Učinio je sve što je na kraju želio, što je mogao utrpati i posložiti u ono malo zemaljskog vremena koje mu je bilo preostalo.

Sinoć, 6. srpnja tik prije ponoći otišao je Berislav Dumenčić Kiko, veliko ime riječke glazbene scene iz njezinog najpotentnijeg vremena, s prijelaza sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća.

Kiko, ma i Bero jer tako su ga u jednoj fazi njegovog života mnogi oslovljavali, bio je bubnjar Termita, bio je dakle pravi punokrvni punker, a poznato je kako je u tom slučaju riječ o ljudima koji preziru sve one tako bezbrojne dvolične postavke aktualne nam civilizacije. Pa iako će mnogi reći da punker možeš biti jedan manji dio svog života, te da se nakon te revolucije mora prijeći u neki viši mod rada, Kiko je u velikoj mjeri, modificiranim revolucionarom ostao čitavog života.

Dugo se i nismo susretali. A onda, razgovor, vrlo ugodni u dvorištu Prihvatilišta za beskućnike Ruža Svetog Franje na Kozali. Ne, nije bio, ili nije trebao biti, beskućnikom, ali u tom se okruženju osjećao – zadovoljnim.

Da, došao je do sv. Franje i zbog egzistencijalnih razloga, no ostao je svojom voljom. Radio je tamo, pomagao je na sve načine. Mogao je otići, pronaći si klasični, građanski smještaj. Nije htio.

– Znaš, Edi, ovdje su ljudi samo ljudi. Oslobođeni svih onih tako besmislenih materijalističkih priča, svih onih tako nebitnih dvojbi koje rasturaju sve ovo oko nas. Oni su naprosto, koliko ih vanjski svijet žali ili mrzi, jedni od rijetkih istinski sretnih ljudi, objašnjavao mi je da bi se u slijedećoj rečenici vraćao na Kantridu, na priče s tribina.

Bio je Kiko nažalost i teško bolestan. Zloćudni ga je tumor rasturao, pomagali su mu neko vrijeme “pametni lijekovi”. Znali su ga iz bezizlaznog stanja dovoditi do – vrijednosti uobičajenih za zdrave ljude.

Išlo je ove zime koliko je išlo, da bi 4. travnja za Kika značio seljenje u Hospicij Marije Krucifikse Kozulić.

– Soba broj pet, ta ti je moja, ne moraš ni kucati. Znaš, ovdje se ne liječi ljude, ovdje im se pomaže da dok su god na ovom svijetu budu istinski ljudi. Nigdje nisam sreo ovako divne, nevjerojatno požrtvovne ljude kao ovdje u Hospiciju, pojašnjavao mi je Kiko.

I onda, zahvaljujući Bojanu Mušćetu Termiti su konačno, nakon 40 godina dobili ploču.

Pravi pravcati vinil, ono što su tako željeli osamdesetih godina. Jer tada nije išlo, nisu bili dovoljno komercijala, nije ih establišment bilo koje vrste volio. Jako se veselio kad sam mu donio paket koji mu je poslala Jossie iz Dallasa. Ploča. Vinil. Gotovo ju je pobožno držao u rukama, promatrao fotografije, svoju među svima njima.

Uslijedila je nakon toga medijska navala na Kika. Postao sam neka vrsta agenta.

– Ok, neka novinari iz 24 sata dođu, ali moraju ti obećati da ću im ja biti u drugom planu,  Hospicij u prvom.

Potrebe su mnogo veće od ovih 14 kreveta, uvjeti rada tim divnim, požrtvovnim ljudima jako, jako teški. Želio bih poručiti, a 24 sata se čita, kako je obaveza zajednice značajnije poraditi na palijativnoj skrbi. Kako bi u Rijeci pri KBC-u i financirana od države morala biti palijativa za jedno 20 osoba.

Znaš, živjeti se može na različite načine, kako već tko odabere, umirati, kad si u situaciji kao ja ali na žalost i mnogi drugi – samo na jedan način. Da bi to bilo s najmanje boli, da se i u predvorju smrti osjećaš kao ljudsko biće, e vidiš to su ti ljudi ovdje u Hospiciju, isticao je Kiko.

Umirao je dugo i bolno. Užasno bolno.

Imao je opciju da mu osim tijela umrtve i um. Da umire, a da ne zna kako ide prema nekoj drugoj dimenziji našeg postojanja. Kategorički je bio protiv. Želio je do kraja biti svjestan svega. Sasvim osobno i sasvim iskreno: nikad nisam doživio, ma ni pomislio da netko tako brutalno snažno može prkositi smrti.

Biti jači od nje. Mnogi su ga u Hospiciju posjećivali, uspio je i Termite okupiti, Kralj je stalno bio uz njega – kako je Kiko znao reći: nikad si nismo bili bolji.

Otišao je. Ali i za tu se fazu pripremio: svoje je tijelo darovao Medicinskom fakultetu Rijeka. Zbog toga u ovom trenutku nije poznato kad će ovozemaljski ispraćaj, kad će druženje sjećanja na Kika.

Nije dugo bio ovdje, rođen je naime bio 23. studenog 1960. godine, ali učinio je većinu onog što je planirao.

Mijenjao je svijet kad je tek postao punoljetan, i ne samo u glazbenom smislu. Čvrsto je zabio svoje sidro u temelje riječke kulture, do zadnjeg je dana slao poruke.

U osnovi uvijek iste: dvolična civilizacijo okreni se čovjeku, ne materijalnim sranjima.

Kiko… ne, nije mi bilo ni najmanje svejedno kad sam pozvonio na vrata Hospicija.

U tom trenutku, pred tim vratima svi se osjetimo tako prolaznima, a bojimo se te naše karakteristike. Osjećao sam se smetenim, izgubljenim, nebitnim, i da – strašno prolaznim.

A onda smo, nekoliko minuta kasnije u toj njegovoj petici pili viski. On the rocks, tako mu je bio najdraži.

I skoro se smijali raznim epizodama ove naše civilizacije. Strah od prolaznosti postao je u toj sobi, iz koje se nitko ne vraća zapravo njezino prihvaćanje.

Da, Berislav Kiko Dumenčić bio je punker. Bio je i stanovnik prihvatilišta za beskućnike i jedan od najdugovječnijih stanara Hospicija. Je, sve je to bio. Ali bio je, što prevelikom broju ljudi sada i ovdje ne uspijeva – čovjek. Veliki čovjek.

Na kraju, u trenucima za koje ni sam nije znao koliko će trajati, bio je i čovjek s vinilom.

Pas vjeran sebi zbog čega je teško prolazio u životu, ali ga je zato vječnost dočekala s velikim veseljem.

Ostajemo u vezi. Međusobno i s Kikom. Bit ćete obavješteni o svemu što nam je pripremio za prve dane u kojima više nije s nama.

Zbogom Kiko, petica je, koliko se iz nje ne izlazi živ, poslužila za slanje gomile dobrih, tako životnih poruka.

I da, dobrim ljudima Hospicija ovih dana nosim ono što si poželio.