Pitam urednicu Helu izlazimo li kao dvobroj za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a ona mi esemesa da ne i da izlazimo svaki dan. Znači, ova moja kolumna će biti objavljena u četvrtak 5. kolovoza 2021. godine. Baš sam mislio pisati o drenovskoj Lepoj Breni i o Slatkom grehu i kako me je ta priča ful rastužila. Naime, Lepa Brena je zgrada ispod Cvetkova trga, čini mi se šesterokatnica i najveća je u okruženju pa su je valjda zato prozvali Lepom Brenom. Mada, meni uopće ne nalikuje na Brenu ni po čemu. Meni je Lepa Brena bila Brena zbog Slatkog greha, kako sam nazvao jednu neuglednu trešnju pored koje sam prolazio u svakodnevnim šetnjama.

Trešnja jedva da se primjećivala na neurednoj javnoj površini uz Brenu. Prije jedno tri-četiri godine kada sam shvatio da je ludo davati bogatstvo na placi za trešnje, a još luđe preskakati ograde i sladiti se susjedskim trešnjama, primijetio sam na toj neuglednoj površini još neugledniju trešnju, onu s malim plodovima. Probao sam ih i odmah sam shvatio da su trešnje slatke kao sladak grijeh i da je igrom sudbine to stablo niklo uz Brenu. Sladio sam se i ovog ljeta jer nikomu nije padalo napamet probati mali neugledni plod. Prije tjedan dana, zlo mi je došlo, netko je ispilio neuglednu trešnju. Ono što je raslo desetljećima ubijeno je za nekoliko minuta. Onda sam shvatio da bi objava teksta o Lepoj Breni na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, bez obzira na tragičnost ubijanja trešnje, mogla nekoga isprovocirati. Jednostavno, nije to tema, zaboravi. A što ću…

Krajem srpnja 1995. godine ekipa je išla na Krk na Majin rođendan. Maja je šljakala kao servirka u nekom hotelu u Baški, a mi smo je odlučili razveseliti svojim dolaskom. Išli smo busom Autotransa. Proslavili rođendan 30. srpnja 1995. godine, prespavali na plaži i već sljedećeg dana krenuli za Rijeku. Zezali smo se na plaži da će nas odmah s Krčkog mosta preusmjeriti prema Senju i Gospiću. Tih je dana na radiju neprestano puštana domoljubna glazba, ali neprestano. Kontali smo se da se ne diže domoljubna svijest onako bez veze i da se nešto sigurno sprema. Kada sam stigao kući, kaže mama da sam dobio poziv za gardu.

Umirim je da je netko na vojnom odsjeku pogriješio jer sam redovni student. Nazvao sam Maju i rekao joj isto to. Sljedeće sam jutro otišao na vojni odsjek na Rivu s indeksom. Barba koji je tamo radio je u žurbi, jer je bila velika gužva, rekao da je došlo do greške i da odem mirno doma i da se ne sikiram. Smijali smo se doma nesposobnosti vojne birokracije prije nego što sam otišao spavati. Rano ujutro netko zvoni na vrata. Otvorio je stari. Vojna policija. Pitaju, gdje vam je sin. Pita stari koji sin, a vojni policajac uzima papir i kaže Damir. Stari kaže eno ga u sobi spava. »Budite ga«, zapovijedi policajac, a stari ih pozove na kavu i probudi me. Bilo je oko pet ujutro. Trljao sam oči, a onaj policajac, krupna ljudina, prozbori: »E Damire, Damire, ne može se izbjegavati vojna obveza kada domovina zove«.

Ja u šoku. Pokušavam objasniti da mi je barba s vojnog odsjeka rekao da su greškom poslali poziv, da sam redovan student… »Ajde, ajde, oblači se i s nama, ima kome ćeš objašnjavati na Trsatu«, oštro je rekla od brda odvaljena ljudina. Čim sam dovezen na Trsat nije bilo nikoga da mu objasnim da sam redovan student, da je riječ o grešci i ubrzo sam prestao truditi se. Odvezli su nas u Klanu, zadužili smo uniforme. Molio sam samo da me bace do kuće da uzmem knjige kako bih na položaju učio za jedan ispit

– Teorija jezika kod profesorice Marije Turk. I odvezli su me. Poslije smo završili, mislim da je Gornji Kosinj. Oko tri-četiri sata 4. kolovoza 1995. godine probudili su nas, dali nam municiju i po dvije bombe. Stavio sam sve to u ruksak zajedno s tri knjige ispitne literature iz Teorije jezika. I počeli hodati u lički mrak dok su nas nove čizme na nogama ubijale. Tri knjige za ispit iz Teorije jezika koje su bile prilično tanke prošle su cijelu Oluju u mom borbenom ruksaku. Drugari iz 8. domobranske su umirali od smijeha kada su to vidjeli. I kada se slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, mislim na Teoriju jezika. I kako je sreća da sam u predroku položio Stariju hrvatsku književnost kod profesora Milorada Stojevića. Jer da nisam, u ruksaku bih nosio puno veći teret, knjige od po 500-tinjak stranica. I kažem si, dobro si prošao, crni Damire.