RIJEKA  Tko redovito dolazi na glavnu riječku tržnicu, sigurno je na ulazu u jedan od paviljona primijetio, pa isprva začuđen zastao, a možda i upoznao najstariju riječku prodavačicu na tržnici, a moguće i najstariju prodavačicu na nekoj tržnici uopće. Ona je devedesetosmogodišnja Katica Rubelj, odavno Riječanka, a podrijetlom iz Budaka pokraj Benkovca, Stankovaca, kako sama kaže.

K njoj nas je uputila jedna gospođa koja redovito do nje navraća, rekavši da ima 98 godina, a kada smo joj prišli, objasnila je: »Ja sam baka, baba Katica Rubelj iz sela Budaka« i prstima pokazala da ima dvije godine manje od sto.

Na ovoj je tržnici baka Katica, sitna, energična i vesela žena provela radeći punih 50 godina, pa i sada je tamo, samo na drugome mjestu. Sjedi na svojem stolčiću i prodaje cvijeće ili voće iz svoga kozalskog vrta.

Bolje je možda reći da više toga podijeli, nego li proda, i to najviše djeci stavljajući im u ruke ponešto sa svoga minijaturnog štanda. Svakom djetetu se obraduje i nasmiješi, djecu zove golubići, a one druge, svoje kolege koji joj donesu kavu i paze na nju, naziva moji klipani i moji anđeli. Najčešće komunicira pjevušeći, smiješeći se i šaleći, i uglavnom dijeleći što ima pred sobom. Pitamo je ako joj je teško, a ona kaže naslanjajući ruku na srce: »Ovo je junak«.

Katica Rubelj svakoga dana prodaje cvijeće ili voće iz svoga kozalskog vrta / Snimila Mirjana Grce

– Ja sam najstarija na placi. Puno njih koji sad prodaju nisu još bili na placi, dok smo ja i moj muž bili ovdje. Mi smo radili na zemlji i svoje prodavali. To su bile breskve! Sad sama i uzgajam i berem, sadin, rižen, šprican, kleknen i berem i onda na placu donesem. Iden na skale i beren, i onda zovem da me mali dođe skinuti doli. Ja sam najstarija koja na placi ima svoje rožice. Od roditelja san naučila radit, i ja radin. Uvik radin, i uvik, kud god iden pivan i nema zime. Svak me voli, a ‘ko ne voli, neka ide dalje. Svaki dan sam ovdje osim nedjeljom jer nedjeljom baka mora slušat misu Gospodinovu. Čuva me i sve za mene radi moj Ranko, moj sin. Ja sam dobro, samo malo slabije vidim. Ne fali mi ništa. A tržnica? Tržnica je moj raj. Ne mogu ja biti u kući. Ja volim biti među ljudima, a vidiš ova djeca, oni su golubići. Mora njima baka dat rožicu. Nisan stara, ja san k’o curica. Dolazim autobusom i svi mi pomognu, moja kolica dignu u autobus, i govore mi: »Bako, pazite, nemojte past«, a ja im kažem da neću dalje od zemlje. Čim uđem, svi se dižu i daju mi da sjednem. Još nikad nisam pala. Sve me dobro služi, a nešto i boli, ispričala nam je u jednome hipu.

– Imam pet sinova i četiri neviste, imala sam i kćer lipoticu, ali je umrla. Imam 13 unučadi i 10 praunučadi, pola ženskih, pola muških. To su moji golubići. Zovu me i pitaju: »Majko, kako si?«, a ja kažem da sam evo sad došla s tržnice, nastavlja smiješeći se i gurajući nam u ruke buketić svoga cvijeća.

Kad smo joj poželjeli sve dobro, uzvratila je: »I ja tebi, zdravlja i Božjega blagoslova želin. Gospodin ti bio u pomoći i u danu i u noći, neka čuva tebe i tvoju obitelj. Mir ljudima dobre volje«. I nije naše novinarska ekipa bila jedina obasuta dobrim željama bake Katice. Svima ona tako želi.