RIJEKA – Razdragana lica, široki osmijesi, gomila ljudi koji se natiskuju jedni preko drugih da bi vidjeli izložbu… Sve to nismo gledali na otvorenju ključne izložbe programskog pravca “Dječja kuća” Rijeke 2020 Europske prijestolnice kulture (još samo malo) “51000 Balthazargrad”. Nismo te slike gledali ne zato što bi ljudi bili razočarani izložbom u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, koji je za tu prigodu iznutra doživio priličan makeover, već zato što su ih epidemiološke mjere u tome spriječile. Novinari su dobili svoj vođeni obilazak, protokol je odrađen za nešto uzvanika, a narod će u Muzeju boraviti u tranšama primjerenim održavanju razmaka, sve pod maskama, koje blokiraju pogled do doživljaja na nečijem licu.

No sve nam je to poznato i nema smisla o tome lamentirati previše, no mnogi su sinoć poželjeli da moći slavnoga profesora Balthazara sežu i u ovaj naš koronasvijet, gdje bi profesorov moćni stroj, kada bi profunkcionirao, zasigurno istisnuo koju spasonosnu kap cjepiva pa da završimo više s ovim novim normalnim.

Doživljaji su ipak višestruko utišani zbog cijele te situacije, otkud i potreba da se ona zabilježi, no ukupan dojam o izložbi ipak smo probali donijeti što je moguće više vezan za izložbu samu. Iz izložbe se, pak, dade izvući štošta, od činjenice da Muzej nikada nije izgledao šarenije i psihodeličnije, da je proklamirana interaktivna komponenta za djecu sigurno zanimljiva, ali i da ne oduzima dah, te da sve skupa u Rijeci izgleda sjajno, ali bi u nekoj većoj sredini, naviknutoj na produkcijski ozbiljne izložbe, izgledalo tanko.

Rijeka kao inspiracija

No mi jesmo u Rijeci i od toga ne treba bježati, i produkcijski i mentalitetno, pa ćemo tako baždariti i naše osjetnike kada se iz Rijeke popnemo na drugi kat Muzeja, u Balthazargrad. I odmah nas udara taj psihodelični Bourekov svijet, o kojem nam kustos izložbe Željko Luketić govori kao o obolu autorove fascinacije psihodeličnom kulturom 60-ih, Beatlesima u toj njihovoj fazi itd. Boureku se k tome svidjela i Rijeka, koja s planine vidi more (i obrnuto), sva na brdu i s tom Rječinom posred, pa je nakon prvih inspiracija za Balthazargrad New Yorkom i Zagrebom, taj izmaštani grad u kojem će Profesor rješavati probleme našao u Rijeci. Izložba je inače podijeljena u segmente: “Svemir”, “More”, “Rijeka” i “Grad”, tim redom, no mi smo s Luketićem “Svemir” ostavili za kraj, što je, naravno, pušteno i posjetiteljima na odabir.

Ulazak u prostor počinje reminiscencijom na epizodu “Hanibalove Alpe”, sa zibajućim morem i panelom na kojem su žene zaslužne za proizvodnju animiranog serijala koji je svoju popularnost doživio i u dalekoj Skandinaviji, a ne samo u Jugoslaviji. Ispod panela je i prvi interaktivni moment; uz poruku “Nacrtaj svoj Balthazargrad” djeca su pozvana iscrtavati svoje vizije toga grada. A osim dvoje mališana koje smo vidjeli da su se uhvatili olovaka, učinio je to i jedan “ozbiljan” čovjek u odijelu.

Preko mosta i rijeke dolazimo do dijela inspiriranog epizodom “Neman Fu-fu”, koja mijenja boje ovisno o raspoloženju. U prostoriji je i kotač koji pokreće animaciju, želi li to pokoje dijete učiniti. Za odraslije tu su originalne folije s crtežima i drugi artefakti iz povijesti tog animiranog filma, zapravo rijetki sačuvani, s obzirom na to da je svojedobno postojala ozbiljna praksa bacanja tih predmeta, pa je trud onih u Zagreb filmu koji su ipak čuvali sjećanje tim značajniji. Tim se ljudima posebno zahvalio Luketić u ceremoniji otvorenja izložbe.

Vjera u znanost

Nama je pak pripovijedao o povijesti Balthazara, animiranog filma, njegovim autorima, dosezima, popularnosti, značaju… A dok to pokušava, nešto ga glasno ometa. Teremin, koji ozbiljno narušava tišinu u prostoru, na kojem pomniji pogled otkriva profesora Balthazara samog, koji će kasnije voditi i ceremoniju otvorenja, skriven iza glasa Marija Kovača. Po pitanju teremina Luketić je pojasnio da i jest zapravo ideja da tamo sve bude glasno, bučno, da se sve pipne, štipne, da se prođe ispred, iza, mimo ili ispod, da se pročita ili zaigra, nacrta ili popne na postolje s kojeg se onda upravlja “prometom” kao prometnik Todor u njegovoj epizodi.

Dalje su i zanimljivi minifilmovi o Balthazaru, priča od 30 do 60 sekundi utilitarnih, uglavnom edukativnih filmova za njemačke naručitelje, a na samom kraju prostorije je nova interpretacija famoznog Balthazarova stroja, u izvedbi mlade umjetnice Line Kovačević, koji puše, vrti se ako ga se zavrti, miče se i šušti.

Zatim trkom do Svemira, kroz koji smo protrčali, jer su nas dolje čekali protokoli, no uspjeli smo vidjeti da je taj dio izložbe najinteraktivniji. Osim što djeca na ulazu dobivaju po sladoled, što će one koji ga vole sigurno razveseliti, tamo se u posebnoj komorici smještenoj u mračno središte prostora može stvoriti vlastiti animirani Balthazar, a mogu se i pogledati neke epizode.

U protokolu obratila se nova ravnateljica MMSU-a Branka Benčić, friško na tom poslu, rekavši da je izložba transformirala Muzej u totalni prostor igre i kreativnosti. Luketić je fokus stavio na ideju poštivanja znanosti koju serijal o Balthazaru promovira, pri čemu u profesora nema nevjere u znanost i fake newsa. Direktorica Rijeke 2020 Irena Kregar Šegota rekla je da je izložba rezultat ideje “Dječje kuće”, koja je koncipirana kao prostor za participaciju djece, njihovo uključivanje u kreativne procese. Gradonačelnik Rijeke Vojko Obernsel pak je Rijeku pokušao povezati s Balthazargradom i više od onoga što je dokazivo, a to je Bourekova inspiracija za kulise. Bolji dio njegova obraćanja bio je apel profesoru Balthazaru da ne mora riješiti baš sve probleme koji nas tište, jer to bi bilo pretenciozno tražiti od njega, ali da mu barem riješi da mu se naočale ne magle kada stavi masku na lice.

Izložba se može pogledati do kraja siječnja 2021. godine, na zalasku Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020.