Čekajući gradski autobus, neki bi se putnik, naročito neki od onih koji do odredišta mijenjaju dvije linije, možda sjetio remek-djela Tennesseeja Williamsa »Tramvaj zvan čežnja«, kazališnog djela čija je filmska adaptacija u režiji Elije Kazana nagrađena Oscarom. U riječkoj verziji može je nazvati »Autotrolejov autobus zvan čežnja« i svakako da je za sve, samo ne za Oscar. Nije ugodno biti u koži običnog čovjeka dok čeka da mu stigne nužni prijevoz, a taj putnik si usput mora mjeriti dokle mu je granica strpljenja dok mu netko, ni sam ne zna tko, testira živce.

Nije običaj novinara da piše o sebi, ali zahvaljući Autotroleju načinit ću izuzetak s nekoliko isječaka »iz života« i druženja s našim javnim prijevoznikom. Recimo, u petak je u večernjim satima uzbudljivo bilo na bazenu u utakmici u kojoj je na peterce Solaris svladao Primorje EB, ali dosadno nije bilo ni na cesti iznad, nakon saznanja da je autobus već otišao prema centru grada. Znajući da ću se načekati idućeg, s laptopom na leđima pošao sam pješice da bi me na Krnjevu nakon poduže večernje šetnje dostigle »jedinica« i »dvojka«. Bez obzira što ne stižu često, išle su jedna za drugom, a nisu konvoj.

Uslijedilo je »ugodno iznenađenje« po dolasku u grad i saznanju da je »četvorka« već otišla. Kako je do dolaska sljedeće skoro kao nogometno poluvrijeme, bolje je nastaviti to večernje skupljanje bodova zdravlja. Ovoga puta pješačenje uzbrdo nagrađeno je činjenicom da sam tamo oko vrha Kozale bio znatno ranije nego što bih došao autobusom. Ima toga još, recimo ono čekanje od oko »tri kvarta ure« u rano poslijepodne u četvrtak, tim neugodnije što kozalski autobus nikako nije stizao, a kiša je lijevala, vjetar puhao. Čovjek se osjeća kao da ide za Fužine, a ne na naš gradski brijeg. Što tek reći za ljetne ekshibicije na Kantridi i Pećinama, gdje u sezoni kupanja nahrupi masa ljudi, a jednom kad autobus konačno stigne, izgleda kao kutija sardina. Sramota je nimalo pretjerana riječ za ovo što nam radi naša, svima nam draga, gradska tvrtka.

Minuše travanjski prosvjedi zaposlenika ovog komunalnog društva ispred ispred Gradske vijećnice, prvi put u povijesti »Troleja«, kada su tražena povećanja plaća i bolji uvjeti rada, čovjek od tada ima dojam kao da je nastao muk. Kao i svaka bolest, tako i ova riječkog javnog prijevoznika ima povijest, nije nastala iznenada, ova erozija iliti korozija, traje već duže vremena.

Putnike, međutim, ne zanimaju ni »zasluge« onog bivšeg ni ovog sadašnjeg direktora našeg komunalnog društva, isto kao ni bivšeg ili sadašnjeg gradonačelnika, kao ni razna priopćenja iz Autotroleja ili pak iz vodstva Grada. Putnici bi jednostavno htjeli biti putnici koji se osjećaju kao ljudi, a ne, radi toga što ne voze automobil, pomisliti kako su građani drugog reda.