Postoje neki datumi kojih se čovjek treba sjećati cijeli život jer su mu uljepšali turobno bivstvovanje. Meni je jedan od takvih datuma 1. veljače 2020. godine. Najgore je to što sam skoro zaboravio na njega jer je godinu dana proletjelo u samoizolaciji, karanteni, brojenju zaraženih koronavirusom, zbrajanju šteta od potresa.

Taj jedan dan, 1. veljače, kada podvučem crtu na prošlu godnu, ipak je toliko pozitivan da ću 2020. godinu pamtiti ipak po dobru, kao godinu u kojoj je moj grad bio Europska prijestolnica kulture. Znam da nije oportuno u pozitivnom kontekstu izdvajati projekt u gradu koji je pun neke teško objašnjive zlobe i zluradosti. Može biti da je to od previše kiše i južine, kiše koja je padala i toga dana i prijetila da će onemogućiti svečano otvaranje Europske prijestolnice kulture u akvatoriju riječke luke i izvođenje Opere industriale.

Da se razumijemo, projekt EPK treba sagledavati iz svih perspektiva, treba ga propitivati s političkih pozicija, s kulturnih pozicija, treba inzistirati da se do kraja razjasne negativne ocjene Državne revizije kada je riječ o poslovanju gradske tvrtke Rijeka 2020 koja je bila zadužena za vođenje projekta, neka pravosudne institucije do kraja razjasne kaznene prijave u vezi s odabirom izvođača za postavljanje pozornice za svečano otvaranje, neka se ispita do kraja svaka stavka honorara koji je isplaćen i za svečano otvaranje i za programe EPK-a.

Tako treba biti i dobro je da je tako jer kao građani imamo pravo dobiti odgovore na sva dvojbena pitanja, kao građani grada koji je prvi hrvatski grad koji je bio EPK. No, bez obzira na sve te dvojbe, meni je srce uvijek bilo ispunjeno kada sam prolazio pored Zavičajnog muzeja na Drenovi na kojemu se ovih godinu dana viori zastava EPK s onim crvenim suncem. Nisam bio jedan od onih koji kao da su jedva dočekali pandemiju kronavirusa koja je dovela u pitanje realizaciju projekta, kojima je to bio razlog za slavlje jer se, eto, pokazalo da su svi zaduženi za taj projekt, kao i gradska vlast, nesposobni. Nisam bio ni u jednom trenutku jedan od onih koji je sve to jedva dočekao kako bih ponosno kazao: jesam li vam rekao da je sve to jedno veliko ništa i da će propasti. Možda zato što mi se taj 1. veljače urezao u memoriju kao jedan od najznačajnijih datuma u mom životu.

Dan prije svečanog otvorenja u redakciji je bila totalna frka. Trebalo je organizirati ljude za praćenje događaja koji se odvijao tijekom 24 sata. Kolege iz rubrike kulture bili su nedostatni za pokrivanje svega pa smo morali uskočiti mi iz gradske. Mene je dopalo praćenje dijela događanja nakon svečanosti otvorenja. Sjedio sam kod kuće i čekao na svoj red da odem na zadatak. Gledao sam svečano otvaranje i Operu industriale u televizijskom prijenosu. Kada je Zoran Prodanović Prlja izronio na onom remorkeru i sve što se nakon toga događalo, učinilo me ponosnim za cijeli život. Budući da sam provjeravao što o svemu kažu mediji, šokirala me količina negativne energije koja se prolila i zbog jugoslavenske zastave na vremenskoj crti na Korzu koja je bila samo jedna od zastava država pod kojima je Rijeka kroz povijest bila, šokirala me mržnja jer se netko usudio izvesti »Bellu Ciao«. Kao da neki ljudi nisu htjelu čuti ono što je Prlja vikao, a vikao je: Ajmo, Rijeko, ajmo, grade, samo ljubav, mosa bavlju, prije nego što je upalio baklju dok je iza njega zbor pjevao, desetine gitarista sviralo na stejdžu, a desetine bubnjara udaralo na balkonima riječke rive kao da istjeruju sav bijes ovoga svijeta. Nije mi vrag dao mira pa sam još jednom pogledao veliki finale Opere industriale. Naježio sam se više nego tog 1. veljače 2020. godine.

Nitko ne može poreći da se EPK razvodnio zbog pandemije koronavirusa, nitko ne može poreći da je bilo lutanja i nesnalaženja kada je riječ o programu, nitko ne može negirati da su probijeni rokovi kada je riječ o izgradnji kulturne infrastrukture u »Benčiću«. Ali nitko ne može ni poreći da je otvoren Muzej grada u Palači šećerane, da će biti otvorena Dječja kuća i da će grad dobiti novu zgradu Gradske knjižnice. Svaki put kada budem prolazio pored Art kvarta, odgovorit ću uvijek isto na pitanje je li vrijedilo. Vrijedilo je. Mosa bavlju.