Ako sam nešto u svojoj mladosti ma ne možda mrzio, ali mi je svakako strahovito išlo na živce bilo je to – pčelarstvo. Svi se tvoji prijatelji vikendom zabavljaju, ostaju vani do kasno pa drugi dan spavaju dok im se spava, a ti moraš, ranim subotnjim jutrom – do pčela.

Bio sam naprosto dio obitelji zaljubljenika u pčelarstvo. Otac Stjepan imao je košnice u svojim rodnim Mlinovima nedaleko Moravica, mama Ana, Ličanka iz Bilaja je toliko voljela te male, vrijedne zujavice da je često znala reći kako bi u njihovom društvu voljela provesti zadnje sate svog života. Uostalom, košnice su u našoj obitelji dulje od stoljeća – kako je zabilježeno prve su u obitelj Vidmar iz Mlinova stigle 1918. godine. Naprosto, nisi im mogao reći ne, koliko te god sve to nije ni najmanje zanimalo, kad bi te subotom u zoru izbacili iz kreveta. Bio sam naglašeno društveno, politički angažirano biće kojem je prirodno stanište bio – grad. Nikako ne goranski proplanci s košnicama.

Ugodna hladovina Ronjgi. I silna sugestivnost, dinamika razgovora koja ni u 73. godini života ne napuštaju Branka Vidmara. Neposredni povod za susret bila je Godišnja pčelarska nagrada koju je za razvoj projekta Goranski medun dobio od strane UPU Primorsko-goranske županije. Zasluženo, jer koliko ga je god pčelarstvo u mladosti nerviralo, koliko god da ih je tada »mrzio«, zadnjih desetak godina Vidmar se od svojih pčela, naravno njegove su košnice na istom onom mjestu gdje ih je imao i njegov otac, u goranskim Mlinovima, ne odvaja.

Još mnogo posla

S razlogom su ga prozvali i – ocem Goranskog meduna.

– Zadovoljan sam dakako zbog nagrade, kao što sam i zahvalan onima koji su mi je dodijelili. Ponosan sam jer je riječ o struci, o ljudima koji itekako znaju što je pčelarstvo, ali ono što znam i uvijek ističem – pred nama je još mnogo posla. Bilo je recimo predivno u Plešcima koncem lipnja na skupu Putevima Goranskog meduna koje je organiziralo Pčelarsko društvo Grada Čabra. I inače je tamošnja skupina pčelara jedna od najboljih u Primorsko-goranskoj županiji.

Riječ je o ljudima koji, za razliku od mnogih hrvatskih pčelara, spremno prihvaćaju nova znanstvena dostignuća u tom sektoru, riječ je naprosto o ljudima koji su svjesni da je edukacija najvažniji temelj modernog pčelarstva. Zajedno s njima radimo na projektu brendiranja Goranskog meduna koji ima i ZOI – zaštićenu oznaku izvornosti, zadovoljan je Vidmar.

No, posjet Čabru nije imao samo medeno zadovoljstvo, bila je to prigoda da se u njemu zadovolje oba dijela njegovog bića, pčelara i političkog ostrašćenika.

– Pratio sam izbore, naravno da sam upoznat s činjenicom da je Čabar dobio novog gradonačelnika, svima nama nepoznatog Antonija Dražovića iz Živog zida. Veselio sam se i susretu s njime. Nikad nisam imao političkih predrasuda, a moram priznati da me novi čelni čovjek Čabra – oduševio. Iskreno je s nama razgovarao, veseli se brendiranju meduna kao i mi sami. Iznimno je upoznat s problematikom pčela i pčelarstva. Čini mi se da su Čabar i Gorski kotar dobili osobu koja će se snažno zalagati za valorizaciju njihovih vrijednosti, posebno onih povezanih s prirodom i poljoprivredom, zadovoljan je Vidmar.

Pčelarstvo i politika

I koliko god svojim aktualnim preokupacijama naizgled bio daleko od politike, s Vidmarom je naprosto nemoguće razgovarati, a da se ne dotakne, ma što dotakne – uroni u pojedine političke procese koji su definirali početke višestranačja u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji. Vidmar je naprosto nevjerojatno kompleksna osoba koja u sebi može sintetizirati naizgled nespojive procese. Pčelarstvo i politiku!

– Politika je okvir u kojem se sve događa. Apsolutno je nemoguće isključiti politiku, a doći do cilja u bilo kojoj djelatnosti. Pa tako i u pčelarstvu. U svemu se mora biti proaktivan, ne može se potaknuti promjene u valorizaciji jednog od većih hrvatskih bogatstava, što naš med po svojoj kvaliteti i raznolikost svakako jeste, a da se primjerice kroz nadležno ministarstvo ne istakne probleme i potrebe, težnje za promjenama, pojašnjava Vidmar.

A da je politika bitna spoznao je još u mladosti. Bio je aktivan unutar omladinskih organizacija, u vremenima kad su nastajali popularni klubovi, pa tako i legendarni Palach, u vremenima kada su se počeli osjećati prvi tragovi liberalizacije, prava da i omladina iznese dio svojih razmišljanja. Iako ne na prvoj crti, Vidmar je uvijek bio jedan od onih koji su pojedinim političkim procesima davali poseban naglasak.

– U tom sam se dobu, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, najviše divio Ljubi Španjolu i Josipu Štefanu. Istinski vizionari koji su apsolutno iskazivali moje razmišljanje o Rijeci i njezinoj regiji. Uvijek sam se žestoko protivio »primorskoj logici« prema kojoj smo mi uvijek manje bitni. Zagreb i Split su u stavu dobrog dijela Primoraca bili – važniji od Rijeke. Vidite, kod Španjola i Štefana nije bilo tako.

Oni su se svojim projektima, a bili su tu primjerice i NK Rijeka ili Radio Rijeka, davali maksimalno, ali i s jednakom takvom željom po pitanju procesa ili tvrtki koje su vodili. Pa upravo je Španjol zaslužan za stabilni povratak »Rijeke« u tadašnju prvu ligu i prva osvajanja kupova, da ne govorimo koliko je Štefan kadrovski i tehnički utjecao da i dan danas Radio Rijeka bude jedna od najboljih radio stanica u Hrvatskoj. To su i moji principi – sve što radim, radim sa željom da bude najbolje. Pa tako i Goranski medun, direktan je Vidmar.

Bombarder s Kvarnera

A još je jedna velika životna, politička priča nastala unutar njegovih kreacija. Bombarder s Kvarnera, legendarni Vladimir Bebić koji je upravo zahvaljujući Vidmarovim hrabrim, pa mogli bismo ih definirati i »nemogućim«, idejama postao jednim od najcitiranijih, pa i najomiljenijih hrvatskih političara.

– Bebića sam upoznao za vrijeme jednog – puča u Boksačkom klubu Rijeka. Došlo je do »pobune naroda«, a jedan od važnijih bundžija bio je i Beba. I dok sam kod svih mogao proniknuti u razloge bune, kod njega – nemoguće. Shvatio sam da je on naprosto takav, da staje na stranu onih kojima se čini nepravda. Ili bi barem on mislio da je to nepravda. Bili smo politički aktivni unutar RDS-a, stranke koja je kasnije postala RiDS, te u konačnici i PGS, a Bebić je imao nevjerojatnu sposobnost u sekundi uloviti trenutak određene političke krize i pretvoriti ju u svoju pobjedu.

Uspjeli smo i na parlamentarnim izborima, a trag koji je Bebić ostavio u povijesti rada Sabora teško da će ikada neki zastupnik nadmašiti. Kad se samo sjetim kakve smo nastupe imali po hrvatskim gradovima, sve dvorane uvijek prepune! Naravno, postavljali su nam i brojne političke zamke, vladajući HDZ posebno, ali Bebića je bilo nemoguće difamirati. Imao je sve – poštenje, život od vlastitih primanja, bavio se boksom, bio je dragovoljac Domovinskog rata, ma sve što se poželjeti može kod nekog političara. Bio je savršeni temelj na kojem se moglo graditi žestoke političko-ekonomske kritike za što tada, na žalost, nije nedostajalo povoda. Kad bolje razmislim, bilo bi jako dobro da i danas postoji jedan Vladimir Bebić, Bombarder s Kvarnera, ističe Vidmar.

Emocije i ekologija

Ono na čemu također mnogo radi je institucionalna briga o pčelama i medu. Ne samo da su trgovci ti koji na tržište uporno plasiraju surogate, pripravke koji glume med i lažno zavode kupce, nego je i među pčelarima onih kojima je zarada ispred svega.

– Pčelarstvo je djelatnost kod koje nikad ne znate koliki će biti prinos. I s time se morate pomiriti. Kad su loše sezone, vrca se samo jednom. Ima i onih kad vam se može dogoditi, što je uistinu rijetko, trostruko godišnje vrcanje. Nije novac razlog za bavljenje pčelartvom. On može biti posljedica, nekad bolja nekad lošija, no ono što vas istinski vodi prema košnicama su uz emocije ekološke i zdravstvene komponente, pojašnjava nam Vidmar.

A kako nam se čini kod njega su jako prisutni i filozofski utjecaji potaknuti od druženja s pčelama. Dok slušamo njegova duga izlaganja, pažljivo i ritmično posložena tako da je pažnja osobe koja sluša uvijek maksimalna, pčele kao da su sama bit civilizacije.

– Pčele nam maksimalno jasno šalju poruke prirode. Njezinog sustava i zakonitosti koje svijet oko nas ima. Mi ih naravno ne želimo čuti jer civilizacija se svojim razvojem uvijek trudi biti jača od prirode. To je dakako nemoguće. K tome, stvaramo si privid da svojim djelovanjem ne štetimo prirodi, da nas ona spremno trpi i da se ništa neće dogoditi. A tu smo debelo u zabludi! Kad sam rekao da se neki od naših kolega pčelara ne ponašaju ispravno u svom radu, mislio sam baš na te principe – svojevrsnog silovanja pčela kako bi se došlo do boljih prinosa. Znam što govorim jer i ja sam mislio da pčele mogu podrediti sebi, nekim svojim stavovima i razmišljanjima. Zabluda, dakako, jer vrlo su mi brzo pokazale da sam u krivu.

Pčele naprosto postoje u apsolutnom skladu s prirodom. Sa svim njezinim mjenama, pa tako i primjerice temperaturnim razlikama kad one same stvaraju sustave zagrijavanja i hlađenja bez ikakvih intervencija sa strane čovjeka. Bavljenje pčelarstvom je zapravo učenje o svijetu u kakvom bismo trebali živjeti. Civilizacija nas je okrenula u nekom svom smjeru razmišljanja, a pčele nam poručuju kako u velikom broju iskazivanja našeg ponašanja nismo u pravu, pojašnjava nam Vidmar.

Ekološki med

Jako je posvećen i svojevrsnoj misiji promjene stava o pčelarstvu. S obzirom da je to na neki način vrlo individualna djelatnost u kojoj je konzervativizam jako prisutan, Vidmar se trudi donijeti nove stavove i nova razmišljanja u tu zajednicu.

– Trudim se silno pojasniti neke principe koji se kod nas malo ili nikako poštuju. To mi je s jedne strane donijelo mnogo zadovoljnih pčelara, na kraju krajeva i nagradu zbog koje smo se i mi našli na ovom razgovoru, ali i – nerazumijevanja. Štoviše, u našoj se udruzi dogodio i svojevrsni raskol zbog nekih razmišljanja kojih sam i ja pobornik. Primjerice, jako sam ustrajan u promišljanu da se moramo u velikoj mjeri posvetiti proizvodnji ekološkog meda. Iako vama laicima djeluje da je svaki med koji nabavljate od vama poznatih pčelara ekološki, istina je drugačija. I pravi pčelari, kako ih se doživljava, znaju koristiti neke od pripravaka koji se ne bi mogli smatrati ekološkima. Oni jesu dozvoljeni, ali po mom mišljenju štete krajnjoj kvaliteti meda kao i samim pčelama.

Gledajte, jedna Italija koja jako puno pažnje posvećuje komercijalnoj strani svih svojih proizvoda ima čak 15 posto ekološkog meda. To je pravac, uz permanentnu edukaciju, na kojem želim vidjeti značajni dio hrvatske produkcije meda. To je pravac koji, primjerice, jako poštuju i uvažavaju čabarski pčelari stoga im, pa zahvaljujući i aktivnostima njihovog gradonačelnika, predviđam jako lijepu budućnost. Je, točno je kako je ekološko pčelarenje teže, po pitanju prinosa i neizvjesnije, ali je svakako ispravnije. Znate, u pčelarstvu se baš i ne može koristiti i primjenjivati ljudska logika. One su vam najiskonskija i najiskrenija djeca prirode i tako se ponašaju. Na nama je da ih slijedimo, slušamo i poštujemo. Na taj će način med biti najbolji i najzdraviji, baš kao što ćemo tako pomoći očuvanju i ravnoteži prirode, zaključio je naš razgovor ugodni Branko Vidmar. Otac Goranskog meduna, sada i službeno najbolji pčelar Primorsko-goranske županije.