Za Riječanke i Riječane iz centra grada, nedjelja 19. ožujka nedvojbeno je bila nesvakidašnja. Uklanjanje mine iz riječkog akvatorija te popratna, temeljita sigurnosna koordinacija paralizirali su najaktivniji dio grada, no najvažnija vijest dana bila je potvrda da je akcija vađenja i kontroliranog uništenja mine, kojom su upravljale službe dobro obučenih specijalnih snaga, prošla u najboljem redu.

Opasna eksplozivna naprava od 986 kilograma, sa 690 kilograma eksploziva i tri metra dužine u našem je podmorskom susjedstvu boravila inkognito barem 78 godina, od doba Drugog svjetskog rata pa sve do njezinog otkrića u lipnju prošle godine, no nakon što su stanovnici Rijeke odahnuli i vratili se svojim životima, mnoge je zahvatila elementarna ljudska znatiželja – koliko tih vražjih stvari još ima oko nas?

Po svemu sudeći, pravi odgovor na ovo pitanje bio bi – ima toga, ima. Nova pronalaženja eksplozivnih naprava koje datiraju iz godina okupacije u našem gradu i nisu neke nečuvene novosti, bilo da se radi o protubrodskim minama koje su njemački okupatori postavili u riječku luku, bilo o neeksplodiranim aviobombama koje su na Rijeku bacili avioni saveznika. Tako je 2020. godine na jednom gradilištu na Kantridi pronađena aviobomba, u moru kod Urinja detektirana protubrodska mina te još jedna mina kod plaže Sablićevo na Pećinama, a upravo dok su se specijalni timovi spremali na poduhvat neutraliziranja velike mine iz riječke luke, na gradilištu ceste D403 pronađena je nova aviobomba, baš nedaleko ZTC-a kod kojeg je neeksplodirana zračna pošiljka pronađena 2010. godine.

Kako nam kaže Velid Đekić iz Muzeja grada Rijeke, riječki istraživač i ekspert za gradsku industrijsku baštinu, takvi pronalasci u riječkom tlu nisu vijesti, odnosno jesu, ali vijesti koje su uvijek iste, a kojima se mijenjaju samo datumi.

Foto Marko Gracin

– Premda su poslije rata eksplozivne naprave temeljito i sustavno uklanjane, nikad ne možete znati što se skriva ispod zemlje ili u moru, posebno u nekadašnjim industrijskim zonama, oko Hartere, a naročito na zapadnom dijelu grada, na Mlaki, gdje su industrijski pogoni radili opremu za vojsku. Neka su riječka morska područja preronjena mnogo puta, za njih se smatra da su očišćena od mina, no stvar je u tome da je more živ organizam. On se s nama igra skrivača, a njegove struje pomiču morsko dno, pijesak i mulj. Morsko dno na kompletnoj riječkoj obali jako je muljevito, a morske struje pomiču taj materijal te mogu nešto otkriti ili jednako tako sakriti. Ako je nekakva naprava prekrivena debelim slojem mulja, vi ga možete pregledati na desetke puta, ali ako dođete nakon, primjerice, godinu dana, dogodit će vam se da ugledate nešto što prije niste. Koliko se god otkrivalo, koliko god ronilo, nikad ne možemo biti sigurni da kvadrant koji je temeljito pregledan ne krije još nešto u sebi, govori Đekić, napominjući kako je za očekivati da će otkrića neželjenih darova zasigurno biti još.

Podmorska opasnost

Isto nam potvrđuje riječki ronilac i podvodni istražitelj Velimir Vrzić iza kojeg stoji nekolicina otkrivenih protubrodskih mina u moru, što oko Suska i Paga, što oko Rijeke, uključujući otkriće spomenute podvodne EMC mine na Pećinama 2020. godine. Ta je protubrodska naprava originalno čuvala Vilu Olga, nekadašnji stožer njemačkih SS-ovaca, od amfibijskih iskrcavanja savezničkih trupa, a prije dvije je godine uspješno neutralizirana.

Foto A. Stančin

– Ovakvih će mina još biti pronađeno, opasnost uvijek postoji jer tih mina u moru ima, ali ne baš na svakom koraku. No ovo nisu nagazne mine koje bi svakog dana mogle odletjeti u zrak. Važno je da se kod pronalaska ovakvih naprava ne radi panika jer ljudi koji rade na njihovom sigurnom uklanjanju rade dobro i dosad nije bilo neželjenih posljedica. Inače, svaki je ronilac dužan prijaviti nadležnim službama sve što god nađe u podmorju, bez obzira radi li se o minsko-eksplozivnim sredstvima ili potencijalnim arheološkim nalazištima.

Jako je važno da ronilac koji naiđe na nešto neuobičajeno to ne dira, nego da zabilježi GPS lokaciju, fotografira i podatke dostavi Ministarstvu unutarnjih poslova, pojašnjava Vrzić, navodeći kako nadležne službe potom utvrđuju radi li se o eventualno opasnom sredstvu koje će naknadnim planom biti neutralizirano. Iskusni ronilac ističe kako su takve protubrodske mine, bez obzira na to koliko ružno ili zapušteno izgledale, još uvijek vrlo opasne.

– Mine se teško raspoznaju, obrastu morskom travom i organizmima, ipak je od Drugog svjetskog rata proteklo jako puno vremena. Ali unutra se još uvijek nalazi nekakva vrsta eksploziva koji je potpuno operativan, mina je funkcionalno potpuno ista kao u trenutku kad je izašla iz proizvodnje. Ona je još uvijek operativna, ili stručnim rječnikom rečeno, armirana. Ono što ovdje treba napomenuti je da sve što službe rade treba ozbiljno shvatiti. Dok su stanovnici evakuirani i bili na sigurnom, nekoliko timova ljudi koji su otklanjali opasnost jako se znojilo u hladnom moru jer su znali da na pogrešku nemaju pravo, izdvaja Velimir Vrzić, spominjući odlučnost i obučenost specijalaca koji su se potrudili da akcija neutraliziranja prođe bez ikakvih problema.

Bombardiranje riječke luke

Već je natuknuto tko je i kako destruktivne sprave u Rijeku postavio i ostavio, no da bismo pobliže saznali širi kontekst i neke od detalja ove priče potrebno je malo dublje zaći u povijest. Kako pripovijeda Velid Đekić, njemačke su jedinice u Rijeci u ratnoj završnici bile na teškim iskušenjima pred koje ih je stavila jugoslavenska Četvrta armija pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina. Njihov se plan usmjerio na žestoku borbu protiv partizana i nadu kako će se moći predati anglo-američkoj strani protiv koje nisu pružali ozbiljniji otpor, a kada je obrana njihovih položaja krajem rata postala nemoguća, Nijemci su aktivirali jedan drugi plan.

– Riječ je o rušenju svih važnih gradskih objekata, dakle tvornica, stambenih i školskih zgrada, vojarni, pristaništa, luka, cesta, mostova, nadvožnjaka, usjeka, željezničkih kolosijeka, vodovodnih instalacija, dakle svega čije bi rušenje moglo zapriječiti ili usporiti napredovanje suprotne strane i nanijeti joj materijalnu štetu. Pripreme za rušenje uslijedile su u drugoj polovici 1944., a početkom 1945. su i ubrzane. Neposredno pred povlačenje iz Rijeke, u razdoblju od 17. travnja do 3. svibnja 1945., sav teritorij grada i okolice postao je poprište miniranja. Kulminacija se dogodila u noći između 2. i 3. svibnja, usporedno s njemačkim probojem iz grada na sjever. Rijetke eksplozivne naprave u tom rušilačkom pohodu nisu eksplodirale, a 90 posto riječke luke bilo je uništeno, navodi riječki muzealac, dodajući kako luka u prvom poraću nije bila u stanju primati brodove, već su oni do njene obnove morali pristajati u Bakarskom zaljevu.

Već je opjevana priča o njemačkom minopolagaču »Kiebitz«, prvo talijanskom trgovačkom brodu »Ramb III«, pa onda plovilu koje je miniralo Kvarnerski zaljev, zatim u njemu potopljeno, da bi po njegovom izvlačenju i restauraciji postao »Galebom«, školskim brodom Jugoslavenske ratne mornarice te Titovim brodom kojim je bivši jugoslavenski predsjednik posjećivao zemlje Pokreta nesvrstanih. No, ono što je nešto manje poznato je da je brod zajedno s brojnom riječkom infrastrukturom stradao u savezničkim zračnim bombardiranjima koja su na Rijeku krenula u rujnu 1943. i trajala sve do 19. travnja 1945. godine.

– Jedan od prvih zračnih napada na grad što se nalazio u njemačkim rukama dogodio se 7. siječnja 1944. godine, usmjerivši se na industrijsku zonu u zapadnom dijelu Rijeke. Od toga napada, pa sve do 1945. godine, Rijeka je bila izložena napadima u tridesetak žestokih valova britanskih, američkih i australskih zrakoplova. Svi su oni donosili smrt i razaranja, ne ostavljajući po strani civilno stanovništvo i civilne objekte. Najstrašniji učinak imao je zračni napad 20. veljače 1945. godine, kada je stotinjak američkih bombardera tipa Liberator u samo nekoliko minuta istreslo teret na objekte u zapadnoj industrijskoj zoni, zatim na lučki kompleks, gradsko središte i ostale stambene kvartove, na prigradsko područje Kantride i drugdje. Gradska su groblja nakon odlaska letjelica primila više od stotinu mrtvih, a bolnice nekoliko stotina ranjenih.

Industrijski pogoni bili su posebno na udaru, u čemu su prednjačili Tvornica torpeda, Rafinerija nafte i današnje Brodogradilište »3. maj«. Na brodogradilište je izravno palo oko 250, na Rafineriju 260, na Tvornicu torpeda 47, na tvornicu Mareschi 9 bombi i tako dalje. U Muzeju grada Rijeke čuvamo krasno izrađenu maketu razorene Tvornice torpeda, s pedantno označenim datumima i mjestima pada bombi u njezin kompleks. U osobnoj arhivi imam nacrt pogona Rafinerije nafte s podjednako pedantno označenim datumima i mjestima pada silnih bombi, također mjesta postavljanja mina u režiji njemačkih snaga. Oba su dokumenta nastala već prvih poratnih dana i svjedoče kako sigurnosne službe nisu gubile vrijeme u nastojanjima da normaliziraju život u gradu, tumači Đekić.

Skrivena mreža riječkih tunela

Naravno, pogibeljni predmeti nisu jedina vrsta ratne ostavštine našem gradu, a možda čak niti najzanimljivija, kako se koga pita. U i ispod Rijeke i okolice dobro upućen istraživač može pronaći brojne podzemne tunele, skloništa, bunkere, utvrde i sličnu vojnu infrastrukturu kojom su se koristili najprije Talijani, a zatim i Nijemci. Dok su ulazi u skloništa za civilno stanovništvo često – i logično – na javnijim mjestima, svoje su sigurne zone dobivale i sve važnije zgrade u Rijeci, prvenstveno one vojne i državne uprave ili važnih proizvodnih pogona. Velid Đekić govori kako je dosad otkriveno četrdesetak takvih podzemnih građevina, ispod primjerice gradskog municipija, zgrade glavne pošte, Tvornice papira i Rafinerije nafte, no još je intrigantnija komunikacijska mreža tunelima koji su iz takvih objekata često vodili.

Foto V. Karuza

– Kao iznimka od skrivajućeg pravila, danas je Riječanima turistički dostupan tunel od Trga Grivica do talijanske osnovne škole na Dolcu dug 330 metara, s dva odvojka. Školska zgrada na Dolcu nije povezana slučajno, u njoj je djelovalo zapovjedništvo protuzračne obrane za područje Kvarnera, kao dio Nacionalne unije za protuzračnu zaštitu ili Unione Nazionale Protezine Antiaerea (UNPA). Ima također tunela i prolaza koji ne ostaju u gradskim okvirima pa hitaju od riječkog podzemlja do točaka na riječkoj periferiji, omogućavajući potpuno nevidljivu komunikaciju grada s okruženjem. U riječkom podzemlju nalazi se 80-90 tunela koji spajaju različite točke, a Grad Rijeka danas upravlja s njih 56, navodi Đekić, kazavši kako je najintenzivnija izgradnja silnih kilometara podzemnih prolaza trajala od 1935. do 1945., posebno od 1939. do 1942. godine.

Od sustava ukopanih tunela nešto dostupniji i stanovništvu poznatiji je sustav utvrda, tzv. Alpski bedem, koji se na širem gradskom području i rubovima Rijeke počeo graditi još 1931. godine. Među njima posebno su atraktivne dvije talijanske, nikad u potpunosti završene utvrde na brdu Sv. Križ koje su trebale nadzirati željezničku prugu i cestu u Draškoj dolini, kao i jedina u cijelosti završena podzemna uporišta zvana Katarina A i Katarina B. Također, izdvaja Đekić, i njemačka je vojska nakon talijanske kapitulacije Rijeku načičkala svojim fortifikacijama, kao što su topnički armiranobetonski bunkeri izgrađeni na Urinju, u središtu Sušaka, na Turniću i drugdje.

Za avanturiste, planinare i istražitelje ova često zapuštena mjesta i danas predstavljaju omiljene destinacije, mistične točke koje neodoljivo asociraju na postapokaliptične scene iz filmova ili videoigara. No, kao što smo već mnogo puta potvrdili, nikad se ne može znati sa sigurnošću što sve točno riječko podzemlje krije i na kojoj će lokaciji biti pronađeni sljedeći opasni paketi. Bili oni pod morem, zemljom i kamenjem ili možda betonskim omotačima, za veliku je većinu ljudi najsigurnija opcija odmak od barem metra ili, u slučaju neutralizacije životne ugroze teške tonu, nekoliko dobro odmjerenih kilometara.

Neistraženo razminiranje Rijeke

Kako nam kaže Velid Đekić iz Muzeja grada Rijeke, nakon oslobođenja grada jugoslavenske su službe krenule s akcijom razminiranja, pri čemu je velik broj ostavljenih eksplozivnih naprava sigurno uklonjen. Međutim, detaljnijeg istraživanja na ovu temu dosad nije bilo, pa su dostupne informacije na ovu temu šture.

– Kako je teklo razminiranje grada nakon 1945., tko je sve u njemu sudjelovao i na koji način, što je pronađeno i kako, sve su to zanimljiva pitanja kojima bi se istraživački valjalo tek pozabaviti, a bilo bi to uistinu vrijedno učiniti. U Državnom arhivu u Rijeci nalaze se evidencije šteta na svim važnijim objektima, pa eto prijedloga novim istraživačima.

Prema svjedočenju jednog riječkog ronioca koji je 1947. osobno pregledao dno riječke luke, tu se našlo svega i svačega. Karlo Baumann pregledao je morsko dno u dužini od 30 km, propješačeći u teškom ronilačkom odijelu na dubini od 5 do 44 metra. Dno je bilo muljevito i hodanje njime nije jednostavno, pogotovo što već od sredine luke dubina pada na više od 30 metara. No, na dubini preko 20 metara nema mutnoće i prljavštine, a Baumann, koji se u more spuštao svakodnevno tijekom dva tjedna, utvrdio je kako se u lučkom bazenu na riječkoj strani grada nalazi potopljeno 26 raznih objekata. Kako će se potom pokazati, u sušačkoj luci Baroš pronađeno je dodatnih 7 potopljenih objekata, kaže Đekić, navodeći kako je Baumannova kći, povjesničarka umjetnosti Daina Glavočić, o svom ocu napisala knjigu koja bi uskoro trebala ugledati svjetlo dana.

Bomba u Petrolejskoj luci

Od završetka Drugog svjetskog rata pa do danas u Rijeci nije neuobičajeno naići na još uvijek funkcionalne eksplozivne naprave, mine i bombe. Među zanimljivijim epizodama ne tako davne riječke povijesti Velid Đekić izdvaja jedan iz 1958. godine, kada su Boja Kovačević i Cveta Grga, stanarke zgrade na kraju današnje Baračeve ulice u blizini Tvornice torpedo, u ruke uzele motike i lopate, pa njima otkrile bombu.

– Cvetina motika tada je udarila u nešto tvrdo, a ona i Boja su pomislile kako je to samo jedan kamen. Kad su shvatile kako je pred njima bomba, napustile su rad i pozvale ostale stanare iz zgrade. Ulicom je prolazio »milicioner«, bit će da ga je samo nebo poslalo, on je smjesta obilježio točku pronalaženja, naredio udaljavanje od nje, potom bombu lagano zatrpao kamenjem. Zametska stanica milicije nakon toga je pozvala stručnjaka za demontiranje, a pokazalo se da je bilo riječ o bombi teškoj 250 kilograma, pripovijeda Đekić, opisujući i pronalazak bombe u Petrolejskoj luci u travnju 1968. godine.

– Za vrijeme izgradnje i postavljanja uređaja za obradu otpadnih voda, kompresor kojim se bušilo lučko tlo nabasao je na okrugli željezni predmet. Radilo se o bombi teškoj čak 500 kilograma koja bi, da je eksplodirala, ostavila kataklizmične posljedice za cijelo područje puno spremnika nafte i benzina. Kako je ubrzo ustvrdio prispjeli stručnjak za demontiranje, iskusni Anton Rutar koji je već iza sebe ostavio tisuće demontiranih bombi, granata, mina i sličnih eksplozivnih predmeta, bomba je bila američkog porijekla i vjerojatno namijenjena uništavanju lučkog bunkera. No, pala je osam metara podalje bunkera i nije eksplodirala, a zbog velike težine i pada s visine zabila se duboko u tlo. Rutar je bombi najprije izvadio upaljač, ona je izvađena iz tla i otpremljena u krug gradske vatrogasne postrojbe. Tu je bila neko vrijeme čuvana, da bi potom bila prevezena na Grobničko polje na područje Kamenjaka, gdje je uništena u eksploziji, govori Đekić.