Hrvatska je država postala zemlja koja graniči s morem. I nažalost, posebno se to vidi i osjeti u Rijeci jer neki drugi krajevi uz more ipak više poštuju pomorsku povijest. Vidi se to po jednom detalju. Kad je »Kraljica mora« sudjelovala u Barcolani, Tršćani su u redu čekali da je obiđu i raspravljaju o brodu i detaljima na njemu. Kad sam počela raditi, taj se duh pomorstva itekako osjećao, nažalost s vremenom se gubio. Nadu vraćaju zaljubljenici u baštinu koji kroz projekte poput »Male barke« i radu s najmlađima daju svoj obol.

Nije bila Branka Malnar Travaš posebno sjetna jer našli smo se svega nekoliko sati nakon što je odradila svoju zadnju šihtu. Nakon što je oko 14 sati bacila cimu, odšetala je do Iskre, kod Gemellija što i inače čini.

– Uobičajeni dnevni ritam – Dežmanova, Iskra, Korzo, Radio Rijeka uz odlaske u prirodu. Prvih dana siječnja bit će točno 18 godina otkako je Davor preminuo, djeca su postala ljudi, a ja kao i prvog dana zaljubljena u novinarstvo, u radijski posao. Iako sam već tridesetak godina urednica pomorstva na Radio Rijeci, nikad, niti jednog dana se nisam odvojila od čistog, klasičnog novinarskog posla. Biti rukovodeći kadar je mnogima izazovno, meni ne. Teren i ljudi. More i priče koje ono oblikuje. To sam ja, pojašnjava nam Branka onim svojim smirenim, baršunastim glasom. Koji je na terasi što se dodiruje s gradskom vrevom na trenutke i pretih.

Potentna generacija

Zapravo, kad se malo bolje zamislimo, pa Branka i jeste najbolje funkcionirala iza mikrofona. U studiju ili na terenu, nekad u profesionalne magnetofone, već godinama u standardne mobilne, više ili manje, pametne telefone.

Branka Malnar Travaš

– Naizgled, s obzirom na put kojim sam krenula školovanjem na Ekonomskom, kasnije na Pomorskom fakultetu, nitko nije slutio da ću se pojaviti u novinarstvu. Kako se kasnije ispostavilo, odabirom Pomorskog fakulteta kao da sam najavila koje će se dvije profesije u mojem radu spojiti. Kao djevojka živjela sam u Gervaisovoj ulici. Jedan od susjeda bio mi je tvoj dugogodišnji kolega Silvano Ježina. Bila je 1978. godina i mi smo naletjeli na oglas kojim je Novi list tražio suradnike. Javili smo se i – prošli. Dvije sam lijepe godine provela u sportskoj redakciji Novog lista, da bih 1980. krenula put Korza, u Radio Rijeku. I u njoj eto ostala punih 40 godina, prisjeća se Malnar.

A bila je tada dio jedne vrlo potentne generacije u kojoj su se novinarski formirali Nenad Miculinić, Milorad Kardum, Branko Šuljić, u kojoj je glazbeni urednik bio Goran Lisica Fox. Naravno treba spomenuti i mentore – Đurđcu Dusper, Đuku Tomaševića, Viktora Jurkovića, Tanju Olujić Musić, Vjekoslava Rainera i Vladu Prosena.

– Bila su to vremena u kojima smo generacijski otkrivali nove novinarske izazove, u kojima su se rađale ozbiljne omladinske emisije kao što je to primjerice bila Bura. Imali smo generacijski zanos, ali i tu sreću da su nas u redakciji dočekali stariji kolege otvoreni za prenošenje svojih znanja. Primjerice, Damir Pijaca je bio prava zvijezda dok je mojim profesionalnim suputnikom kasnije na neki način postao i Edi Kišić. Mi smo se dominantno bavili sektorima koji bi morali presudno oblikovati radijski program postaje poput Rijeke jer smo pratili dvije gospodarske grane koje imaju najveći utjecaj na gospodarstvo riječkog područja: turizam i pomorstvo.

snimio Petar Fabijan

Nažalost, a jako je sličan i slučaj s drugim riječkim medijima, baš kao i s onim svehrvatskim s izuzetkom dijela dalmatinskih: more i pomorstvo su na »repu« zanimanja velike većine urednika koji presudno utječu na oblikovanje sadržaja. Na neki način činjenica da sam se toliko godina održala u pomorskom sektoru, ne treba zaboraviti da sam taj sektor kako uređivala, tako i sama novinarski oblikovala punih 30 godina, mnogo govori o zanimanju kolega za njega, pomalo je rezignirana Branka, već nekoliko desetaka sati i službeno, pravno umirovljenica.

Dvije strasti

Iskreno se nadamo kako se neće ostaviti mikrofona, pera ili nečeg trećeg što novinarstvu donose stalne tehnološke inovacije. Razlog nije samo njezin specifični novinarski nerv, nego i činjenica da hrvatski medijski prostor nikad nije polagao previše pažnje prema tom specifičnom novinarskom segmentu. Domaći mediji su preplavljeni politikom i jeftinim senzacionalizmom tipa »provjerite zašto« dok se recentne teme o jednom od najvećih bogatstva države Hrvatske svodi na svega desetak novinara. Možda smo čak i s tom skromnom brojkom pretjerali.

– Nisam jedina žena u pomorstvu, ali općenito jako nas je malo u tom segmentu. Nikad si neću objasniti zbog čega, koji je to meni nerazumljivi razlog što medije tjera da u cijelosti okrenu glavu od svog mora. K tome, upravo život s morem i uz more kao i od mora donosi toliko lijepih priča, toliko poticajnih epizoda i slika da u svemu ima posla i za nekoliko puta već broj novinara, dodatno pojašnjava Malnar.

A da bismo izašli iz čvrsto profesionalnih okvira, okrećemo se drugoj Brankinoj strasti – skijanju. Osim što ga jako voli upražnjavati rekreativno i osim što se ne zna je li prije prohodala ili proskijala, a skijanjem ju je zarazio otac, te je tu ljubav prenijela i na djecu Vibora i Ninu, pa na unuku Geu Breški, u svim će sportskim almanasima ostati zapisano kako je upravo Branka Malnar, novinarka Radio Rijeke 2015. godine postala svjetskom novinarskom skijaškom prvakinjom.

Krasnodar Peršun / HRT

– Divna uspomena. Bilo je to u španjolskom skijaškom centru Baqueira-Beret. Pravi je to skijaški raj smješten visoko u Pirinejima, u Kataloniji, vrlo blizu francuske granice ali i nedaleko Andore kojeg nazivaju i kraljevskim skijalištem jer je to zimska oaza španjolske kraljevske obitelji. Nije bilo baš lako popeti se do zlata, a osvojila sam ga u veleslalomu, jer nastupilo je tada nekoliko stotina skijaša iz četrdesetak zemalja. Ali, koliko god da sam u godinama i dalje nastupam, i dalje me sasvim solidno ide, sjeća se Malnar Travaš svojih dana na snijegu.

I ne samo Španjolska, prošla je ona na novinarskim skijama čak pet kontinenata, skijala i na samom jugu Argentine, u Ushuaji, »na kraju svijeta« kako taj dio Ognjene zemlje nazivaju svi koji su ga posjetili ili oplovili.

– Moje prezime u velikoj mjeri pojašanjava taj skijaški gen. Po ocu sam iz Crnog Luga, po mami Draškinja, a po noni Istrijanka, dijete ovog kraja. Doda li se još činjenica da mi je suprug bio s Raba i Paga, naša su djeca pravi primjerci kolorita Primorsko-goranske županije, pojašnjava Branka.

Identitet

Lijepo za tu MIK-ovsku genetiku, no, na žalost, tu dolazimo i do novih doza gorčine. Branka Malnar Travaš je jedan od istinskih boraca za oblikovanje jake i jasne slike o prostoru koji pokriva Primorsko-goranska županija.

– Jako malo, apsolutno premalo svi zajedno činimo kako bi županijski prostor, a riječ je apsolutno o jednom od najdinamičnijih i najraznolikijh regionalnih područja u Hrvatskoj, dobio na prepoznatljivosti, na apsolutno unikatnoj slici. Nikako se ne možemo »zbrojiti« pa se tako i naša turistička zajednica naziva TZ Kvarnera. Kvarner? Pa to je pomorski, ne regionalni pojam. Znate, nije mi lako kad se tako izražavam, ali apsolutno stoji činjenica da je naše područje tek »prostor između Istre i Dalmacije«. Te su dvije regije jako dobro oblikovale svoj identitet dok se za prostor od Opatije do Senja kod dijela gostiju ili stanovnika unutrašnjosti Hrvatske koristi regionalna pripadnost Dalmaciji, kod drugih Istri, ljuta je Malnar.

A što je istina, odakle početi kad je Primorsko-goranska županija toliko nekompaktna. Što joj s jedne strane donosi ljepotu raznolikosti, no s druge je strane nemoguće u »isti koš« staviti Vrbovsko i Mali Lošinj, Novi Vinodolski i Lovran.

– Nije točno. U davnim vremenima, prije dolaska Slavena, postojali su prostori koje su nastanjivali Histri, Liburni i Dalmati. Prostor Liburnije, a mi danas tako nazivamo tek mali obalni pojas od Preluka do Brseča, se inače omeđuje s dvama riječnim ušćima – Raše i Krke. Povijesno gledano to je Liburnija. Dobro, jasno mi je da su dijelovi Liburnije danas u Istri, odnosno Dalmaciji, ali što nas priječi da ostalo nazovemo Liburnijom. K tome, s obzirom da se nemali dio mog novinarskog rada ispreplitao s turizmom kao i čestim boravkom u inozemstvu, Liburnija je mnogo pamtljivija i jednostavnija i jedinstvena u svijetu. Liburni su bili sjajni pomorci, žene su bile ravnopravne još u to doba. Nađoh na internetu jednu zanimljivu izreku »Amazonke su legenda, Liburne su povijest«, no što nam vrijedi kad ni te Amerikanke ne znaju gdje je Liburnija. Uz to imamo i dvije tisuće godina stari brend za maslinovo ulje Oleum Liburnicum koje se prema Apiciju smatralo se najboljim u Rimskom carstvu. Liburnijski limes obuhvaća i Gorski kotar. Usporedimo to s nazivom Kvarner ili Primorsko-goranska koja kad je prevedemo na druge jezike neprepoznatljiva regija čudi me što ne koristimo povijesno ime regije, žestoka je Malnar.

Prvo odmor

S ovom nas tematikom uostalom podsjeća na svoj publicistički dio karijere kojem smo i sami na nekim od predavanja prusutvovali. I uvjerili se kako je ona sposobna i za aktivnosti što se rubno dodiruju znanstvenih kategorija.

– Najprije ću se malo odmoriti. Da, čitav sam život radila uzbudljiv i lijepi novinarski posao. Punih sam trideset godina bila i voditeljica Pomorske večeri kad bi domaćin bio naš studio, prošla sam svaki kutak Jadrana, inovirala radijski prostor i sve je nekako kroz život proletjelo. Nisam možda toliko umorna fizički, s čime se umor u pravilu povezuje, već sam nekako psihološki ispražnjena. Velika je to promjena, posebno ako ste život proveli kao aktivni novinar. Ne mogu stoga u ovom trenutku razmišljati hoću li i gdje nastaviti posao, no iskreno sumnjam da će to biti u mojoj redakciji, na Radio Rijeci.

E tad, nakon te rečenice, pojavila se i sjeta. Osjećaj koji u pravilu nikad ne vlada na Iskrinoj terasi, posebno ne kod Branke Malnar i brojnih njezinih prijatelja. Nije dakako lako da osoba čiji je glas, rekli smo i ponovit ćemo – baršunast i ugodan, a opet tako sugestivan, poznat kod jedno milijun pari ušiju – zašuti. Nije to dakako ni korisno jer na riječkom, ili da se izrazimo njezinim željenim zemljopisnim pojmovnikom – liburnijskom području, skoro da i nema konkurencije. Sigurni smo stoga da će se itekako pronaći mediji u kojem će nastaviti rad. Možda manjim ritmom, s manje stresa, ali nikako ne bi bilo dobro da zašuti.

– Znam i ja za priču, koja mi je kao mladom novinaru bila tako daleka pa na neki način i nebitna, da novinar radi dok je živ. Sada kad sam i sama došla u to vrijeme, u to razdoblje života priželjkujem nastavak rada.

Da, medijski ljudi, posebno oni koje poznajemo po glasu, oni koji ustaljenim ritmom unutar nekog jasno definiranog sektora i s jednake radijske frekvencije godinama dolaze do naših emocija, nekako »ne mogu nestati«. Na žalost, neumitnost prolaska vremena i to učini, dovede do micanja njihovog glasa. Teško je vjerovati da Branka Malnar Travaš više neće bacati cimu niti ugošćavati najrazličitije ljude od mora, ali ipak – istina je. Stoga, ne propustite njezino zadnje obraćanje javnosti putem Radio Rijeke.

– Istinski oproštaj putem etera dogodit će se 7. prosinca kad je domaćin Pomorske večeri Radio Rijeka. Ali ne vodim ju ja nego moja dugogodišnja kolegica Neva Funčić. Pozvala me da zajedno odradimo tu šihtu. Kako ću se osjećati kad se odjavimo, kad se idućeg jutra, 8. prosinca probudim, istinski ne mogu ni pretpostavljati, zaključila je naš razgovor Branka Malnar Travaš. I ostavila nevjericu – onako krhka, mladolika i nasmijana. I dalje toplog, baršunastog glasa. Pa umirovljenica?! Ne vjerujemo, opet će se taj glas pojaviti u eteru. S neke druge frekvencije ili tehničko-tehnološke komunikacijske mogućnosti, ali svakako da onako sugestivno kako ona zna. Branka Malnar Travaš.