40 radova, a zastupljeni autori su: Ante i Zvonimir Brkan, Joso Špralja, Tošo Dabac, Nikola Vučemilović, Milan Pavić, Đuro Griesbach, Fernando Soprano, Alojz Orel, Andro Damjanić, Ivo Tolić, Zlata Laura Mizner, Igor Emili, Viktor Hreljanović, Abdon Smokvina i Ervin Debeuc, bit će postavljena u Galeriji Lungomare Plaza, šetnica podno Grand Park Hotela Rovinj. Otvorenje je u petak 6. svibnja, prvog dana festivala u 15.30 sati te će biti otvorena do konca svibnja. Damir Hoyka, Denis Redić, Ivo Pervan i Mario Romulić na Rovinj Photodaysima 2010. / Foto PRIVATNA ARHIVA

Livingstone

Livingstone je naprosto bio – čuđenje u hrvatskom medijskom svijetu. Kulturološki, dvojezični beskompromisni »lifestile« magazin koji je u periodu petogodišnjeg izlaženja bio distribuiran u 72 zemlje svijeta i po kojem je kasnije, 2009. godine, ime dobila i specifična Udruga. Cilj mu je bio promicanja nacionalnih kulturoloških vrijednosti koje su pak u suradnji s Ministarstvom kulture, gradovima i općinama te mnogobrojnim turističkim zajednicama organizirala čitav niz projekata koji su se uklapali u definirane programske smjernice. Pretežito na organizaciju festivala, kazališnih predstava, izložbi, koncerata, te zasebno na online komunikacije i izdavaštvo.
– Ma gledajte, nije sve bilo baš tako bajno. Ja sam, opet ponavljam, bio ekonomski neovisan te sam na neki način zahvaljujući tome imao vremena za provođenje svojih ideja u djelo. Nisam bio u grču vraćanja kredita pomoću kojih bih krenuo u realizaciju svojih životnih strasti. Rad u Švicarskoj kao baza i uspješnost Astorije kao nadgradnja to su mi omogućavali. Ali nema se u svemu tome baš puno vremena. Išli su brojevi, marketinška strana priče se nije baš tako brzo razvijala. Znate, uz časne iznimke poput Ivice Vidovića, dugogodišnjeg direktora slavne McCann Ericsson agencije, jednog od prvih pravih istinskih magova hrvatske marketinške scene s početka aktualnog tisućljeća, kad biste došli u te naše vrle agencije, svi bi vas u čudu gledali – želite marketing u časopis koji se dominantno bavi kulturom? Gledali bi me s nekim hinjenim oduševljenjem dok im se u očima vidjela istinska – zbunjenost, pojašnjava nam Redić.

Sanader

Da bi nakon godinu dana bitke za promjenom same paradigme »ispravnosti« plasiranja marketinških poruka i sredstava, došao na red 12. broj. U kojem je Redić želio razgovor s – premijerom Ivom Sanaderom. Na koji je, s obavezom izbjegavanja političkih tema, premijer i pristao.
– Dva smo puta, moj tadašnji urednik Damir Konestra i ja, vraćali taj razgovor na »čišćenje«. Ako sam naime bio rekao – bez politike, onda je bez politike i moralo biti. Svakako, značila su ta vraćanja i mogućnost odbijanja objave, poništenja cjelokupnog novinarskog truda, ali nisu. Ne znam, možda je na odluku da se s premijerom obavi jedan čisti kulturološki razgovor utjecaja imao i njegov ministar kulture Božo Biškupić, kojeg držim za jednog od najboljih ministara kulture kojeg smo ikad imali, a možda je i sam Sanader shvatio da politika nije ni jedina, ni dovoljna kako bi se o vodećem čovjeku države stvorila jasna slika. Uglavnom, svi su akteri razgovora bili i više nego zadovoljni, a posebno je bilo zanimljivo ono što se događalo na – marketinškom planu. Kad su oni isti stručnjaci koji su me odbijali čuli da se u 12. broju Livingstonea objavljuje razgovor s premijerom, jedva sam se obranio od navale. Nikad ni jedan broj Livingstonea, a izašlo ih je više od pedeset, nije doživio takvu zaradu, sve »zahvaljujući« na neki način podaničkom mentalitetu. Mi smo pak nastavili svoju misiju, stvarati magazin koji pomiče granice, koji kulturu u najširem smislu dovodi do jednako tako široko pozicionirane publike, pojašnjava nam Redić.
Iako je Livingstone stao nakon nešto manje od pet godina izlaženja, istoimena Udruga je nastavila svoj život. Izrazito je orijentirana prezentacijskim aktivnostima koje u najširem smislu povezuju kulturu i turizam. Jedna od njih je primjerice izložba na otvorenom »Prijatelji mora«. Ona je ove godine ušla u drugo desetljeće postojanja, točnije kreće njezino 11. izdanje, a uvijek se realizira u suradnji s turističkim zajednicama.

Denis Redić i Marija Braut u Rovinju 2009. / NL arhiva

– Koliko god mi »bježali« od kulture, ona kad ju se ispravno tretira, primjerice kako to čini nemali broj i naših kulturnih pregalaca, kad se u nju vjeruje, ona daje fantastične rezultate. Atraktivne izložbe koje tijekom ljetnih mjeseci izlažemo turistima u deset je godina vidjelo više od milijun posjetitelja. Stotinu tisuća godišnje. Dugi niz godina organiziram i »Autorske izložbe » u galerijama u Rabu, Baški, Omišlju, povremeno u riječkom Kortilu, Cresu, Malom Lošinju, Motovunu te MUO u Zagrebu ili Muzeju Grada Rovinja. Svake godine organiziram i »Autorske izložbe » u galerijama u Cresu, Rabu, Baški, Omišlju, riječkom Kortilu, te MUO i MSU Zagreb ili Muzeju Rovinja. Organizirali smo niz referentnih autorskih izložbi fotografskih i likovnih umjetnika te umjetničkih radova iz fundusa nacionalnih muzeja s kojima godinama surađujemo, s nemalo ponosa ističe Redić.

Rijeka

Ono što je posebno zanimljivo, navedene aktivnosti formirale su i specifične oblike kulturnog turizma o kojima brojne turističke zajednice gradova uglavnom samo – jalovo maštaju. Bolje rečeno, uvrštavaju ih u »copy/paste« godišnje planove kojima ulaze u budžetiranje i nastavljaju – vegetirati. Nevjerojatno je naprosto da osobe poput Denisa Redića, baš oni kulturni zanesenjaci koje kroz život i rad vode strast i želja za civilizacijskim mijenjanjem sredine u kojoj djeluju, mogu uspjeti, najčešće bez proračunskih kuna, dok oni koji institucionalno postoje baš za tu namjenu, obilno »saftani« novcem svih nas, nisu u stanju napraviti skoro pa nikakve pomake.

Livingston – glavni urednik Tomislav Rukavina i Denis Redić / Snimio Sergej DRECHSLER

– Kultura je most. To je na neki način moja najkraća i najdirektnija definicija bezbrojnih djelatnosti koje nas okružuju. Ona je most između umjetnosti i publike, ali i jednako takvo nadsvođenje između svih onih aktivnosti kojima se svakodnevno bavimo i pomaka koje smo dužni činiti kako ne bismo tapkali na mjestu. Kad bi svi mislili, i tako se ponašali, da su promjene nemoguće, bili bismo još uvijek na prapočecima civilizacije. A nismo. Stoga, iako dakako u meni ima još jako mnogo stvaralačkog plamena, jesam, zadovoljan sam periodom koji je započeo mojim upisom studija književnosti i kulture te kasnijim postavkom posla nakon povratka iz Švicarske. Drago mi je da je mnogo onog što se na mojim počecima okolini činilo nemogućim, danas sasvim uobičajeno, »normalno«. Istina, nisam sretan pozicioniranjem Rijeke na današnjoj karti Hrvatske i šire regije, ali nadam se da ni za to nije kasno. Kad sam krenuo s Livingstonom, malo je tko vjerovao da se jedan takav časopis, k tome u cijelosti ovisan o vlastitim prihodima iz marketinških sredstava, može raditi u Rijeci. Nakon njegovog 12. broja svima je bilo itekako jasno da može. Mogao bih tako nabrajati i nabrajati, ali pustimo povijest, pred nama je budućnost i mnogo posla u njoj, zaključio je naš razgovor Denis Redić. Druženje u vrlo prigodnom, pa i inspirativnom ambijentu njegovom radu tako prilagođene kavane, vinoteke, naprosto ugodnog mjesta za kulturne susrete kao što je to trsatski Sabrage. Sva sreća da smo obojica imala nova zaduženja, da smo naprosto bili omeđeni vremenom u koje smo morali smjestiti naš razgovor. Da nije bilo tako, ne bi bilo ni ovog teksta. Naš bi razgovor, naime, i dalje – trajao.