Umjesto multimedijalnog interaktivnog skupa s kog bi se uputila, posebno mladim generacijama, snažna antiratna poruka, ona o poštivanju ljudskih prava i zalaganju za slobodu svih nas kakvi god bili, baš onako kao što je to 2. srpnja 1991. godine prigodnom osnutka 111. brigade HV učinilo desetak tisuća dominantno Riječana, na trgu baš te, 111. brigade u Rijeci – vašar.

Bijeli šator, a u njemu svih gracija, od pancete i kračica na dalje.

OK, jasno nam je da dulje od godinu dana živimo u COVID19 vremenima, jasno nam je da su se nekako s proljeća tjednima brutalno vrijeđali kandidati za gradonačelnika, da smo i u pripetavanju izbora morali istrpjeti još ponešto političkog šamaranja, ma jasno nam je i to da su izbori tek prije nekoliko dana, s formiranjem Vijeća i odabirom predsjednice de jure i de facto završili tako da sve zajedno možemo definirati kao sklop nesretnih okolnosti za koje i nema krivca.

Istina, teško da će ovakav stav prihvatiti 53 obitelji čiji su dragi ljudi ratovanjem u 111. brigadi glavom platili našu slobodu, ali i inače – je li takvom šatoru ikad mjesto na toj poziciji?

Samo središte grada, lijepi spomenik pomorcu i pomorstvu, ulazak s Rive prema Korzu… Je li baš potrebno da se sušena svinjetina prodaje na Trgu 111. brigade, u kojoj je uz 53 mrtva bilo i 282 ranjena branitelja, dok nam tržnica Brajda zjapi potpuno prazna?

Baš kao što su na najboljem putu to učiniti i još dva sve tužnija paviljona glavne tržnice? Je li potrebno čadore razvlačiti u središtu grada koji inače – nije da ne želi vratiti svoj mediteranski i mitteleuropski šarm.

Učinio je to uostalom popločenjem Korza, micanjem doka, otvaranjem fantastične šetnice Molo Longo, pa i iznimnim primjerom adaptacije koju je učinila Zara stvorivši na taj način svoju najljepšu trgovinu, privlačniju i od one na Placi de Catalunya u Barceloni.

Nije li neprimjereno kampiranje na takvom mjestu kad je s razlogom zamišljeno da Trg Riječke rezolucije, naravno s apsolutno definiranim sadržajima, bude namijenjen takvom tipu komercijalnog druženja?

Mada, možda je tako naprosto moralo biti. Možda je to naša današnja slika. Sve je naime izglednije da smo hrabrost, stradanje i zalaganje za bogati život u slobodi, tri desetljeća kasnije sveli na – vašar.