Točno na 50. obljetnicu pobjede nad fašizmom, na Dan oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1995. godine, riječka ulica Braće Bačić, Viktora poginulog 1943. godine i Branka, stradalog upravo u završnim bitkama 1945., bila je zavijena u crno.

U borbama za oslobođenje od jedne novije vrste porobljavanja, okupacije i promjene identiteta – što su sve odlike fašizma – u VRO Bljesak poginuo je Atos Načinović. Mlad, imao je tek nešto više od dvadeset godina, pripadnik čuvene SJP Ajkula, tog je 3. svibnja zarobljen i nakon zvjerskog mučenja ubijen. Jedini Riječanin poginuo u Bljesku. Osoba koja je istinski voljela ljude, da bi se priključio obrani domovine napustio je siguran posao u Trstu gdje ga na kraju krajeva nitko i ne bi pozivao u rat. Prošao je svu silu teških ratišta, na žalost ne i Zapadnu Slavoniju.

Atos Načinović je danas, koliko god da je smrt mlade osobe zauvijek tragična, primjer svim ljudima, posebno mladim generacijama kako nas samo zajedništvo spašava od zla, kako ne smijemo okretati glavu od tuđih muka i problema. Jer Atosova je Rijeka, kao i obitelj u ulici Braće Bačić nastale u programu izgradnje stanova principom solidarnosti, gdje je preseljen jako velik broj stanovnika koji su prije toga živjeli u Starom gradu, u kućama srušenim kako bi se napravio moderan “city”, bila u sigurnom okruženju, bez izloženosti ratnim opasnostima.

Zahvaljujući Atosu Načinoviću Hrvatska je postala najprije slobodnom zemljom, a onda i dijelom najliberalnije, možda i najnaprednije, svjetske asocijacije država. Postala je demokratskom zemljom, pa i državom što, posebno u odnosu na okruženje koje ju je željelo porobiti i čijim bi dijelom i danas bila, ima solidni standard.

Na Dan oslobođenja Rijeke od fašizma, 3. svibnja 2024. godine, u Velikoj vijećnici održan je program sjećanja na svo zlo što fašizam jeste i na sve ono što moramo biti da fašizma ne bude. Program s porukom kako su antifašisti brana od najvećeg zla u povijesti civilizacije. Istog tog dana, 3. svibnja, ispred spomen ploče Zamećanima poginulim u Domovinskom ratu, gdje je i Atosovo ime, nije došao nitko. Suborci su otišli na groblje, položili cvijeće i upalili svijeće, ali ispred spomen ploče, što se organizira institucionalnim pozivom, nitko. Istina, ima jedna svijeća u kojoj plamti iskra nade, ali realno sve zajedno izgleda možda ne zapušteno, ali da zaboravljeno.

Na Gromišćini su se pak okupili veterani, okupili su se djevojke i dečki iz Armade Grobnik, velik broj ljudi, svi su zajedno otišli u Jelenje gdje su kod središnjeg križa kao i na grobovima odali počast poginulima u Bljesku iz njihovog kraja. Sergiju Šimcu i Zlatku Huskiću. Naravno da im se pridružio i načelnik općine Jelenje Robert Marčelja jer jer kulturna i civilizirana osoba, čovjek koji zna iskazati zahvalnost žrtvi i svemu onom dobrom što je time učinila. Bilo je u Jelenju naprosto – pošteno. Iskreno. Emocionalno. Kakvi su i ljudi na Gromišćini.

Je li u Rijeci antifašizam roba koja se koristi po potrebi, koja ima svoju političku podlogu. Je li antifašizam u Rijeci poput bureka ili slanca? Dajte mi ga danas za nas koji smo se okupili, ostalima kako bude. Je li naprosto život koji je dao za našu slobodu Atos Načinović u odnosu na žrtvu iz II. svjetskog rata drugorazredna priča. Ne zaslužuje li i Atos Načinović, kao što je to s pravom dobila većina zametskih antifašista poginulih u tom velikom globalnom ratu, svoju ulicu?

Ne. Atos Načinović je što se riječkog establišmenta tiče poginuo – na svoju ruku. Mogao je ostati u Trstu, tko ga je tjerao u rat. Ulica? Nema slobodnog mjesta, a ako neku s toponimskim nazivom pretvorimo u Ulicu Atosa Načinovića, ljutit će se stanovnici jer će morati mijenjati dokumente. Da, to su odgovori kad birokracija radi na najjače.

Ma nema veze, pustimo li raslinje, zarast će ploča, poumirat će suborci, tko će se više ikad sjetiti Atosa Načinovića. Hrabrog dečka iz Ulice Braće Bačić.