Profesor Mencer ustao je sa stolice i polagano krenuo do govornice. Od 11 sati ujutro čekao je taj trenutak, znao je da je došlo njegovih pet minuta tih poslijepodnevnih sati 27. svibnja 2020. godine. Stavio je smireno ruke na govornicu koja je ovaj put bila smještena u dvorani na Zametu zbog COVID-19.

Duboko je udahnuo i razmišljao o perfidnosti predlagača, onog Danka Švorinića iz Liste za Rijeku, koji je iskoristio raspravu o Danu državnosti između nesretnog predsjednika Zorana Milanovića i našeg premijera Andreja Plenkovića kako bi progurao odluku koja će imati dalekosežne posljedice.

Kada je vidio dnevni red sjednice gradskoga parlamenta, odmah je znao da nešto nije u redu. Ali javnost je bila zabavljena presicama Nacionalnog stožera Civilne zaštite. Pročitao je materijal o vraćanju tobože povijesne riječke trobojnice, sjetio se vraćanja dvoglavog orla na Riječki toranj, višejezičnih natpisa, Zanellinog trga.

Zbrojio je profesor dva i dva i odlučio je da on neće pasti na tom ispitu kao loš student koji ni ne pogleda ispitnu literaturu, već uči iz onih sižea koji kruže iz generacije u generaciju. Profesor Mencer je izdahnuo i uključio mikrofon.

– Ta zastava obilježava izgon Hrvata iz Rijeke. Ta zastava ne može biti simbol Rijeke u Hrvatskoj, zavapio je profesor Mencer.

Vratio se na svoje mjesto, ali nije bio miran. Prisjetio se reakcija kolegica i kolega na izlaganje njegovog stranačkog kolege Damira Popova koji je u ime Kluba vijećnika HDZ-a zatražio odbacivanje prijedloga Liste za Rijeku s gnušanjem.

– Osobno držim da je gradonačelnik izložen političkom reketarenju određenog broja gradskih vijećnika, od kojih mu zavisi izglasavanje određenih odluka u Gradskom vijeću i to vijećnika koji prekomjerno favoriziraju identitet grada koji nije hrvatski, a koji se ovom gradu i autohtonom hrvatskom stanovništvu nameće neprihvatljivim metodama još od Austro-Ugarske nagodbe i tzv. riječke krpice iz 1868. i riječkog provizorija iz 1870. godine i traje sve do sloma Austro-Ugarske nagodbe 1918. godine i nadalje do sloma fašizma i nacizma 1945. godine, održao je povijesnu lekciju Popov.

Švorinić i kolega mu iz Liste za Rijeku Predrag Miletić hvatali su se za glavu i odmahivali rukom u nevjerici.

Profesor Mencer znao je da je to rezultat snage argumenata, očekivao je da će hladan znoj obliti lica predlagača, ali i riječkoga gradonačelnika.

I nikako mu nije bilo jasno zbog čega se većina vijećnika ipak smijulji i ne pokazuje nikakvu nervozu nakon što je otkriven perfidni plan u režiji Švorinić-Obersnel. On i drug mu Popov izmijenili su poglede jer su počeli shvaćati da je sve dogovoreno.

Odlučili su udisati još to malo slobode bez straha od ugroze sve dok predsjednik Gradskog vijeća Andrej Poropat koji se također smijuljio ne zapita tko je za, tko je protiv i ima li suzdržanih.

I možda su u tom trenutku sjetili se Josipa Broza čiji je brod na popravku u Kraljevici, možda su se sjetili svih onih proslava Dana antifašističke borbe na Tuhobiću na kojima nisu bili, svih onih polaganja vijenaca na Delti na koje nisu došli jer im je bilo zgodno ne doći.

Možda su pomislili da bi bilo dobro organizirati omladinsku radnu akciju »Kraljevica 2020« za stranačke kolege s Jadranskog trga 1 koji će uzeti brusilice i aparate za varenje kako bi »Galeb« bio što prije gotov i kako bi se usidrio na Molo longu, pardon, Riječkom lukobranu. Da stane na branik hrvatske Rijeke od nevolja koje mogu doći s druge obale Jadrana.

I ko za vraga, tada su se sjetili da je onaj Švorinić bio za taj »Galeb«, a oni nisu. I ništa im više nije bilo jasno u tim bespućima povijesne zbiljnosti.