Neboderi u lila ili tonovima boje breskve posebno su »in«, no ima tu i raznih pinki, plavih i kanarinac verzija. Potpuno je zanemareno da je, primjerice, prema zamislima autora, Krimeja imala bijelu i crvenu kombinaciju, a Vežica bijelu i plavu, jer je plava veza s morem, a crvena s primorskom crvenicom. Danas, nažalost, ne postoji zakonska obveza da se o takvim zahvatima očituje i struka
RIJEKA Na koji se način biraju boje kod obnove pročelja zgrada i nebodera koja je uzela maha u riječkim stambenim naseljima? Tko i na koji način o tome odlučje? Postoji li neka služba koja bi trebala brinuti o dojmu što ga u slici grada proizvode nerijetko kičaste kolorističke intervencije i postoji li ikakva obaveza da se pri obnovi vodi računa o boji koju je izvorno zamislio graditelj?
S obzirom da govorimo o zgradama koje su mahom građene u socijalističkom razdoblju i nisu pod zaštitom, to zacijelo ne spada u domenu konzervatora, ali možda bi problem mogao biti interesantan urbanistima? Ako se već ne držimo originala, ne bi li boje barem trebalo ujednačiti vodeći računa o konačnom izgledu naselja u cjelini, a ne da svaki neboder ili ulaz stambenog niza vodi svoju politiku ?
S takvim razmišljanjima obratili smo se pročelniku gradskog Odjela za urbanizam Srđanu Škunci i pitali ga je li primijetio da su riječki kvartovi naglo zašarenili. Naročitoga maha ova je pojava uzela na istočnom dijelu grada gdje nekada dominantno bijele nebodere s dodacima sive, crvene ili plave sve više potiskuju narančasti i ružičasti.
Kao jedna od omiljenijih često se sreće boja breskve, a ima i odvažnijih iskoraka među kojima posebnu pažnju plijeni ljubičasti neboder na Krimeji kojem samo nedostaje krava i izgledao bi točno kao velika Milka čokolada. Toliko je upečatljiv da svi arhitekti s kojima smo razgovarali precizno znaju adresu i kućni broj na kojem se nalazi, a nije promakao ni prvom urbanistu grada koji ističe da redizajniranje fasada kroz nekritički odabir novih boja predstavlja devastaciju javnog prostora koji počinje upravo na pročeljima.
– Naš osnovni defekt je nedostatak shvaćanja da je pročelje spoj privatnog i javnog prostora. Ne počinje javni prostor na granici javne parcele s privatnom nego na pročelju zgrade koja može biti privatna, ali njezino je pročelje i javno jer ga svi gledamo. To jednako vrijedi za sve zgrade, od nebodera do prizemnica, jer sva pročelja sudjeluju u stvaranju slike grada. Ona nisu samo tehnička opna koja zatvara građevinu i zato je velika greška zakonodavca što je intervencije na fasadama propustio sagledati u tom kontekstu. Posljedica je devastacija javnog prostora protiv koje se teško boriti, ali smo pokrenuli inicijativu da se to promijeni, rekao nam je Škunca.
Bez odgovora
Krajem prošle godine Odjel za urbanizam je u Gradskoj vijećnici organizirao okrugli stol na koji su pozvani svi upravitelji zgrada upravo da se raspravi problem kolorističkih ispada na koje osim struke reagira i sve više građana. Odazvali su se predstavnici svih većih upravitelja s kojima je dogovoreno da ubuduće urbanistima prezentiraju projekte obnove pročelja, što su mnogi od njih pohvalili tvrdeći da su u odabiru rješenja izloženi pritiscima stanara. No unatoč tome, od tada do danas ni jedan im projekt nije dostavljen na mišljenje!
– Na žalost, nema načina da ih na to prisilimo. Paradoks u legislativi je da se obnova fasada kojom se povećava energetska učinkovitost zgrada ne tretira kao zahvat kojim se utječe na bitna svojstva zgrade, već kao »poboljšica«, pa mu ne treba građevinska dozvola koja podrazumijeva ishođenje različitih suglasnosti kroz koje bi se mogla kontrolirati i završna obrada pročelja. Zbog toga smo Ministarstvu graditeljstva uputili dopis u kojem upozoravamo na problem i tražimo da nam takvu kontrolu omogući svojim tumačenjem propisa ili korekcijom zakona. S nadom da će nas podržati i pomoći svojim utjecajem, obratili smo se i Hrvatskoj komori arhitekata, ali za sada nema odgovora, a izostala je i bilo kakva reakcija riječkog ogranka Komore i Društva arhitekata Rijeka koji su pozvani na okrugli stol ali se nitko nije pojavio, rekao nam je Škunca.
Zaštita autorskog djela
– Kad se obnavljao neboder na u kojem stanujem, na Pećinama, inzistirala sam da se zadrži originalno bijela boja fasade, ali je većina stanara odlučila drukčije pa sad imamo pročelje u boji roskaste vanilije s kaki dodacima. Strašno! Pomoć sam tražila na različitim stranama, zvala i konzervatore, ali bez efekta jer zgrada nije pod zaštitom.
Iz iskustva rada u drugim zemljama poput Italije i Nizozemske, poznato mi je da se ondje za odabir boje tende ili unutrašnjeg popločenja privatnog dvorišta moraju ishoditi posebne suglasnosti, a situacija je bolja od naše i u susjednoj Sloveniji. Znam čovjeka koji živi u Ravnikarovoj zgradi i želio je originalna staklena vrata zbog stalnog propuha zamijeniti aluminijskima, ali to nije došlo u obzir jer je zgrada pod zaštitom. Kod nas o tome možemo samo maštati, mada je riječka arhitektura druge polovice 20. stoljeća nerijetko vrednija od one ranijih razdoblja. Sjetimo se samo Emilijevih tornjeva na Podmurvicama, kaže Svjetlana Despot koja kao najveći problem ističe potleušice nastale zatvaranjem balkona i lođa na višestambenim zgradama.
Legalizirane nakarade
Pozitivni primjeri
Boja je jedna od kapitalnih tema suvremene arhitekture kojom se bavio i Le Corbusier, podsjeća pročelnik. Njegov veliki stambeni blok u Marseillu primjer je izvanrednog kolorističkog rješenja, usklađenog sa shvaćanjem boje u mediteranskom podneblju, a vođenog idejom da se kolorističkim aplikacijama pokušaju individualizirati dijelovi zgrada za kolektivno stanovanje. Pod njegovim utjecajem dogodilo se i segmentno bojanje stambenjaka u Zagrebu 1950-ih godina, a ni odabir boja riječkih nebodera nije bio slučajan.
– Krimeja je imala bijelu i crvenu kombinaciju, a Vežica bijelu i plavu, jer je plava veza s morem, a crvena s primorskom crvenicom. Vijenac bijelih tornjeva s plavim aplikacijama na Vežici trebao je dominirati nad zaljevom Martinšćice, dok su stambenjaci po rubu centra grada češće imali tzv. austrougarske, bež i žućkaste tonove. Boje se nipošto nisu birale nasumično, a o odabiru su brinuli arhitekti koji su iz aktualne obnove u pravilu izuzeti. Izrada projektne dokumentacije za poboljšanje energetske učinkovitosti zgrada uglavnom je u sferi rada inženjera građevinarstva koji najčešće nemaju nikakvih kontakata s arhitektima i ne osjećaju potrebu da se povežu, jer zašto honorirati arhitekta »samo« zbog boje pročelja. Ne kažem ni da bi s njihovim angažmanom sve bilo savršeno, ali svakako bi postojalo više reda nego u sadašnjoj situaciji, kaže pročelnik.
Ipak, u poplavi ružnih pa i uništenih fasada Škunca je primijetio i nekoliko korektno obnovljenih zgrada. Riječ je o neboderima na Vojaku i Krimeji koji su uglavnom slijedili kombinacije boja koje su originalno zatekli, pa mogu poslužiti i kao putokaz drugima.