Znam da bih trebao pisati o problemima Autotroleja, možda o kaosu u riječkom HDZ-u, možda o tome zbog čega su se građana Rijeke plašili u Kostreni i Bakru u vrijeme korona krize kao da imaju kugu, a ne jednu od najboljih epidemioloških situacija u Hrvatskoj.

Ali ne mogu. Neprestano mislim na Bekima. Napustio nas je u 48. godini prošli tjedan. I čitao sam sve ono što su napisali pametni ljudi i o Bekimu, i o njegovom književnom djelu. Lijepo su pisali, a tako i treba. No, Bekim nikako da mi izađe iz glave.

Bekima sam viđao u Palachu. Kakav je to frajer bio, baš ono Frajer s velikim F. Iako nikada nije nosio firmiranu robu za rokere, tipa čizme Dr. Martens. Ili original majicu nekog ful alternativnog benda kupljenu na koncertu u Italiji ili u Ljubljani.

Mogu slobodno reći da sam bio ljubomoran na tog tipa koji je imao ten kao Michel Demitri Shalhoub. Bili smo mladi, zaljubljive prirode, ali pored Bekima nismo imali nikakve šanse da nas primijete zgodne djevojke iz Palacha.

Upoznao sam ga u kantini Pedagoškog faksa. Površno, jer smo nekoliko puta popili kavu. Rat je već tutnjao, a mi smo raspredali o novom broju Ferala. Znali smo nakon toga nakratko popričati na nekom od mjesta na koja smo izlazili.

Ništa ozbiljno, uglavnom neko zezanje. Mislim da je njemu bila fora što sam ja slušao Vatreni poljubac i gutao bosanske pisce, klasike, a nisam se ložio na knjige koje samo rijetki čitaju. Svo to vrijeme radio sam kao noćni čuvar u Beretichu, 200-ak metara od Palacha. Vikend, a ja u noćnoj, dok se ekipa zabavlja u Omladinskom klubu »Ivo Lola Ribar«.

Rješavao sam križaljke i čitao bilješke s predavanja. Pogledam prema Riječkoj banci, kada neki tip ide uzbrdo. Kada ono Bekim. Došao me posjetiti jer je zapamtio gdje radim. Rekao je da mu je bilo dosadno pa riješio malo da dođe. Pričali smo tako dva sata, ne sjećam se točno o čemu, ali pretpostavljam da je bila riječ o mjuzi, knjigama i sranju od rata.

Otišao je u noć, a ja sam odradio smjenu do sedam sati ujutro. Malo smo se bolje upoznali, i više nisam bio ljubomoran na Bekima, iako je bio Frajer s velikim F. Nikada ga više nisam vidio, a bila je to negdje 1993. godina. Znao bih ga se sjetiti, ali nisam imao koga pitati što je s Bekimom, nema ga na faksu, nema ga u Palachu, nema ga na koncertu Leta 3.

Prije desetak godina na jednom ljetovanju, na terasi Ernestove kuće u Poljicama pričamo o knjigama. Denis me pita jesam li čitao »Blockbuster« od Žmirića i »Nigdje Niotkuda« od Bekima Sejranovića. Odgovorio sam da nisam, a Lovrović me blijedo pogledao i prijekorno rekao da to moram pročitati. I pitam ga od kojeg Bekima Sejranovića, jel od onog našeg Bekima, a on potvrdni kimne glavom.

Čim sam došao doma, kupio sam i jednu i drugu. Denis je bio u pravu. Ali ubilo me je kada sam naišao na onaj dio kada Bekim piše o sabirnom logoru u Mihačevoj dragi. Iz kojega su ga deportirali iz Rijeke jer nije mogao dobiti domovnicu. Znači, Bekima nije bilo u Palachu i na koncertima Leta 3 jer su ga prognali. E, pa jebote!

Od tada sam pročitao sve što se o njemu pisalo, a na što sam naišao. Ali nije bilo prilike da se vidimo. Bekim je postao frajer s velikim F i u književnom smislu. Dobio je nagradu »Meša Selimović« za roman godine. Postao je popularan, kao Ibro Dirka. Kada bih sreo Lovrovića, uvijek bih pitao što ima s Bekimom. Lovrović je pričao, a ja slušao.

Prije jedno dva mjeseca stiže mi zahtjev za prijateljstvo. Od Bekima. Odmah sam prihvatio. Nakon toga je šerao link na njegovu priču Miss Misery na otoku Susku. Pročitao sam je. I napisao: »Crni, Bekime« u kometarima. Nije mi lajkao, nije ništa odgovorio.

Nema veze, s nestrpljenjem sam čekao neki novi link. A onda me nazvala Maja i kaže: Jebote, umro

Bekim, krcat je fejs objava. »Koji Bekim, onaj sa Zameta«, tužno pitam. »Ma ne, to je Besim, Bekim – onaj književnik«. »U jebote«, samo sam rekao.

Znači tako, nismo se stigli oprostiti 1993. godine, druže, nismo se stigli oprostiti 2020. godine.
Crni Bekime. Kakav si ti Frajer bio, s velikim F.