Turudija, Zec, Santrač, Lukić i Petković – do danas u ušima starijih ljubitelja nogometa odjekuje ova napadačka petorka tadašnjeg OFK Beograda s brojevima od 7 do 11, iz vremena kada igrači nisu nosili egzotične brojeve tipa 82, ili recimo 99, kao da su NBA košarkaši. U tom nogometnom kvintetu koji je izvodio razne loptačke arije, prvi po redu »glas« je naš sugovornik, »sedmica« Bogdan Turudija, koji nas je gostoljubivo dočekao u svom domu na Kantridi.

U dugoj i bogatoj karijeri naigrao se s, ili protiv čitavog niza ondašnjih jugoslavenskih i svjetskih legendi, susrećući se sa Skoblarom, Džajićem, Santračem, odnosno preko ondašnjih granica s ljudima kao što su Bobby Moore, Giorgio Chinaglia, Carlos Alberto, Gerd Muller, da ne govorimo o Johanu Cruiffu, Johanu Neeskensu ili pak Franzu Beckenbaueru.

Turudija, koji je nakon OFK-a Beograd igrao u Francuskoj, Belgiji, SAD-u, Kanadi, na svjetskim meridijanima i paralelama, rado se sjeća mnogih dragih igračkih i trenerskih imena, a gotovo pola stoljeća na razne načine vezan je za Rijeku, još od sedamdesetih kada je služio vojni rok u ondašnjoj kasarni na Trsatu. Veza s gradom pod Učkom je neprekinuta, do danas ima ovdje stan u kojem boravi prilikom svojih čestih dolazaka iz Belgije u Rijeku.

– Bio sam na Trsatu one 1975. godine, i to deset mjeseci – kaže Bogdan Turudija.

– Ali nisu to neke drage epizode, znate kako je to kada se ide u vojsku. Tu je i riječ o prekidu karijere, nisu to lijepe uspomene. Ima istina i lijepih, ali to je donosilo prekid karijere, poslije kojega se treba vratiti.

Snimio Marko GRACIN

Lijepe uspomene

Na obale Rječine je međutim dolazio i ranije, još prije je imao svoje prve dulje susrete s Rijekom.

– Nije mi vojska bila prvi susret na dulje vrijeme s Rijekom, dolazio sam ovdje na odmor, kada sam bio mlađi tu sam šao i na more, recimo u Mošćeničku Dragu. Uglavnom, dobro sam poznavao ovaj kraj. Izgledao mi je lijepo, dojmovi su uvijek bili dobri, poslije toga sam pak u Rijeku dolazio na Kantridu, mnogo puta smo igrali utakmice. To su sve lijepe uspomene. Sjetim se, recimo, Rijeke ‘66. ili ‘67. Tu je onda 1968. godina, kad su igrali kvalifikacije za Prvu ligu s Crvenkom. Mi, OFK Beograd smo se sastali s Trepčom. U toj polusezoni kada su nam došli Dragoslav Šeki Šekularac i Miloš Milutinović, bili smo toliko u zaostatku s bodovima te unatoč tome što smo sve pobjeđivali, morali smo u kvalifikacije. Trepču smo na Karaburmi pobijedili 7:1, te 3:2 u gostima.

Spominjanje legendi kakve su Šekularac i Milutinović je priča za sebe, njihov dolazak u OFK-u je odjeknuo kao bomba u nogometnim krugovima. Punili su tribine, gledatelji su hrlili na Karaburmu kao da je rasprodaja. Turudija je tada zaigrao uz zvijezde u doba kada bi mnogi dali tko zna što da ih samo mogu vidjeti.

Bogdan Turudija, Slobodan Santrač i Ilija Petković

– Njih su dvojica bila i veliki tandem u reprezentaciji Jugoslavije. Miloš je stariji od Šekija i prije je počeo, ali uglavnom, taj njihov dolazak na Karaburmu je u ono vrijeme bio senzacija. Mi smo bili mladi, Ilija Petković Petko, Slobodan Santrač Sani, kasnije najbolji strijelac prvenstva Jugoslavije svih vremena s više od 200 golova, i ja, bili smo uz njih. Ja sam recimo igrao pored Miloša, on je igrao desnu polutku, a Šeki lijevu, bliže Petku. Uz njih smo svakako dosta napredovali. Igrati s njima je nezaboravna uspomena, to u životu ostane, drugo prođe. Kada smo već kod toga, mogu kazati da sam igrao s tri selektora, Milošom Milutinovićem, Slobodanom Santračem i Ilijom Petkovićem. Također i s Dragoslavom Šekularcem koji je poslije bio trener Zvezde. Riječ je o čovjeku kojeg ne treba predstavljati, on je bio poseban, a Miloš Milutinović, Plava čigra, je nešto o čemu se može samo govoriti s divljenjem.

Romantičari s Karaburme

Taj OFK Beograd je dugo nosio ugodan naziv »Romantičari s Karaburme«, što zvuči pomalo boemski. Imali su i probranu publiku, recimo proslavljenja glumačka imena kalibra Ljubiše Samardžića, Milene Dravić, Ljube Tadića, Dragana Nikolića.

Turudija u napadačkoj akciji

– Bili su naši simpatizeri. To je bilo vrijeme kada su nam dolazili glumci, umjetnici, govorili su »idemo gledati romantičare iz OFK«. OFK je bio nešto posebno. Uz to, kad je došao za trenera Gojko Zec (kasnije i trener Rijeke op.a.) bili smo ozbiljna ekipa, tih »sedamdesetih« smo bili drugi, treći na tablici. I pogled na almanah prvoligaških sezona potvrđuje kako nas u to doba Zvezda u prvenstvenim utakmicama nije pobijedila osam godina. Tada smo imali stvarno dobru, uigranu ekipu, koja se nije mijenjala. Imali smo jedan svoj stil.

Ta ekipa nogometnjih »romantičara« je svojim glumačkim fanovima uzvraćala posjete, odlazila je gledati njihove nastupe u kazalištu.

– Odlazili smo u kazalište, u tada popularni Atelje 212 koji je imao itekakav imidž. Bilo je to vrijeme u kojem se izlazilo. Recimo Crvena zvezda i Partizan, njihovi navijači i igrači su bili nešto drugo, mi smo bili posebni. Klub je gajio vezu sa svijetom umjetnosti.

Specifičan je bio stil te momčadi koja je ostavljala dojam kao da ne juri neke velike rezultate. No, imala je itekako klasne igrače, koji su u trenutku inspiracije znali bljesnuti. Niz je takvih bljeskova, kao onaj »šezdesetih« kada su možda i najjačoj Dinamovoj momčadi u povijesti, u finalu Kupa dali »šest komada«, poslije u prvenstvu četiri, ili početkom »sedamdesetih« u Splitu za bodove Hajduka matirala 3:0. Bilo je tako i u međunarodnim utakmicama, recimo kada su izbacili svjetskog prvaka Feyenoord pošto su po nizozemskom porazu 3:4 na Karaburmi slavili 2:1.

– Izbacili smo Feyenoord, isto tako i Bolognu kada je za njih igrao Bulgarelli. Oni su u biti uvijek bili veliki klub. Mi smo pak tada svake godine igrali u Europi. Znači da smo imali konstantu u kvaliteti, sve tako do 1974., 1975. godine. Onda je počelo osipanje i to više nije bilo to.

Prijateljska veza

U toj je momčadi ime Joška Skoblara, čovjeka koji je ostavio duboke, neizbrisive tragove diljem raznih svjetskih meridijana i paralela. Srećom po tolike ljubitelje nogometa u ovom kraju, blistao je i u dresu Rijeke. Isto tako, kasnije je zasjao kao trener, prvo u Orijentu, a onda i u Rijeci, kada je »bijelima« za dlaku izmakao naslov prvaka. Bogdana s njim veže neraskidiva veza i prijateljstvo, nedavno je posjetio Joška u Privlaci družeći se s njim i bratom mu Brunom.

Turudija s legendom i prijateljem Joškom Skoblarom i bratom mu Brunom u Privlaci

– Joško je simbol, on je naša legenda. On je u OFK-u Beograd, mogu kazati, stvorio karijeru. Kasnije je iz OFK-a otišao u Hannover, iz toga kluba je prešao u Olimpique Marseille. On će u OFK-u Beograd, a mislim i u Jugoslaviji te u francuskom nogometu, ostati velika legenda. To je on za nas, nemam kazati što drugo nego sve najbolje, najljepše o njemu. Tako o našem Josi koji će uvijek ostati simbol i onog Svjetskog prvenstva 1962. godine, također i onog osvojenog Kupa s OFK-om. Također i u Marseilleu i tko za gdje sve ne. U biti, to je svjetska legenda, teško je to nešto posebno dodati.

Priča za sebe je Tomislav Ivić, splitski stručnjak čije se ime s iznimnim poštovanjem izgovara diljem nogometnog svijeta. Slavni »Ivan« je impresionirao svojim neiscrpnim vrelom znanja i nogometnih ideja i igrače i stručnjake te novinare. I za Turudiju je Ivić stručnjak najveće klase.

– Ivić je izniman i kao čovjek, ja sam ponosan da sam bio njegov prijatelj. On je naime tada bio u Belgiji, bio je u Anderlechtu, bio je i u Standardu. Radio je također u Nizozemskoj, u Ajaxu, u Francuskoj, u PSG-u i tko zna gdje sve ne, recimo u Portu, u Portugalu. Ali, uglavnom, za mene je Ivić najveći trener, on je trener svih trenera. Istina, imamo mi ovdje »trenera svih trenera«, ali dobro. Hoću reći da sam Ivića obožavao, prvo kada sam igrao. Kad sam prestao, odlazio sam gledati njegove treninge, utakmice, jer on je bio fascinantna ličnost i izuzetan kao čovjek.

“Utrka” u Kanadi

Diljem svijeta

Naigrao se Turudija na Karaburmi, onda pak također i na brojnim stadionima diljem svijeta. Počeo je inozemnu karijeru u Francuskoj, otišavši u Trois gdje je bio njegov bivši suigrač Ilija Petković. Igrajući potom u SAD-u, Kanadi, Belgiji, nastupao je s ili protiv čitavog niza svjetskih zvijezda najjačeg sjaja.

– Igrao sam u biti u pet zemalja. To je bilo drukčije vrijeme nego ovo sadašnje, sada se u nogometu izbacuju neviđene cifre. Onda se igralo za drukčije svote, to je bilo davno, ali bogatstvo nije samo u novcu, bogatstvo je u poznanstvima, u ljudima, u nekom životu gdje sabirete sve to. Ponavljam, živio sam u pet zemalja, igrao u prvenstvima Jugoslavije, Francuske, SAD-a, Kanade i Belgije, to je sve bogatstvo.

Urođeno komunikativan, posvuda ima prijatelje, tako i u Rijeci. Kada smo dolazili na razgovor, pozdravio ga je dugogodišnji igrač Rijeke i Orijenta te trener Luciano Celić, Turudija prijateljuje i s Milom Tomljenovićem, nekada sjajnim igračem Rijeke, potom i trenerom te direktorom kluba s Kantride, slavni napadač Rijeke Milan Radović nas je i povezao sa slavnim Bogdanom. Prijatelj mu je i popularni Beo Grbac i mnogi drugi Riječani.

– Imam dosta prijatelja u Rijeci, kako onih nogometnih, tako i onih izvan nogometa. U Belgiji ih istina imam mnogo više, ali dolaze mi svaki put ovdje prijatelji iz Belgije, iz inozemstva. Eto, nedavno je ovdje bio njihov slavni trener. Mi stariji gledamo na takve stvari. Nismo onda mogli težiti za bombastičnim transferima, kada se podsjetimo da je jedan Džajić bio u Bastiji, sve smo rekli. Isto tako je Skoblar otišao u Marseille. Dobro se zaradilo, ali ne toliko kao sada, ipak je to bilo prije 50 godina. Onda, nismo mogli van s 21, 22 godine kao sada, ili čak manje. Da sam mogao van u tim godinama, ostao bih kada smo išli na one inozemne turneje. Sada pak igrači odlaze i sa 17, 18 godina.

Bogdan Turudija junior s Franzom Beckenbauerom, alfom i omegom svjetskog nogometa

Riječka veza

Bogdan Turudija je vezan uz Rijeku desetljećima, još i prije nego su on i napadač Partizana Živaljević služili vojni rok u ondašnjoj vojarni na Trsatu. Čovjek je modernog doba s belgijskim državljanstvom, a često je iz Belgije tu u gradu pod Učkom.

– Ja u biti živim u Belgiji, imam belgijsko državljanstvo, niti jedno drugo od kada se raspala Jugoslavija, imao sam jugoslavensko državljanstvo, rođen sam u Srbiji. U Rijeci je pak živjela moja tetka Smilja Turudija, ona je poslije otišla u Beograd, ja pak ovdje imam svoj stan. Tu sam dolazio i s trenerom Gojkom Zecom, Dušanom Lukićem, ostao je u SAD-u. Ovdje dođe i sada iz Amerike, svrati kod mene. Ovdje dolazim, a živim u Belgiji, tu mi se sviđa. Kada je riječ o Rijeci, to je super grad. Ja volim Rijeku. Ja sam inače iz Beograda, ali sam davno otišao iz Beograda, ovdje pak imam prijatelje. Nije mi zgodno pričati o sebi, ali osoba sam koja se svugdje prilagodi, a ovdje se ugodno osjećam.

Susrećući se sa zvijezdama kalibra Bobbyja Moorea, Georgea Besta, Giorgia Chinaglie, Carlosa Alberta, Gerda Mullera, da ne govorimo o Johanu Cruiffu, Johanu Neeskensu ili pak Franzu Beckenbaueru, također se osjećao ugodno, zahvalan što se nalazi uz bok tako popularnim asovima. Na mnoge od njih podsjećaju ga i neke fotografije na kojima su neki od njih s njim ili sinom mu Bogdanom.

Turudija tijekom nogometne karijere u SAD-u

– Sjećam se kada je poznato ime Milan Mandarić, tada vlasnik raznih klubova, dok je bio u Belgiji, doveo američki Cosmos u Belgiju. Oni su igrali tu, tako je nastala i ova fotografija na kojoj imam Beckenbauera. Tada sam s Franzom proveo jednu večer. Bio je tamo Chinaglia, sve u ono vrijeme kada nije bilo mogućnosti fotografiranja mobitelom. Bilo je tada niz zvijezda ovdje, u ono vrijeme su u Cosmosu igrali Carlos Alberto, Neskens, također i Vladislav Bleki Bogičević iz Crvene zvezde. Bio je omiljen tamo, voljeli su ga u Cosmosu.

Volio je sport, a taj mu je nogomet itekako uzvratio ljubav, darujući mu niz itekako lijepih događaja za pamćenje.

– Sport mi je dao puno toga lijepoga, naročito tih susreta, a ponavljam da to – ostaje. Nismo mi ti da nešto gledamo samo kroz financijske naočale. Tada su bili drugi odnosi, bilo je drugo vrijeme, a ja sam onda imao sreću da vidim neke svoje idole i da čak igram protiv njih, ljude koje sam obožavao. Recimo one kao što su bili Milutinović, Šekularac i tako dalje. I oni stariji, iz moje generacije su zadivljeni kada im kažem da sam igrao s njim. To je u stvari neko bogatstvo, to ostaje. Činjenica je da sam jedan od rijetkih koji je ostao živ iz onih vremena, koji je igrao s onim asovima, a brojni drugi su nažalost otišli, preminuli, kaže na kraju Bogdan Turudija, popularni stanovnik i Rijeke i Liegea u Belgiji.

Giorgio Chinaglia, golgeter Lazija i talijanske reprezentacije, i Bogdan Turudija junior