Dario Gauš novi je zapovjednik Vatrogasne zajednice Primorsko-goranske županije, od 1. kolovoza ove godine, kada je tu dužnost preuzeo od dugogodišnjeg zapovjednika Mladena Šćulca koji je otišao u zasluženu mirovinu, ostavivši nasljedniku jednu od najbolje organiziranih i opremljenih županijskih vatrogasnih zajednica u Hrvatskoj.

O planovima za daljnji razvoj primorsko-goranskog vatrogastva, problemima s kojima se vatrogasna zajednica suočava i s kojima će se suočavati u budućnosti, kao i o budućnosti ovog časnog zanimanja općenito, s novim smo zapovjednikom razgovarali u vatrogasnom centru za obuku u Šapjanama.

Centar Šapjane

Ulazite u, u svakom smislu, pa i doslovnom, velike cipele vašeg prethodnika Mladena Šćulca, za čijeg su dugogodišnjeg zapovijedanja vatrogasnom zajednicom Primorsko-goranske županije ostvareni brojni važni projekti i općenito značajan napredak pa vatrogasna zajednica PGŽ-a slovi za jednu od najboljih u Hrvatskoj. Kakva je vaša vizija daljnjeg razvoja, hoćete li provoditi politiku kontinuiteta ili s vama dolaze i značajne promjene?

– Prije svega želim zahvaliti Mladenu na njegovom ustrajnom radu na unapređenju županijske vatrogasne zajednice, na svim razinama.

Kada govorimo o cipelama, to je nešto što od njega sigurno neću naslijediti, jer bi mi bile jako prevelike (smijeh). Što se tiče kontinuiteta, od 2005. godine sam predsjednik Povjerenstva za obuku vatrogasaca na razini županijske vatrogasne zajednice, a od 2004. godine sam na poziciji zamjenika zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe Rijeka, tako da sam već dugo vremena uključen u strateška planiranja na županijskoj razini.

Radikalnih zaokreta neće biti, već ćemo provoditi politiku kontinuiteta, a taj kontinuitet imat će cilj napretka, prvenstveno po pitanju operative, ljudstva i tehnike.

Vatrogasna zajednica PGŽ-a fokusirat će se na jačanje svih kapaciteta, a to se primarno odnosi na ljude. Već niz godina imamo osposobljavanja vatrogasaca, gdje naglasak stavljamo na dobrovoljne vatrogasce, a i sebi sam kao cilj postavio to da ta osposobljavanja naše vatrogasne postrojbe ne koštaju ništa, već da sredstva pokušamo iznaći kroz europske fondove i druge vidove financiranja.

Ključan je pritom i naš vatrogasni trening-centar u Šapjanama, koji je dosad velikim dijelom stvoren entuzijazmom, ali entuzijazam više nije dovoljan.

Pritom moram zahvaliti Primorsko-goranskoj županiji koja prati naš rad, a zadnji primjer kapitalnog ulaganja je vatrogasni toranj koji je trenutno u izgradnji.

Do sad je u njega uloženo gotovo 200 tisuća eura, a još je potrebno uložiti 350 tisuća. To će nam omogućiti i da se obuka u sklopu Državne vatrogasne škole obavlja na našem poligonu.

Vatrogasna škola nam je strateški prioritet i želimo riječko odjeljenje škole zadržati ovdje. Među prioritetima koje sam zacrtao su Gorski kotar i otoci, gdje moramo podići standard na najvišu moguću razinu, kroz suradnju s lokalnom upravom, kako bismo imali dovoljne kapacitete da budu samostalni, kao i da osiguramo prebacivanje kapaciteta s kopna na otoke u slučaju potrebe.

Odijelo ne nosiš kući

U kakvom je stanju naša vatrogasna zajednica u ovom trenutku, možemo li mirno spavati kad je riječ o zaštiti od požara i drugih nepogoda? Imamo li dovoljno ljudi i opreme, te jesu li vatrogasci dovoljno obučeni za sve izazove koji su pred njima?

– Tijekom proteklih dvadesetak godina imali smo priliku surađivati s vatrogascima iz inozemstva, odlascima na obuke izvan Hrvatske, a i oni su dolazili kod nas pa smo imali puno prilika za usporedbu s vatrogasnim postrojbama iz zapadnih zemalja, da vidimo gdje smo i kako stojimo u odnosu na njih.

Tvrdim da smo u razini ne samo Europe nego i svijeta. Nisu česte prilike da ovdje održavamo međunarodne tečajeve, s pripadnicima vatrogasnih organizacija iz cijelog svijeta, a jedan takav je sad pred nama, započinje 16. rujna, ali kada vatrogasci iz razvijenih zemalja dođu ovdje, vide da je oprema i sve ostalo na razini onoga čime oni raspolažu.

Intencija svih vatrogasnih postrojbi na našem području je da pratimo svjetske trendove te se u skladu s njima i opremaju i osposobljavaju.

Ne samo po pitanju korištenja opreme nego i razvoja vatrogasne zajednice, kao i trendova u zajednici općenito. Evo, konkretan primjer onoga gdje vatrogastvo možda kaska za događanjima u zajednici su sve više prisutna električna vozila, a time i požari na njima.

Još uvijek nije pronađeno potpuno sigurno rješenje da se spriječi izbijanje takvih požara, kao ni adekvatan odgovor vatrogasne zajednice na problem požara baterija električnih vozila, već se i dalje takve intervencije svode dobrim dijelom na improvizacije. To je, primjerice, nešto s čime se moramo ozbiljno uloviti u koštac i pronaći prava rješenja.

Vatrogasac ste već tridesetak godina, koliko se u to vrijeme promijenilo vatrogastvo, od osobne zaštitne opreme vatrogasaca, pa sve do pojave autonomnih vozila za gašenje požara i obavljanje drugih zadaća. Koliko je razvoj tehnologije pridonio razvoju vašeg posla?

– Dakako da su s razvojem novih tehnologija i materijala stvari išle na bolje. Moja prva smjena u Javnoj vatrogasnoj postrojbi grada Rijeke, izgledala je tako da me stariji kolega odveo do stalaža s osobnom zaštitnom opremom i rekao »evo, odaberi jedno odijelo za sebe«, a to su bila već nečija odijela, koja su nosili drugi vatrogasci.

Sada se stavlja veliki naglasak na sigurnost vatrogasca, što je i svjetski trend kojemu moramo težiti. U današnje vrijeme imamo jako puno sintetičkih materijala, koji prilikom izgaranja, osim topline, oslobađaju i brojne toksične spojeve, a vatrogasci su tome izloženi.

Zato je, osim nabave kvalitetnog odijela i ostale zaštitne opreme, iznimno važno opremu redovito, poslije svake intervencije očistiti, oprati, jer inače vatrogasac još mjesecima te toksične spojeve i sitne čestice nosi na sebi i udiše ih.

Standard koji bi trebalo pratiti, a riječka postrojba je na toj razini već godinama, je da vatrogasac odijelo ne nosi kući, nego ga postrojba pere za njega, pri čemu postoje i zamjenska odijela.

U nekim, najrazvijenijim dijelovima svijeta postoje standardi da vatrogasac ima i po tri kompleta zaštitnih odijela i opreme na raspolaganju.

Zapošljavanje sezonaca

Koliko su odijela i oprema danas bolji u zaštiti vatrogasaca na intervencijama, u odnosu na one s početka vaše karijere?

– Postojalo je sredinom devedesetih godina zaštitno odijelo, proizvedeno još za Jugoslavije, zvalo se Neplam i imalo savršene rezultate u smislu zaštite od opekotina.

Problem je, međutim, bio u tome što vatrogasac opremljen takvim odijelom nije možda bio opečen, ali je u njemu mogao biti doslovce skuhan.

U usporedbi s tim, danas je naglasak na paropropusnim membranama i drugim tehnologijama i materijalima koji osiguravaju »dišljivost« odijela i propuštaju paru od znoja i disanja van iz odijela, a istovremeno štite od visokih temperatura.

Puno se napredovalo po pitanju težine same opreme, koja je danas neusporedivo lakša.

Oprema je važna, ali što je s ljudima. Vidimo zadnjih godina da radne snage nedostaje u gotovo svim zanimanjima. Kakvo je po tom pitanju stanje u našoj vatrogasnoj zajednici, jesu li mladi i dalje zainteresirani za taj posao? Kakva je situacija sa zapošljavanjem sezonskih vatrogasaca?

– Kad je riječ o dobrovoljnim vatrogasnim društvima, ona imaju zbilja lijep kontinuitet u radu i primanju novih članova. Mi uvijek kažemo da će najbolji operativci biti oni koji su kroz DVD-ove počeli s vatrogastvom od malih nogu.

Oni često stasaju u DVD-u, a zatim upišu vatrogasnu školu i zaposle se u profesionalnim vatrogasnim postrojbama. Problem na razini Hrvatske, koji je posebno izražen u priobalju, je pojačana potreba za operativnim članovima, posebno u sezoni, jer u turizmu će ti mladi ljudi zaraditi više nego što bi mogli u vatrogastvu.

Dobrovoljno vatrogastvo pritom se ne plaća, a dobro je da su doneseni pravilnici koji bi trebali uskladiti plaće vatrogasaca na razini države.

O tome koliki je interes, možda najbolje govori podatak da smo krajem devedesetih, kada smo zapošljavali osmoricu vatrogasaca, imali osamdeset i šest valjanih zamolbi.

Sada za isti broj radnih mjesta bude maksimalno dvadesetak zamolbi, što pokazuje da obučenog vatrogasnog kadra nedostaje. Što se tiče sezonaca, imamo odobreno zapošljavanje 65 sezonskih vatrogasaca, a zaposlili smo ih 36.

Hoće li to postati problem, odnosno hoćemo li imati dovoljno vatrogasaca za desetak ili petnaest godina? Tko će gasiti požare?

– To neće postati problem, taj problem već postoji. Kako ga premostiti? Na razini županijske vatrogasne zajednice pokušavamo mlade ljude motivirati, ne samo novcem, jer u nekim drugim zanimanjima vjerojatno će zaraditi više, nego da im pružimo temeljna i specijalistička osposobljavanja, kao i neke druge pogodnosti.

Pritom se za članove DVD-a sve to organizira uglavnom vikendima, jer to su mahom ljudi koji su zaposleni ili se školuju pa preko tjedna nemaju vremena sudjelovati.

Štrajk bio očekivan

Primanja su ipak jedna od najvažnijih stvari prilikom odabira karijere, a prije nešto više od godinu dana, upravo zbog nezadovoljstva riječkih vatrogasaca visinom plaće doživjeli smo i prvi štrajk vatrogasaca, ne samo u našoj županiji nego i u Hrvatskoj. Je li se štrajk mogao izbjeći i još važnije, kako osigurati sredstva da se tako nešto ne ponovi?

– Štrajk je, rekao bih, bio očekivan. Na razini društva općenito imamo pojavu da mladi ljudi drugačije razmišljaju o poslu i očekivanjima od njega, što je, smatram, dobro.

Ja sam još iz onih generacija odgajanih po sistemu nije važno kolika je plaća, važno da imaš posao i da je plaća redovna. Danas je situacija takva da će onaj tko želi raditi naći posao i mladi su toga svjesni te s pravom traže odgovarajuće plaće za svoj rad.

Problem je ono što je napravedno nametnuto jedinicama lokalne samouprave, s državne razine, gdje je netko odlučio da će plaća biti tolika, a vi sad smislite kako ćete naći sredstva za isplatu.

Plaće su s novim pravilnicima izjednačene u svim profesionalnim postrojbama, ali država u tome sudjeluje s minimalnim financijskim standardom, koji je na snazi još od 2000. godine.

Tijekom godina se, međutim, događalo da je broj profesionalnih postrojbi rastao brže od tih financijskih sredstava koje osigurava država pa se taj »kolač« komadao na sve više i više korisnika.

Imamo najave da će se državna sredstva za plaće povećati, a nadam se da će tako doista i biti.

U kojoj mjeri će tehnologija zamijeniti čovjeka na terenu prilikom vatrogasnih intervencija? I sami ste prošli brojne obuke, tečajeve i školovanje u Hrvatskoj i inozemstvu, pratite najnovije trendove u vatrogastvu – postoji li oprema koja barem dijelom može nadomjestiti ljude, te hoćemo li takve uređaje uskoro vidjeti i kod nas?

– Za neke stvari postoje uređaji koji su iznimno korisni. U prvom redu to su dronovi koje koristimo za nadzor i rano otkrivanje požara, zatim imamo u Hrvatskoj već dva gusjeničara, bez posade, koje je moguće poslati da gase požar.

Tu su, naravno i zrakoplovi za gašenje požara koji su iznimno važni. No, unatoč silnom razvoju tehnologije, nisam siguran da će stroj ikada moći u potpunosti zamijeniti vatrogasca.

Evo samo jedne situacije – imamo požar u objektu i dojavu da je unutra osoba koju treba izvući van. Nisam siguran da će stroj u neko dogledno vrijeme moći jednako brzo i učinkovito učiniti kao što može dobro obučeni i opremljeni vatrogasac.

Problem kod strojeva je i njihovo kvarenje, posebno na elektronici novijih vozila i uređaja. Kad koncipiramo naša vatrogasna vozila, koja danas imaju puno elektronike, uvijek želimo imati i backup u vidu mogućnosti korištenja s isključenom elektronikom, isključivo manualno.

Možda će, kad elektronika postane dovoljno pouzdana, strojevi moći u većoj mjeri zamijeniti ljude, ali mislim da nikad u potpunosti.

Uloga građana

Ovih dana, kao i svake godine u ovo doba, svjedočimo velikom broju požara na otvorenim prostorima, osobito na jugu Hrvatske, u Dalmaciji. U Primorsko-goranskoj županiji, iako je i ona smještena uz more, sa sličnim klimatskim uvjetima i raslinjem, kao u ostatku priobalnog dijela zemlje, u većini godina takvih je požara manje ili su manjih razmjera. Zašto je tome tako?

– Tvrdim da su osnova protupožarne zaštite naši građani. Oni su ti koji prilično savjesno provode sve ono što ima veze s upotrebom plamena na otvorenom.

Na razini županijske vatrogasne zajednice zaista imamo vrlo malo problema s nesavjesnim spaljivanjem korova ili drugim radnjama koje podrazumijevaju korištenje plamena na otvorenom.

Ne kažem da se to ne događa, ali to su doista rijetki i izdvojeni slučajevi. I kod nas su temperature vrlo visoke, goriva tvar je mediteranska vegetacija koja se vrlo lako i brzo u ovo doba godine može zapaliti, nema velikih razlika duž obale, pa zaista tvrdim da je ključno savjesno ponašanje naših građana.

Treba istaknuti i dobru interakciju lokalnih vatrogasnih postrojbi i građana, primjerice vatrogasne postrojbe će uglavnom i bez naknade obaviti spaljivanje određenih površina te na taj način prevenirati nastanak požara.

S druge strane, već desetljećima je problem to što smo napustili polja, napustili šume, a priroda preuzima svoje, širi se šuma i šikara, što povećava količinu gorive tvari, olakšava izbijanje i širenje požara te otežava njegovo gašenje.

Kakva je trenutna sigurnosna procjena po pitanju požara na području Primorsko-goranske županije i na što upozoriti građane, kako bi se dodatno smanjila opasnost od izbijanja požara na otvorenom?

– Trenutno smo u području umjerene opasnosti od nastanka i širenja požara otvorenog prostora. To ne znači da se požar, ako krene, neće širiti.

U sukladnosti s odlukama Vlade, prilikom visoke i vrlo visoke opasnosti, imamo i stalna vatrogasna dežurstva što omogućuje bržu reakciju, a i van tih dana visoke opasnosti, dio postrojbi ima dežurstva što također omogućuje brzu reakciju prilikom izbijanja požara.

Što se građana tiče, treba stalno ponavljati kako je od početka lipnja do kraja listopada zabranjeno bilo kakvo spaljivanje uz okućnice, uz izuzetak onih spaljivanja koja se provode uz prisustvo vatrogasne ekipe.

Moj savjet je da se spaljivanje pokuša u potpunosti izbjeći te da se koristi kompostiranje. Vrlo je važno i da se trava i nisko raslinje redovito kose i održavaju. najučinkovitiji pristup protupožarnoj zaštiti je taj da moramo imati na umu kako svim tim radnjama štitimo svoje objekte, a time i sve ostale.

Neke države su po tom pitanju otišle korak dalje pa građanima omogućuju da, u slučaju da susjed ne održava svoju okućnicu, odnosno kosi travu, oni to učine sami i na susjedovom posjedu.

Zasluga DVD-a Klana

Zašto ste odlučili postati vatrogasac? Je li to bilo iz obiteljskih razloga, vaš stric je Slavko Gauš, također bivši zapovjednik i predsjednik Vatrogasne zajednice PGŽ-a, ili je riječ naprosto o tradiciji Klane iz koje dolazi razmjerno veliki broj vatrogasaca? Kako usklađujete posao vatrogasca s privatnim životom? Kako vaša obitelj i obitelji drugih vatrogasaca doživljavaju vaš posao, znamo da nije lako biti vatrogasac, ali kažu da nije lako biti ni supruga vatrogasca ili suprug, s obzirom na to da imamo i ženskih pripadnica vatrogasnih postrojbi?

– Kako je supruzi bilo sve ove godine, to trebate pitati nju (smijeh). Svaki vatrogasac reći će vam da ovo nije zanimanje nego način života.

I svaka familija koja ima vatrogasca je vatrogasna familija te dio veće vatrogasne obitelji. U postrojbama imamo puno primjera gdje su sinovi pratili stope svojih očeva i postali su vatrogasci.

Za moj odabir ovog zanimanja najzaslužnije je sigurno moje matično Dobrovoljno vatrogasno društvo Klana, čiji sam član postao još kao dijete i gdje se, da tako kažem, dogodila ljubav.

Nakon obuka, krenuo sam 1998. i sa studijem, i od tada zapravo sebe više ne vidim igdje osim u ovoj struci.

Obuka potražnih pasa

Velike uspjehe Vatrogasna zajednica PGŽ-a ostvarila je na potručju intervencija kod prirodnih ili ljudskom rukom uzrokovanih katastrofa, posebno u razvoju traganja i spašavanja u ruševinama, pri čemu ste bili pioniri u formiranju vatrogasnih jedinica s potražnim psima. U kojoj mjeri ćete dalje razvijati i taj segment vatrogastva?

– Rukovodstvo vatrogasne zajednice je, pri izlasku vatrogastva iz MUP-a, jako dobro prepoznalo naše potrebe. Strategija je bila da se ljude šalje u inozemstvo na obuku i stjecanje novih znanja koje su onda prenosili na ostale članove.

I ja sam produkt takvog razmišljanja, i brojnih obuka koje sam prošao, a zatim i sam obučavao kolege u Rijeci i na drugim lokacijama.

Što se tiče prirodnih nepogoda, na vrijeme smo detektirali da će klimatske promjene usmjeravati naš posao sve više k takozvanim tehničkim intervencijama.

Još početkom tisućljeća na svjetskoj razini je omjer požarnih i tehničkih intervencija bio otprilike pedeset-pedeset posto. Sada na razini naše županijske zajednice imamo otprilike 25 intervencija požarnih i 75 posto tehničkih intervencija, što jasno ukazuje da se stvari mijenjaju i da su tehničke intervencije sve češće, a taj će se trend nastaviti.

Kad osoba pozove vatrogasce u pomoć, ona očekuje rješenje problema. A da bi se problemi s kojima ćemo se suočavati u budućnosti mogli rješavati, bit će nužan interdisciplinarni pristup u obuci vatrogasaca.

Prvi iskoraci u tom smislu bili su u obuci potražnih pasa, a u okviru tehničkih spašavanja dali smo veliki doprinos i na području cijele Hrvatske, jer su upravo naši instruktori obučavali vatrogasce iz svih dijelova zemlje, primjerice, za spašavanje iz visina i dubina.

Prvi smo uspostavili i samostalni vatrogasni operativni centar, čime smo dali značajan doprinos prilikom potresa u Petrinji, gdje su pali svi telekomunikacijski sustavi pa je preko našeg komunikacijskog zapovjednog vozila išla sva telefonska i radio komunikacija, a u našem vozilu su zaprimani i pozivi na broj 193.

Poginuli vatrogasac ostaje rana u  životu postrojbe

Koje intervencije biste izdvojili kao možda najteže, najzanimljivije ili najzahtjevnije?

– Bilo je svakakvih situacija, tragičnih i komičnih. Nažalost, najteža situacija bila je 2005. godine, kada je kolega Edo Surina poginuo prilikom intervencije na Kantridi.

Postrojba koja je dožvjela takvu tragediju od toga se nikad ne oporavi u potpunosti i ne zaboravlja. To će ostati rana u životu naše postrojbe.

Tada sam kao mlad rukovoditelj došao u situaciju da preuzmem zapovijedanje i pokušam motivirati ekipu da završi intervenciju budući da je požar još bio u tijeku.

Izazovan je bio i veliki požar kod Selca, gdje smo prvi put uspostavili takozvani Incident command system, a tu su bili i civili, brojni objekti.

Najgora intervencija koju pamtim je ona kada je kamion miješalica prošao kroz raskrižje u Vukovarskoj ulici pri čemu je poginulo dvoje ljudi.

Od komičnih situacija, neke nisu za javnost, ali sigurno se izdvaja ona kada smo po kaskadama nekadašnjeg kamenoloma na Orehovici pokušavali uloviti kozu, da ne padne i nastrada.