Avenija je put kojim se dolazi u neki grad, kojim se prilazi trgu, zgradi, dvorcu, ulica s drvoredom u gradovima, često lijepa, široka ulica uopće, a svakako je najpoznatija pariška Avenue des Champs-Elysees. Pa, čini mi se da je riječki Champs Elysees Krešimirova ulica. Godinu i pol dana sam strahovao kako će završiti priča s rekonstrukcijom oborinske kanalizacije i svega ostaloga što se radilo u Krešimirovoj ulici. I nisam strahovao zbog same Krešimirove, strahovao sam zbog platana koju Krešimirovu čine avenijom. Platana koje su za mene uvijek bile početak ulaska u grad, kroz zeleni tunel dok ujesen ne otpadne lišće. I uvijek sam im se radovao.

Susret s platanama značio je da je blizu Žabica, odnosno grad. Na dvojku sam uvijek išao na nekadašnje okretište ispod Ulice braće Bačić. Cvikali bi kao djeca karticu, sjeli u zadnji dio busa i krenuli najčešće u kino. Sve do Mlake nisam ni gledao kroz prozor. A onda bih gledao platane.

Gledao sam platane i kada bi kao srednjoškolci odlazili na Kont, a u bus smo ulazili kod Novog lista. Prolazeći kroz taj zeleni tunel, razmišljao sam o onim djevojkama koje ćemo sresti, koje će nam se svidjeti i kojima nikada nećemo prići. Razmišljao sam koliko je generacija prolazilo zelenim tunelom ili onim pekrasnim jesenskim prije nego što lišće otpadne i razmišljalo o prvim ljubavima koje se uglavnom nikada neće dogoditi osim u nadanjima mladih ljudi. E, zbog toga sam strahovao za platane prije godinu i pol dana.

Kada su došli radnici i zaorali asfalt Krešimirove ulice, umro sam od straha što će biti s jednim od najstarijih drvoreda u Europi. Omotali su ih u neke najlonske haljine da bi ih zaštitili, ali bojao sam se da će prekrasna stabla stradati i biti žrtvom progresa kao što je to ponekad znalo biti.

Srce mi je pucalo kada sam vidio orezana stabla, bila su kao siročad za koju nikoga nije briga. U glavi mi je sama krenula ona pjesma Đorđa Balaševića »Ne lomite mi bagrenje, ne lomite ih jer pod njima sam je ljubio, ne lomite mi bagrenje jer sve ću da vas polomim«.

Dobro, nisam ljubio pod platanama u Krešimirovoj, ali one su bile prekrasan put do Žabice i do grada gdje sam se nadao da ću ljubiti nekoga, kao i sve one generacije koje su gledale riječke platane od kada su posađene 1873. godine, kako bi uljepšale put do gradskog parka na Mlaki koji se zvao Giardino Pubblico.

Valja se prisjetiti da sam ja hitao u susret ljubavi Ulicom Borisa Kidriča, kako se zvala Krešimirova u doba mraka, a neke ranije generacije od moje šetale su ili vozile se riječkom avenijom koja se zvala Corsia Deak, Avenija Crnih košulja (Vialle di Camicie Nere), Musolinijeva avenija (bože mi prosti), Ulica Giovanni Duiz (Via Duiz), a što je podatak koji se može pronaći u izvrsnom članku Madlene Zubović »Ulicama moga grada«.

Jednom prilikom sam hodao prema Novom listu jer je prometna gužva bila neizdrživa. Na gradilištu Krešimirove naišao sam na Željka koji je sada ful faca za zaštitu kulturnih dobara, mog nekadašnjeg susjeda iz Braće Bačić. On je samo vrtio glavom kada sam ga pitao za platane.

Činilo mu se da će sve stradati, i platane i avenija u onom građevinskom kaosu kojemu su građani Rijeke svakodnevno svjedočili, kaosu koji se neprestano produljivao i koji je prijetio da postane crna rupa koja će sve progutati. Srećom, Željko je okrenuo na priču o obitelji pa sam nekako došao sebi.

A u glavi se opet javila melodija »Ne lomite mi bagrenje«, onaj dio kada Balašević zaurla »jer sve ću da vas polomim«. Ali, platane su izdržale progres, a Krešimirova je otvorena. Riječka avenija, riječki Champs Elysees i dalje će biti put do grada nekim novim mladim ljudima kroz zeleni tunel do voljenog dragog ili drage.