Čuvarica trdoga kamika i domaće besede. Poezija Trsaćanke Zlate Petešić čitatelje tiče u srce i dušu

Foto Ana Križanec

Ja sam takova i takova ću umret, sa svojen ča, kaže čakavska pjesnikinja i autorica dviju izdanih zbirki Zlata Petešić

povezane vijesti

Sinje more,/Svoju pjesmu zakantalo, zatancalo,/Z ribamin valcer igralo,/Vajer se dizalo, groti bušovalo,/Galebi močilo,/Barki prevrnjalo,/Vali mešalo./Penilo, šumilo,/Pa se najedanput umirilo./Utonulo va san!/Opet će se igrat/Kad se zora začrljeni/I zabeli novi dan./Jako te volin more,/Kad me ne bude,/Na krilima anđela,/Zet ću te na nebo gore.

Tako u pjesmi »Igra mora« piše Zlata Petešić, škrljevska, trsatska ili jednostavno – čakavska pjesnikinja koja primorske krajeve jednostavno osjeća. Za poeziju i domaću besedu reći će »Volin to i bog«, a u njenim stihovima mjesto redovito nalaze motivi rodnoga kraja i dugogodišnjeg prebivališta, njihove ljepote, životna svakodnevica i zajednica koja je okružuje.

SAKUDA Z BESEDUN

Ljubav prema literarnom izražavanju Zlatu prati od malih nogu, a lapiš ove 75-godišnje trsatske Škrljevčanke, ili škrljevske Trsašćice, kako god, ne miruje niti nakon dvije izdane zbirke čakavskog pjesništva.

– Va mene to čuči od djetinjstva. Ja sam već ko malica va škole pjesmice pisala, a danas mi inspiracija dojde na se oko mene, na moje mesto Škrljevo, na ljudi, na školu, kako smo se igrali. Tu na Trsatu san već 57 let, tako da me i Trsat zel, ali vaje te koreni gore vuku. Kad god mi dojde neč napišen. Nekako bin bila prazna bez toga. Valda iman ta talent, Bog mi ga je dal, mene nij’ pjesmicu kumst napisat. Evo, ja ju moren sad, dve-tri, dohajaju mi same. Kako mi stari ljudi ne moremo spat, pišen i po noće, razmišljan va posteje – za čas ću ja to. Ne znan kako se složi ta rima, kad dojde va glavu, trebalo se stat i napisat. A onda drugi dan kad se staneš ti ne dojde tako, već nekako drugačije, govori Zlata Petešić.

Prisjećajući se svog odrastanja na Škrljevu kaže:

– Jako san bila dobra va škole, ma ča dobra, odlična učenica. Od mićega san čakavka, ali smo va škole govorili književni, nismo ni pomišljali da bi govorili po domaću. Celo narječje je imelo status ko da je bilo manje vredno. Ali Smiljka Vulinović, učiteljica z Bakra ka je baš nedavno umrla, ona je tako mene volela da me jedanput va šestemu mesecu zela doma va Bakar. Sjećan se kako govori svojoj mami: Ja sam ti dopeljala moju učenicu. Ča kuhaš danas? Mama njoj govori: riži i fažol. A učiteljica veli: pa ča na riži i fažol san malu dopeljala? I potli smo se vavek smele oko tega, priča pjesnikinja.

Iako je dugo vremena pisala »za svoj škabelin«, njene su pjesme javnosti prvi puta predstavljene prije dvadesetak godina, kada je na nagovor novinarke Neve Funčić gostovala u čakavskoj emisiji »Ćo mi, ćo ti« na Radio Rijeci. Slušatelji radija i danas mogu čuti i prepoznati njezin glas kada se javi u eter, nerijetko i da pokuša pogoditi rezultate utakmica NK Rijeke, a svojom je poezijom na književnim večerima obišla cijeli primorski kraj, pa i šire.

– Sjećan se kada san prvi puta bila čitat va Kaštelu na Grobniku z Radio Rikun, bili su Neva i Joso Krmpotić ki je rekal da iman oficijum. Tako je to počelo, a kasnije san nastupala sagder, se po naših čakavskih mesti, pa i va Trnovitice va Slavonije, pa va Krapine… Tri put san za moje pjesme bila nagrađivana i na susretu čakavskih pjesnika »Verši na šterni« va Vižinade, a sad je opet baš ta natječaj, mislin ča ću in poslat, napominje Petešić.

ZBIRKE OD VERSIH

Prva od njenih zbirki izdana je 2009. godine pod nazivom »Čigova san« u izdanju škrljevske Katedre čakavskog sabora »Ljubo Pavešić«. U njoj piše o njenom Škrljevu i njenom Trsatu, svojim osjećajima koji ju uz njih vežu, kao i identitetskom osvrtu na njen život. Zlata navodi kako joj je, kao i muž Milan, Trsaćan bio i otac, a na Trsatu je odgojila svog starijeg sina Marina i kćer Sandru, rođenu nedugo nakon smrti njene Jadranke, stradale u tragediji u sušačkom rodilištu 1975. godine. Na Trsatu, piše u svojoj uvodnoj pjesmi zbirke, »tu ću, sigurna san, ustat«.

– Prije par meseci san va trsatskoj čitaonice imela svoju čakavsku večer, pa je baš Cvjetana Miletić na »čigova san«, Škrljevka ili Trsaćanka, rekla »pa naša ste!« Kad san isto va čitaonice prvi put predstavljala tu knjigu, ona je pucala, a tolika je potražnja bila za njun da je to bilo čudo. Ovaj komad ča san mame dala mi je jedina zbirka ča mi je ostala, kad je umrla zela san ju aš ne bin imela za se. Tu su besedi škrljevske i trsatske, meni su jako slične i niš ne osjetin promjenu kad va njimi pišen, ili kad govorin s ljudimi. Kako san ja to pisala, moja urednica, pokojna Dušanka Maračić i ja smo se nalazile i ideja za zbirku je nastala spontano. Isto je bilo za drugu zbirku »Vrt pun rožic«, izdanu 2018. va nakladi Kluba prijatelja Grada Trsata. Ona je više za dečicu, pišen o djetinjstvu va Škrljeven, deca z škole Trsat i škrljevskega vrtića su mi to ilustrirali, govori Zlata Petešić, čiji se stihovi često mogu pročitati i u Tarsatici, glasilu Kluba prijatelja Grada Trsata.

Posebno je ponosna što su na spomenutoj večeri svoje pjesmice čitale i njene unuke, iako će imati puno toga za reći o odnosu mlađih generacija prema domaćemu zajiku kega toliko štima.

– Lipo su govorile, ali jeno dve besede su izostavile reć kako ja rečen, kako originalno mora bit. Čakavštinu ne moreš učit. Tako kako va tebe čuči, tako mora čovik govorit. Moja hćer zna po domaći, njihov tata, moj zet, je Gromičan, a one ni »č« od čakavice. Znaju govorit ali ih je nekako sran. Reču: »Nona, pa šta ću.« Rekla san in da nisam vesela kad ne govore po domaći. Govorin – pa ča ja onda okolo pišen na čakavski, a vi govorite po hrvatski. Onda ispada da nisan dobro odgojila, ali ja rečen da je se va matere i ocu, u smijehu veli Zlata.

I za ovu priliku ima spremnu pjesmu – »Tu rojeni«. U njoj se susjedi čude kakav je to naš domaći govor, oko čijeg očuvanja nije optimistična.

– Baš san s Mensuron Puhovcen govorila, na kraju se mi ki smo od ovuda prilagođavamo drugimi, mesto oni nan. Zato nan čakavica i propada. Ako se z domi, z kući, čakavština govori i prenaša na decu, naravno da će se održat, ali ja vidin da to se nekako tone. Deca danas se govore po hrvatski. Iako su roditelji domaći, čakavci, deca opet govore po svoju. Daj Bože da se održi, ali nekakor niman baš nade. Ča će bit kad mi umremo, ne znan.

DELA JE VAVEK

Materijala za izradu treće pjesničke zbirke našoj sugovornici ne fali. S obzirom na gubitak njene urednice i prijateljice Dušanke Maračić, poduhvat uređivanja, prebiranja i slaganja bit će osjetno teži. Tek će onda slijediti dio koji je svakom autoru iznimno mrzak –pronalazak pokrovitelja i sponzora kojima je stalo do domaće besede i njena očuvanja.

– Iman već puno pjesam, a razmišljan o temu naslovu. Dušanka i ja smo imele ideju da ćemo složit i priču o simi timi stari ljudi ki su živeli ko boemi, a va Škrljeven ih je puno bilo, pa će to bit neč mešano. Moran malo videt kako ću, ali mislin sebi zet jednu urednicu Škrljevku, ka je s manun i Dušankun često učestvovala va timi zbirkami i večeri, nju ću provat nagovorit. A i ta štampa jako puno košta, i dok najdeš ki će ti pomoć… Čovik se osjeća ko da prosi, se te nekako sran, kaže pjesnikinja, koja na papiru stvara i dalje.

Posljednje pjesme koje je napisala o njenom su škrljevskom mačku, kao i trsatskoj Kalvariji koje bi, razmišlja naglas, mogla poslati na natječaj u Vižinadu.

– Ja bin vavek se dala za to. Da se to ne zatare, naša čakavština, aš se sve manje i manje govori. Ja dok san, za se gledan – ja sam takova i takova ću umret, sa svojen ča, zaključuje Petešić.