Ušli smo u četvrti tjedan od kako je na tragičan način život skončao Petar Vizintin. Svaki mu se trag naime gubi na Novu godinu između 11 i 12 sati u riječkoj Ružićevoj ulici, da bi nakon opsežne potrage koju je inicirala njegova sestra Ana Marija Vizintin uz veliku pomoć Civilne zaštite, udruge eRIpio, PU Primorsko-goranska kao i volontera EPK Rijeka 2020 beživotno tijelo bilo pronađemo prošle nedjelje, 16. siječnja u dopodnevnim satima.

Na žalost kako se dio te priče, po svemu sudeći zadnje epizode u Petrovom životu, odvijao u riječkoj “zoni sumraka”, na poručju napuštene Tvornice papira – Hartere, značajnijih tragova zabilježenih kontrolnim kamerama naprosto nema. Jer tamo ne da nema kamera, tamo nema ni tragova civiliziranog urbanog života.

Obitelj, dodatno ugrožena pandemijom koronavirusa, očajna je, jer iako je prošlo skoro mjesec dana, i dalje nemaju pouzdanih informacija je li se radilo o nesretnom slučaju ili nečim što ima veze s bilo kakvim oblikom nasilja. Policija je zbog toga morala poduzeti opsežnu i vrlo složenu akciju, kao što je tijelo podrvrgnuti jednakoj takvoj autopsiji. Dani prolaze, tuga se gomila jer – kakao je majci, sestri, kao je nećacima i rodbini koji se na dostojanstven način ne mogu oprostiti s Petrovim ovozemaljskim ostacima. Užas je sasvim skroman definicija pakla kroz koji prolaze.

Prošao je tjedan, prošlo je je tim putem – od Školjića preko Hartere pa do povijesnih mlinova ispod Orehovice i dalje do Drenove i Puta mlikarice vode vrlo popularne pješačke staze – na desetke šetača. Na žalost, baš nikakvih novih informacija nema. Nema tragova, nema odgovora. Samo patnja i iščekivanje odgovora.

Nadajmo se da će ipak zadnji tjedan siječnja 2022. godine, u kojem je tragična smrt Petra Vizintina otvorila i pitanje sramotne priče o današnjem stanju Hartere, konačno dati odgovore. Zaklopiti priču, ili pokrenuti neke nove istrage, ali u svakom slučaju obitelji Vizintin ipak donijeti kakav-takav spokoj. Mogućnost za susret s vječnosti na Petrovom grobu.