RIJEKA  Hrvatska kultura temeljito je centralizirana; to smo znali oduvijek, a to znamo i sada, kada je nekima ipak dogorjelo do živog mesa pa su odlučili ozbiljnije reagirati. Ostaci ostataka riječkih nakladnika okupili su se oko inicijative za promjenom pogubne politike Ministarstva kulture i medija, koje favorizira zagrebačke, i to odabrane, nakladnike, a sve ostalo praktički smatra stokom sitnog zuba lokalnog značaja. Direktan povod njihove reakcije čin je ukidanja čak i smiješnih iznosa kojim su bila podupirana izdanja riječkih nakladnika, kao i reakcija iz MKM-a na njihovo otvoreno pismo, u kojoj MKM apsolutnih nula kuna pravda tvrdnjom da su njihovi projekti lokalnog značaja.

I odmah da se ovdje deklariram: riječki nakladnici imaju i moju punu podršku, no stvari su rijetko posve jednostavne. Otud i ovaj tekst, iako se sve čini još malo uzaludnije dok Ukrajina, a sad već i Rusija broje svoje ratne i civilne žrtve te sve skupa, nevjerojatno, naliči na još jedan krvavi rat u Europi s dalekosežnim posljedicama. No nema nam druge nego adresirati probleme koje vidimo, koji nas se tiču i koje imamo obavezu stavljati u fokus. Jedan od tih problema pitanje je lokalnosti riječkih nakladnika, odnosno šire gledano, pitanje zagrebocentričnosti kulture, koja je razlogom nekih posve anomalijskih procesa.

Što je lokalno?

Riječka izdvajanja za kulturu u rasponu od 10-ak do čak i 20-ak posto ukupnog proračuna, zvuče nevjerojatno u usporedbi s državnih niti jedan posto. I zato je u pravu riječki kulturni pročelnik Ivan Šarar kad u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke, gdje je organizirana tribina na kojoj nitko nije rekao gotovo ništa pogrešno o kulturnoj zagrebocentričnosti i svemu s time povezanim, govori da MKM nije ozbiljan financijer te da i tako nema što raspoređivati. No jednako je tako u pravu i Valter Lisica kad iznoseći podatke o favoriziranih petnaestak nakladnika koji dobivaju od 40 do čak nevjerojatnih 98 posto svojih godišnjih budžeta od MKM-a kaže da i u takvom kikiriki-sustavu ima onih koji dobro žive. Jer doista, kako se nakladnik koji ima 98 posto osiguranog budžeta, ako je to stvarno tako kako iznosi Lisica, više može zvati privatnikom, odnosno zašto bi uopće izlazio na tržište i brinuo o maržama, rabatima, distribuciji, komisijama…?
Slušajući govornike u Gradskoj vijećnici bio sam podijeljenih emocija. S jedne strane, bilo mi je drago svjedočiti unisonosti jednog ispravnog načina razmišljanja, koje u lokalnom ne vidi nazadno, malograđansko, nenacionalno, već priliku za afirmaciju partikularnosti, a, zašto ne, i unikatnosti. Što nedostaje čakavskom jeziku (jer jezikom ga zovem, ako ga i ne govorim) da nije u devet rječnika koje je u svojoj karijeri objavljivao Franjo Butorac dobio državnu potporu, niti jednom, kao što smo čuli s govornice? Koliko je samo raznih arbitara u tim silnim godinama jedne karijere odlučilo da je čakavski jezik lokalnog značaja? Svakako dovoljno da cijelu stvar možemo proglasiti sustavnom. Iako tu pravog i osmišljenog sustava nema, kako to kaže Šarar kad govori o nepostojanju artikulirane nacionalne kulturne politike.

Načelo dogovora

Hrvatska kultura po pitanju nacionalnog financiranja djeluje po načelu dogovora, diskrecijskog odlučivanja odabranih, kako nas to također Šarar podsjeća na nešto što znamo. Zato Rijeke i nema u tim planovima, jer Rijeka je očito trn u državotvornom nacionalnom oku.
Ni sam ne mogu vjerovati da sve ovo govorim, jer ako nešto, cijeli svoj svjesni život zalažem se za kozmopolitizam, za pravo da kao nekadašnji član riječkog kulturnog vijeća za knjigu podupirem i projekt koji s Rijekom nema nikakve veze, ali je jednostavno dobar i Rijeci bi trebala biti čast podupirati nešto tako dobro. I otud ove podijeljene emocije, jer mi je snažno zalaganje za lokalno uvijek pomalo šovinističko. Kao da to zalaganje za svoje ide previše u paru s negiranjem drugog, a onda i Drugog. Zato valjda nikad nisam bio navijač lokalnog kluba u bilo kojem sportu.
Jednako tako, morali bismo biti iskreni pa reći i da to lokalno, pa i ono što ima predznak kulturnog, često jest kampanilističko, reakcionarno, ili jednostavno nerelevantno, slabo, neosmišljeno, u konačnici ponekad i nevrijedno. Nije, dakle, priča o nekoj lokalnosti kao manje vrijednoj posve odbaciva, iako na prvu zvuči strašno. Treba, naime, pogledati istini u oči pa reći, recimo, da riječka kazališna kuća (koju je na vidjelo izvukao i Butorac u svome obraćanju u Vijećnici), koja pojede oko 70 posto, u suštini velikog proračunskog kolača za kulturu, ne proizvodi ni lokalno, a kamoli nacionalno ili nedajbože internacionalno relevantno dramsko kazalište. Ako i ima segmente koji funkcioniraju zadovoljavajuće, poput Opere i pripadajućeg joj orkestra.

Legitimacijska karta

Treba također reći i to da lokalna nakladnička scena, koliko god se akteri ovog prosvjeda trudili fotografijama objavljenih knjiga pokazati suprotno, nije uvijek na razini zadatka, pa objavljuje ponekad i doista nerelevantna, loše koncipirana, napisana i opremljena djela, odrađujući kojekave usluge i diktate. Ako, pak, suzimo prostor promišljanja na suvremenu beletristiku, kao što smo ga suzili na aktualno dramsko kazalište u kontekstu »Zajca«, situacija je još gora, jer riječki nakladnici objavljuju zanemariv broj relevantnih beletrističkih naslova, pa i kad je riječ o riječkim autorima, i to onima koji ni nacionalno ni internacionalno nisu beznačajni. Pa kad već govorimo da ti riječki autori uglavnom objavljuju kod zagrebačkih izdavača, valja reći i da onih petnaest odabranih nakladnika nacionalne, a ne lokalne relevantnosti, kako to očito strukturiraju u MKM-u, uglavnom ne objavljuju loše knjige. Naravno, u slučaju riječkih nakladnika jednako tako možemo postaviti i ona poslovična pitanja što je bilo prije, kokoš ili jaje i što bi bilo kad bi bilo.
I iako nećemo kazalište svoditi na dramsko kazalište, a nakladništvo na suvremenu beletristiku, činjenica jest da je dramsko kazalište u kazalištu i beletristika u nakladništvu legitimacijska karta subjekta koji u svom polju želi kulturno participirati. A ako ti je dramsko kazalište nedostatno i književnici sa scene ne objavljuju na toj sceni, nego traže bolji tretman negdje drugdje, nema ti druge nego prihvatiti da si provincija. No to što si to prihvatio ne znači da se s time valja pomiriti. Dapače upravo je suprotno, jer postoje provincije i provincije.

Prijedlozi

Pa recimo stoga glasno i jasno: u Rijeci nemamo dobro dramsko kazalište i nemamo dobru nakladničku scenu. Hajdemo onda iz te pozicije dalje u rješavanje pitanja kako to popraviti. Jedna od mogućnosti unisona je, i politička i građanska, podrška lokalnim riječkim nakladnicima u borbi za njihova prava na nacionalno sufinanciranje, za koju se borbu nadamo da će je prihvatiti kao svoju i sve ostale provincijske sredine koje je zagrebocentričnost desetkovala. Jedna od mogućnosti je i bolji intendant kazališta, koji će znati osmisliti relevantno dramsko kazalište. A jedna je svakako inzistiranje na tome da posao kulturnih pročelnika gradova s nacionalnim kazalištima bude i stvaranje političke platforme za promjene u osnivačkim strukturama tih istih kazališta, što bi otvorilo prostor za supstancijalnije njihovo financiranje, čime bi se pak otvorio nevjerojatan prostor za sufinanciranje lokalnih »provincijskih« kultura.
Nažalost, problem je što u dosadašnjim mojim kontaktima s pročelnicima, pa tako i dominantno s riječkim, sluha za ovu moju tezu nije bilo, uvijek uz neko kreativno pravdanje koje je u suštini stav o nepromjenjivosti stvari. No ako to neće učiniti oni, kulturni pročelnici, zajedno sa svojim gradonačelnicima, tko će? Pa neće iz MKM-a doći inicijativa koja bi mu izbila iz proračuna 80-ak milijuna kuna nakon što bi ušao u osnivačke strukture HNK-ova u, recimo, pedesetpostotnim omjerima pa dijelio novce kao u Zagrebu, pola-pola s Gradom. Ili iz PGŽ-a, prirodnog suosnivača kazališta kojem gravitira cijela županija, ali se pritom svojski trudi ne participirati i konkretno. Naravno da ministrica želi da se može hvaliti s pet nacionalnih kazališnih kuća, a da suštinski sufinancira samo jednu, ili župan činjenicom da mu županija ima HNK, a da se on pritom ne mora znojiti oko razmišljanja o njegovu proračunu. Ali zamislite samo što bi riječko nakladništvo moglo sve objaviti kada bi riječka kultura raspolagala s, nedajbože, još i polovicom iznosa koji inače ulupa u »Zajc«, što je više od 20 milijuna kuna godišnje.
Provinciji koja bi tako funkcionirala doista bih rado pripadao.